Evanđelje Iv 6, 24-35

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«

Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Komentar

Evanđelje ove nedjelje uključuje fragment takozvanog govora o kruhu života koji je Isus isporučio u sinagogi u Kafarnaumu. Nedavno čudo umnožavanja kruhova i riba služi kao okvir i prigoda da Učitelj razotkrije vrlo duboke istine o otajstvu Euharistije i o potrebi vjere. Danas ćemo nakratko zastati na ovom drugom aspektu.

Mogao bi nas pogoditi ograničeni kapacitet Isusovih slušatelja da razumiju navještaj Euharistije koji je on činio. Nespretno su ostajali na materijalnom planu; željeli su više hrane od Isusa; mislili su da je snaga gospodara iz Galileje privlačno i lako rješenje njihovih materijalnih i svakodnevnih problema. A zamolili su ga i za njegove jasnije intervencije ako želi da mu vjeruju.

Ali Isus ih potiče da budu natprirodniji, da djeluju „ne zbog hrane koja se konzumira, već zbog one koja traje do vječnoga života, koju će vam dati Sin Čovječji, budući da ga je Bog Otac potvrdio svojim pečatom“ (usp.r. 27).

Možemo trpjeti tu malu sposobnost tih ljudi da razumiju Isusov jezik, gotovo i ne sluteći. Događa nam se da se u svojim zahtjevima Bogu usredotočimo na materijalna dobra, poput tjelesnog zdravlja, rada, raznih postignuća, polaganja ispita itd., ali možda zaboravimo dati prednost uobičajenom zahtjevu za duhovnim dobrima: obraćenju, stanje milosti, povratak sakramentima i prijateljstvo s Bogom, velikodušnost da mu se u potpunosti damo, itd.

Ova nadnaravna hijerarhija naših zahtjeva Bogu, dajući prednost duhovnim dobrima, ne prestajući tražiti za druge, preobražava naš način razmišljanja i djelovanja: „radimo za hranu koja traje do vječnog života“, kaže nam Isus. Ako to učinimo, imat ćemo sve više i više života s vjerom.

S tim u vezi, sveti Josemaría jednom je napisao: „Ponekad se čuje da su čuda danas rjeđa. Može li biti da manje duša živi životom vjere? (...) Moramo čvrsto vjerovati u onoga koji nas spašava, u ovog božanskog Liječnika koji je poslan upravo da nas izliječi. Vjerujte s toliko više snage što je veća ili očajnija bolest od koje patite. Moramo steći božansku mjeru stvari, nikada ne gubeći natprirodno gledište, i računajući da će se Isus također služiti našim bijedama, kako bi njegova slava mogla zasjati“[1].

Isus govori svojim slušateljima: „Ovo je Božje djelo: vjerujte u onoga koga je On poslao" (r. 29). Bog želi učiniti čuda u nama; posebno čudo našeg pobožanstvenja. Za to mu je potrebna naša vjera, naše samopouzdanje, što se, između ostalog, prevodi u vrednovanje duhovnih dobara više od materijalnih, zdravlja i dobrobiti naših duša prije nego naših tijela.

[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 190-194.