Evanđelje Mt 13, 1-9

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:

»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«

»Tko ima uši, neka čuje!«

Komentar

Ova je prispodoba novi početak u naučavanju našega Gospodina. Do tada je njegovo učenje bilo jasno i eksplicitno, a mnoštvu je bilo lako razumljivo. Možemo razumjeti njihovo iznenađenje, kad je nakon lijepog opisa sijača i sjemena, umjesto objašnjenja prispodobe, naglo završio: „Tko ima uši, neka čuje." Isus je uistinu dao tumačenje, ali tek kasnije, privatno, apostolima.

Značenje ove prispodobe čini nam se očitim, ali u stvarnosti je to zato što imamo vlastito objašnjenje našega Gospodina (usp. Mt 13,18-23). Mnoštvu koje je to prvi put čulo na obali jezera, zvučalo je tajanstveno, poput zagonetke bez odgovora. Implikacija je bila da će morati otkriti značenje; a jedini siguran način da to učine bilo je pitati učitelja, nekoga koga je sam Isus postavio na mjesto učitelja drugima. Učeći u prispodobama i dajući apostolima ključ njihova značenja, Isus im je dao vlast da poučavaju u njegovo ime, istovremeno ih osposobljavajući za njihovu ulogu. U tome možemo, barem u praksi, razaznati početak učiteljskog autoriteta Crkve.

U uvodu svog komentara na knjigu o Jobu, sveti Grgur Veliki nezaboravno je napisao: „Božanska je riječ (...) vrsta rijeke, ako je mogu usporediti, koja je i široka i duboka, u kojoj i janje može hodati, kao što slon može plivati” (Gregorio Magno, Moralia, Poslanica Leandru 4). Ovaj je opis vrlo prikladan za prispodobe o Gospodinu, ovaj način čini ih idealnom metodom poučavanja za slušatelje različitih sposobnosti; svatko može nešto naučiti iz njih.

Kršćani različitih dobnih skupina naučili su iz prakse našega Gospodina i rane Crkve prenošenje sadržaja vjere riječima koje njihova različita publika može razumjeti. Istine ostaju nepromijenjene, ali jezik će se promijeniti kako bi se prilagodio mentalitetu vremena i kapacitetu slušatelja. Zadatak odgovara svakom od vjernih, a mi možemo tražiti od Duha Svetoga da nam pomogne pronaći prave riječi kako bi naši slušatelji mogli usvojiti nauk koji te riječi sadrže (usp. Lk 12,12).