Evanđelje Iv 5, 17-30

U ono vrijeme: Odgovori Isus Židovima: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.« Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.

Isus nato odvrati: »Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.

Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas — sada je! — kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji.

Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili — na uskrsnuće života, a koji su radili zlo — na uskrsnuće osude. Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla.«

Komentar

Nakon što je u subotu izliječio čovjeka, farizeji napadaju Isusa zbog kršenja njihove tradicije, ali duboko u sebi razlog je taj što je tvrdio da je jednak Bogu. U ovom odlomku Isus koristi prigovore kako bi objasnio svoj odnos s Ocem. Potvrđuje mnoštvo božanskih svojstava.

Započinje implicirajući da su njegova djela djelo Oca (Iv 5,17). Tvrdnja o božanstvu razbjesnila je farizeje (5,18). Iz tog razloga, nastavlja svoj argument, da je sposoban učiniti djela veća od čuda na koje se oni žale (Iv 5,20). Tvrdi da ima moć nad životom i smrću (Iv 5,21), autoritet za suđenje (Iv 5,22) i božansku čast (Iv 5,23). Potvrđuje da oni koji odbace njegovu poruku sramote Boga (Iv 5,24) i da će samo oni koji vjeruju u njega imati vječni život (Iv 5,25). Ovaj odlomak kulminira potvrdom „kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi" (Iv 5,26), što je tako jasna izjava Kristova božanstva kakvo možemo očekivati .

Čuda našega Gospodina, poput iscjeljenja koje je prouzročilo ovo sučeljavanje, pokazala su da je Bog zajamčio da su njegova učenja istinita. Ali jedno od njegovih središnjih učenja bilo je da je On Božanski, a to su farizeji vrlo teško prihvatili, čak i uz dokaze o čudima. U ovom odlomku vidimo da, kad je ispitan, Isus nije povukao svoju tvrdnju, već je pronašao različite načine da je potvrdi sa većim naglaskom.

Poznavajući Isusa Krista, o Bogu saznajemo mnogo više nego na bilo koji drugi način. Kad meditiramo o Njegovim postupcima, kako je opisano u Evanđeljima, uvijek se moramo sjetiti da je bio Bog i čovjek. Glavna pouka u svemu što je učinio jest da je Bog bio taj koji je tako postupio. I tako nam je dopušteno da osobno poznajemo Boga. Na isti način, jedan od ciljeva apostolata je natjerati ljude da čitaju Evanđelja, jer u njima vide Krista, a "tko je vidio mene, vidio je Oca" (Iv 14,8).