Evanđelje Mk 11, 1-10
Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, do Maslinske gore, pošalje dva učenika i kaže im: »Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘Što to radite?’ recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.«Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga. A neki od nazočnih upitaše: »Što radite? Što driješite magare?« Oni im odvrate kako im reče Isus. I pustiše ih. I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj. Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!«
Komentar
Danas u Muci Gospodnjoj obilježavamo Cvjetnicu.
Sjećamo se Kristovog ulaska u Jeruzalem na magarčiću, gdje je radosno primljen.
To je prizor velikog intenziteta.
Jeruzalem je pun hodočasnika koji su iz cijelog Izraela došli na proslavu Pashe.
Dolaze u više-manje brojnim skupinama i u Sveti grad ulaze sa svečanim pjesmama hvale i zahvalnosti.
Jedna takva skupina je Gospodinova. Raspoloženje radosti preplavljuje radosnim klicajima.
Isus je tri godine budio nadu u ljudskim srcima.
Iznad svega, među skromnim, jednostavnim, siromašnim, zaboravljenim ljudima, onima koji se ne računaju u očima svijeta.
Znao je razumjeti ljudske bijede, pokazao je lice Božjeg milosrđa i učinio se slugom svih koji liječe tijela i duše.
Ovo je Isus. Ovo je njegovo srce pažljivo prema svima nama, koje vidi svoje slabosti, svoje grijehe, svoju usamljenost, tjeskobu i strah, svoje suze.
Isusova ljubav je velika. Tako ulazi u Jeruzalem.
To je prizor velike ljepote, ispunjen svjetlošću Isusove ljubavi.
I on također želi ući u naša srca.
Naša radost, poput radosti Gospodinovih učenika, nije nešto što dolazi od toga što posjedujemo stvari, već od toga što smo pronašli osobu, Isusa, Sina živoga Boga.
Kršćanska radost proizlazi iz spoznaje da s Kristom nikada nismo sami, čak ni u najtežim trenucima, kada nailazimo na probleme koji se čine nepremostivima.
Približavamo se Isusu, pratimo ga, ali prije svega znamo da je on taj koji nas prati i nosi na svojim ramenima.
U tome je naša radost.
Isus se želi poistovjetiti sa životinjom koja služi, s magarcem, jer je zato i došao da nas nosi. Magarac nosi Isusa, ali u stvarnosti je On taj koji nosi težinu. Prilazi nam ovako, jednostavno, odlučno, da na svoja ramena preuzme naše poraze, težinu, nesposobnost da volimo.
Korijen naše radosti leži ovdje: Bog je postao jedan poput nas i spreman je na sve.
Želi proći svim ulicama našeg srca kako bi nam uklonio strahove, najdublje rane koje nas sprečavaju da volimo i prihvaćamo ljubav bez uvjeta. Tako da možemo povikati svijetu da je naš život obasjan strasnom Kristovom ljubavlju i njegovim uskrsnućem.
Istodobno, Krist nas treba. Želi da slavu njegovog života nosimo sa sobom bilo gdje da živimo: u svojim kućama, ulicama, trgovima, obiteljima, poslovima.
Isus nas oslobađa, kao što je to učinio s tim magarcem, da nas učini dionicima njegove slave, svoje bezuvjetne predaje. Ovo je naše odredište, naša prekrasna avantura.
Bog je imao plan za tog magarca. Na isti način ima plan za svakoga od nas, plan za slobodu i slavu.
Tijekom ovih dana pratit ćemo Isusa.
I uvijek ćemo uz sebe imati njegovu Majku Mariju.
Zajedno s njom možemo joj reći da želimo biti jedan od onih koji su pored njezina Sina, onih koji ga slave i zahvaljuju mu, onih koji traže oprost za svoje grijehe i grijehe svih ljudi, onih koji se žrtvuju, onih koji se ne boje Križa, onih koji ga s radošću pokazuju u svojim kućama, ulicama, trgovima, poslovima.
Tamo gdje živimo.