Evanđelje (Mt 14:1-12)
U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa pa reče svojim slugama: »To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.« Herod doista bijaše uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. Jer Ivan mu govoraše: »Ne smiješ je imati!« Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga smatrali prorokom.
Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. Zato se zakle dati joj što god zaište. A ona nagovorena od matere: »Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja.« Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi.
A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.
Komentar
Isus prima od svojih učenika vijest o Ivanovoj smrti. Znaju koliko ga je Isus volio i žele mu reći što se dogodilo, možda i da bi i sami pronašli utjehu.
Koliko bi tuge bilo u Isusovom srcu dok je slušao priču o smrti svog rođaka i prijatelja! S kakvom bi nježnošću utješio uznemirena srca svojih učenika, tako dobrih Ivanovih prijatelja! Koliko bi ih samo pokušao ohrabriti govoreći o velikoj duši Krstitelja, spremnoj dati svoj život za Isusa!
Obrana istine, istine koja nas oslobađa, koja je nepregovaračka i neprijateljica lažnih kompromisa, vodi nas da budemo spremni dati svoje živote za Isusa.
Ivanove riječi prosvijetlile su muškarce i žene njegova vremena, čak i samog Heroda. Duboko su dirnule srca i posijale sjeme istine, pravde, ljubavi. Bile su to riječi sposobne probuditi dobrotu koja se, iako često zakopana pod planinom laži, nalazi duboko u srcu svake osobe.
Herod je klizio putem bez povratka, osuđujući se na sterilan, nesretan život, zatvoren u sebe, u zatvoru vlastite sebičnosti. Ivanove riječi dopiru do njegovog srca, pokušavajući ga osloboditi iz zatvora koji je Herod sam sebi stvorio.
Ivan želi svojim životom pokazati da je istinska, duboka i plodna ljubav spremna potpuno se dati, čak i izgubiti vlastiti život za ljude koje voli.
To je „nemir ljubavi“ koji „uvijek, bez odmora, traži dobro drugoga, osobe koju volimo, s intenzitetom koji čak dovodi do suza“; koji „potiče čovjeka da izađe u susret drugoj osobi, ne čekajući da izrazi svoju potrebu.“[1]
S našom pažljivom ljubavlju, izraženom u konkretnim djelima, ljubeći Srcem Kristovim, pokazujemo drugima kakva je Božja ljubav prema njima, kakva je najdublja istina njihovog vlastitog bića: da su voljena djeca Boga Oca. Nikada se ne bismo trebali bojati dati svoj život izražavajući tu ljubav.