Evanđelje Mt 12, 14-21
U ono vrijeme: Iziđoše farizeji iz sinagoge i održaše vijećanje protiv Isusa, kako da ga pogube. Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku:
Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti —sve dok do pobjede ne izvede pravo.
Ime njegovo nada je narodima!
Komentar
Bog je, kao dobar pedagog, rekao izraelskom narodu da ga se može naći u šaptanju laganog vjetrića, a ne u uraganu ili potresu (usp. 1. Kraljevima 19,3-15). Povremeno su se morala ispravljati očekivanja onih muškaraca kojima je bilo tako teško odviknuti se načina na koji razumiju stvari. Tim šapatom je Isus, iščekivani Mesija, došao na svijet: u noćnoj tišini i na malom i zabačenom mjestu. I tim je šapatom izvršio svoju misiju: kao sluga koji trpi (usp. Iz 42,1-4). Izaija je razgovarao o ovome, ali većina to nije razumjela: Mesija će se suočiti s otvrdnjavanjem i odbacivanjem, posebno od strane vođa izraelskog naroda.
Isusa boli to odbijanje, ali nije iznenađen. On poznaje srca. Pa ipak, ne okreće leđa onome za što zna da dolazi. Došao je uspostaviti Kraljevstvo ljubavi, Kraljevstvo o kojem je govorio i Izaija (usp. Iz 11,1-9): „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ (Lk 12,49-50). „Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje!“: koliko govore ove riječi Boga Oca i koje će svi kasnije čuti kad se Isus krsti u Jordanu! Ovo je uistinu božanska ljubav, vatra koju ni najmoćnije vode nisu mogle i nikada neće moći ugasiti.
Gospodin ne čeka s odlukom. Sveti Pavao to ovako izražava o sebi: „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu." (Fil 3,13-14). Možda bismo se mi kao kršćani mogli suzdržati i praviti da ne vidimo odbacivanje Krista od tolikog broja ljudi ili očigledan nedostatak ploda našega djelovanja. Ali ne zaboravimo ono što Bog kaže Samuelu: „Ne odbacuju vas, nego mene da ne bih kraljevao nad njima" (1 Samuelova 8,7). Ne zaboravimo, s druge strane, da je istinska ljubav, koja će preobraziti srca i promijeniti svijet, testirana, ocijenjena u žrtvi za voljeno: Boga i ljude. Dajemo svoj život iz ljubavi prema Bogu i prema onima koje volimo s Kristovom ljubavlju: jer je Krist došao pozvati grešnike, koji smo svi mi; jer Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine (usp. 1Tm 1,15; 2,4).