Evanđelje Lk 9, 57-62

U ono vrijeme: Dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.«

Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«

I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Komentar

Isus odlučno odlazi u Jeruzalem, kako bi ispunio zadaću koju mu je Otac povjerio i koja mu je rasplamsala srce: otvoriti vrata Neba cijelom čovječanstvu. Njegova smrt ne ostavlja ravnodušnima one koji o njoj razmatraju i izaziva hrabre reakcije: "Slijedit ću te ...". Ali Gospodin odgovara na još hrabriji način: "Nitko tko stavi ruku na plug i osvrne se unazad nije sposoban za Kraljevstvo Božje" . Ove riječi podsjećaju na Elizejevu priču, ispričanu u Starom zavjetu: Ilija mu daje vremena da napusti plug i oprosti se od roditelja prije nego što se pridruži njegovoj misiji (usp. 1. Kraljevima 19,20-21). Sada nam se, pak, sugerira da je Isusov poziv još važniji, da nema vremena za gubljenje u oproštajima.

Možda smo vidjeli filmove ili serije u kojima dolazi presudan trenutak u kojem glavni junak mora donijeti odluku koja će obilježiti cijeli njegov život: prihvaća li primljenu izjavu ljubavi? Hoćeš li reći da avanturi koja ti se predloži? Za nekoliko minuta čini se da povijest može poprimiti jedan ili drugi oblik, svaki od njih potpuno različit... Nešto se slično događa u ovom odlomku Evanđelja: Isus pokreće prijedlog koji ugrožava živote njegovih sugovornika. I čak i danas, Učitelj nastavlja pozivati da budemo povezani sa svojom zadaćom, da putujemo svijetom i da budemo vjesnici njegove milosti. "Zašto se ne predaš Bogu? Jednom zauvijek. Stvarno. Sada!?" [1]. Postoji sveta nestrpljivost ljubavi.

Ne znamo kakav je bio konačni odgovor ova tri lika u današnjem Evanđelju. Možda su, nakon trenutka oklijevanja, pošli za Isusom. Bilo kako bilo, Sveto pismo nam daje savršeni primjer brzog, cjelovitog, oduševljenog odgovora: primjer svete Marije. Kad joj arkanđeo Gabriel objavi da Bog želi da ona bude njegova Majka, ona pita kako će se takvo čudo postići i prihvaća svoje poslanje bez oklijevanja: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1,38) .

[1] Sveti Josemaría, Put, 902.