Evanđelje Mt 9, 27-31

U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!«

Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.

Komentar

Među čudima koja je Gospodin najviše činio u svom javnom životu postoji i jedno koje mu se posebno svidjelo: slijepima vratiti vid. Vid je osjećaj koji se danas smatra najvažnijim, možda zato što imamo ideju da znanje uglavnom prolazi očima, ponekad čak i u vjeri: "moraš vidjeti da bi vjerovao."

U današnjem Evanđelju Isus nas uči upravo suprotno: "morate vjerovati da biste vidjeli". Kad napušta Jairovu kuću, u kojoj je uskrsnuo njegovu dvanaestogodišnju kćer, prilaze mu dva slijepca koja počinju vikati da im se smiluje. Čini se da ih Gospodin ignorira i slijede ga sve do kuće u kojoj je živio. Kao i u drugim prigodama, Isus dopušta onima koji žele ozdraviti da inzistiraju na svom zahtjevu. U slučaju dvojice slijepaca, to ima nedostatak što bi im, jer ne bi mogli vidjeti put, bilo teško ići stopama Isusa i njegovih učenika.

Ponekad Bog želi da ga slijedimo u mraku, kad u nekim trenucima života naša vjera nestane ili želja da budemo vjerni njegovoj volji posustane. To je čas pouzdanja, prisjećanja kako bismo s više pozornosti slušali Krista koji prolazi.

Po dolasku na odredište, Učitelj se prepušta dvojici slijepaca i postavlja im pitanje koje se čini gotovo potvrdom: Mislite li da to mogu? Znam da imate vjere, pokazali ste mi slijedeći me ovdje, ali moram je čuti s vaših usana. "Da, Gospodine", vjerujemo da možeš sve. I “otvorile su im se oči”, mogli su vidjeti svoj život svjetlošću Božjom.

Isus inzistira da to nikome ne kažu, kako bi čitave generacije kršćana, poput vas i mene, to mogle iskusiti u svom životu.