Evanđelje Iv 6, 16-21

Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici.

Prestraše se, a on će njima: »Ja sam! Ne bojte se!« Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.

Komentar

Nakon što smo jučer razmotrili čudo umnožavanja kruhova i riba, Liturgija nam danas nudi još jedno uzvišeno čudo: Isus koji usred oluje izlazi ususret učenicima šetajući po vodi.

Ovo nevjerojatno Gospodinovo djelo ponovno odražava njegovu moć koja dominira prirodom i koja još jednom zadivljuje vjeru, još uvijek malu, koju imaju apostoli.

Ako se u knjizi Izlaska pripovijeda o odlasku izraelskog naroda iz Egipta, pješice prelazeći Crveno more, zahvaljujući Božjem djelovanju preko Mojsija, u ovoj se epizodi Isus pokazuje većim od „najvećeg od proroka“, čak ne treba odvajati vode da bi se mogao približiti čamcu koji je bio u nevolji.

Na isti način, izraz kojim se Isus služio da ga prepoznaju: „Ja sam", isti je kao i Bog koji se Mojsiju objavio u gorućem grmu (usp. Izl 3,8).

Kršćanima svih vremena, kojima su prethodili i koje su također predstavljali učenici koji su bili u strahu u čamcu, potrebna je Božja snaga kako ne bi podlegli oluji. Sveti Toma rekao je, komentirajući tekst svetog Augustina, da ako imamo veliku vjeru u Božje djelovanje „vjetar, oluja, valovi i tama neće učiniti da se brod okrene s puta i uništi".

Taj čamac koji predstavlja Crkvu, naizgled slab pred takvom olujom, uvijek će plutati jer onaj koji je vodi je, u konačnici, sam Isus Krist.