Evanđelje Lk 12, 13-21

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?'«

»Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Komentar

Nakon zahtjeva da Gospodin djeluje kao sudac u raspodjeli nasljedstva, Isus iznosi prispodobu o bogatašu čija je svrha života skupljanje dobara za sebe, zaboravljajući na potrebe drugih.

Zanimljivo je vidjeti kako Isus dopire do srca ljudi. Iz očito manjeg zahtjeva, Isus zna kako tu osobu staviti pred njezin stvarni problem. Ne toliko nasljedstvo, već duboka veza s njegovim bratom: kakva korist od posjedovanja toliko imovine ako na kraju završite zatvoreni u sebe, zadovoljni sobom, nesposobni da vidite svog brata?

U ovoj prispodobi i mi se možemo poistovjetiti s glavnim likom. I ne toliko zato što imamo puno materijalnog bogatstva, već prije svega veliko duhovno bogatstvo. Svi smo bogati energijom, snovima, nadama, inicijativama, talentima, kapacitetima.

A pitanje koje nam postavlja Isus Krist je radikalno: što ćete učiniti sa svim tim bogatstvom? Hoćete li živjeti za sebe, zatvoreni u sebe, zadovoljni sobom?

Kao što papa Franjo ističe: „Postoji otajstvo posjedovanja bogatstva! Ima sposobnost da nas zavode i natjera da povjerujemo da smo u Zemaljskom raju. Umjesto toga, taj je zemaljski raj mjesto bez horizonta (...). Život bez horizonta je sterilni život, život bez nade je tužan život. Vezanost za bogatstvo čini nas tužnima i sterilnima. Kažem vezanost, ne kažem dobro upravljati bogatstvom, jer bogatstvo je za opće dobro, za sve. A ako ga Gospodin da čovjeku, on ih treba koristiti za dobro svih, ne samo za sebe, ne da se zatvori u svoje srce, jer tada postaje pokvaren i tužan. Bogatstvo bez velikodušnosti tjera nas da vjerujemo da smo moćni poput Boga. Ali, na kraju nam oduzima najbolje, nadu “(Papa Franjo, Homilija u Svetoj Marti, 25. svibnja 2015.).

U društvu Isusa Krista ulazimo siromašni, a odlazimo bogati. On nam daje nam svoje srce kako bi se brige drugih mogle u nas uklopiti, kako bismo mogli podijeliti svoje darove, kako bismo mogli uživati u ovome svijetu velikom dušom.