Opus Dei

Bog nas je stvorio s velikim darom slobode. Prirodni zakon ima snagu zakona kao glas i tumač 'višeg razloga' božanskog Zakonodavca.

«Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenivi. Oni su ili dobri ili zli»

Sažeci kršćanske vjere. Bog je htio objaviti samog sebe kao osobno Biće kroz povijest spasenja. On je podigao i usmjerio ljude da budu čuvari njegove objavljene riječi. Kroz te je ljude pripremio svijet za utjelovljenje svoje Riječi, Isusa Krista.

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“.

Društveni život za ljudsku osobu nije nešto sporedno, budući da proizlazi iz jedne važne dimenzije koja je inherentna s njegovom naravi: društvenosti. Ljudsko biće može rasti i ostvarivati svoj poziv jedino u savezu s drugima.

Osobni grijeh je «čin, riječ ili želja protivna vječnom zakonu»1. To znači da je grijeh ljudski Čin, budući da zahtjeva stjecaj slobode2, i očituje se u vanjskim činima, riječima ili nutarnjim činima.

Krist je naučavao da, kako bi se spasili, moramo vršiti zapovijedi koje čine jezgru naravnog moralnog zakona. Prva zapovijed ima dvostruko značenje: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu koja proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

Druga zapovijed propisuje čašćenje Božjeg imena, a treća zahtijeva obdržavanje svetkovina.

Četvrta zapovijed, „Poštuj svoga oca i majku“, ima širi značaj od svog glavnog usmjerenja: odnosa između djece i njihovih roditelja.

Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem.