Način na koji ustajemo ujutro i spremamo se za počinak navečer mnogo govori o tome tko smo. Ti prvi i posljednji postupci u danu otkrivaju – gotovo i nehotice – ono što nosimo u srcu. Tu na površinu izlaze naše najdublje želje, najčvršće ukorijenjene naklonosti i ono što smatramo vrijednim naše trenutačne pažnje. Majka ili otac prije spavanja pobrinut će se da im je novorođenče udobno smješteno, a čim se probude, odmah odlaze do kolijevke. Štoviše, ono što činimo odlazeći na počinak i budeći se ne otkriva samo ono što volimo, već i simbolički nagovještava našu sudbinu. San je oduvijek bio slika smrti, a otvaranje očiju svakog jutra – slika rođenja.

Evanđelje nam pokazuje kako je Gospodin proživljavao te trenutke dana. Tiho se povlačio u zoru kako bi ostao nasamo s Ocem (usp. Mk 1, 35), a vidimo ga i duboko uronjenog u molitvu u noći koja je prethodila njegovoj Muci (usp. Mk 14, 32). Crkva od najranijih stoljeća nastoji nasljedovati Isusa: kršćani su nastojali moliti u osvit dana, u suton, pa čak i u dubokoj noći. 

I u Opusu Dei postoji običaj prikazivanja rada Bogu odmah nakon ustajanja te molitve triju Zdravo Marija prije odlaska na počinak. Ta potonja praksa, koja vuče korijene iz drevne kršćanske tradicije, poprimila je svoj poseban oblik u povijesti Djela u jednom vrlo određenom trenutku.

Dogodilo se to tijekom Španjolskog građanskog rata, u prostorijama honduraškog konzulata. Gotovo stotinu ljudi živjelo je zajedno u kući od svega nekoliko četvornih metara; među njima su bili sveti Josemaría, njegov brat Santiago i četiri člana Opusa Dei. Dani su sporo prolazili, bez ikakvih posebnih obveza kojima bi se ispunilo vrijeme, ali uz stalan osjećaj gladi. U tim je okolnostima naš Otac održavao nagovore svojoj duhovnoj djeci kako bi im pomogao njegovati molitveni život. U jednom od tih razmatranja uputio im je sljedeće riječi: 

"Zapamtite da u Djelu imamo tri velike ljubavi: ljubav prema Kristu, prema njegovoj Majci i prema Papi. Želio bih da od sada, potaknuti ovim razgovorom, usvojite jedan običaj – bit će to jedan od naših običaja – (...). Taj će običaj biti sljedeći: svakoga dana izmoliti tri Zdravo Marije Gospi, klečeći i raširenih ruku u obliku križa – kad god je to moguće – kako bi ona svima u Djelu udijelila dar čistoće."[1]

Kasnije, u pismu kojeg je u siječnju 1938. iz Burgosa uputio svim članovima Djela, sveti Josemaría tu praksu naziva konkretnim načinom življenja zajedništva svetih i međusobnog bdjenja jednih nad drugima: 

"Prije nekog vremena, usred komunističke noćne more, uveli smo običaj da navečer, neposredno prije odlaska na počinak, molimo tri Zdravo Marije za čistoću, moleći Presvetu Djevicu da nas očuva čistima dušom i tijelom. – Kad god možeš, izmoli te tri Zdravo Marije klečeći i raširenih ruku u obliku križa."[2] 

Od tada je ta molitva postala još jedan element koji oblikuje svakodnevicu osobe u Opusu Dei.

Povjeravanje našeg sna Marijinoj zaštiti

Kada se obraćamo Mariji u najpoznatijoj molitvi, molimo je da moli za nas „sada i na času smrti naše”. To je molba koja obuhvaća cjelokupno naše postojanje: konkretnu sadašnjost – s njezinim borbama i krhkostima – te trenutak našeg konačnog odlaska. Uz taj posljednji čas vezana su obećanja koja pružaju utjehu jednaku onima vezanima uz karmelski škapular. Stoga je razumljivo da se kršćani obraćaju Mariji i kada pada noć. 

Svaki dan koji završava u malom doziva u svijest svršetak života, a počinak – slika smrti – tako postaje prigoda za pouzdano prepuštanje. Čitava Crkva svakodnevno živi tu gestu: Bogoslužje časova završava marijanskom antifonom na kraju Povečerja,[3] čime se naš san povjerava Marijinoj zaštiti.

Za kršćane, Djevica je zvijezda jutarnja koja naviješta zoru, ali i zvijezda mora koja nas vodi i krijepi usred tame. Sveti Bernard to je izrazio ovako: „O ti koji se osjećaš daleko od čvrstog tla, kojeg bacaju valovi ovoga svijeta, usred oluja i bura – ako ne želiš doživjeti brodolom, ne skreći pogled sa svjetla te Zvijezde: zazovi Mariju!” I dodaje: „U opasnosti, u nevolji, u dvojbi, misli na Mariju, zazovi Mariju. Ako nju slijediš, nećeš zalutati. Ako joj se moliš, nećeš očajavati. Ako na nju misliš, nećeš pogriješiti. Ako te ona drži, nećeš pasti. Ako te ona štiti, ne trebaš se bojati. Ako ti je ona vodilja, nećeš se umoriti. Ako ti je ona milostiva, zasigurno ćeš stići do cilja.”[4]

Značajno je da se upravo usred ratnih nedaća u Djelu ukorijenio običaj molitve triju „Zdravo Marija” prije počinka. Bio je to konkretan izraz pouzdanja u sigurnu Marijinu pomoć u svakoj poteškoći, bilo velikoj ili maloj. U istom je govoru, u kojem je uveo tu pobožnost, sveti Josemaría objasnio: „Prepustite se, dakle, sve više u ruke naše svete Majke Marije; sve se više uzdajte u njezinu pomoć. Odlučite se obraćati njoj, ne samo u velikim opasnostima duhovnog života, već i u svakodnevnim borbama s našim neprijateljem. Znam da ćete, s tom odlukom – čak i ako u trenutku kušnje zaboravite zatražiti njezinu pomoć – ipak primiti tu pomoć.”[5] 

Obraćanje Mariji bilo je stalna sastavnica života utemeljitelja Opusa Dei, kao što je to i u životima onih koji su slijedili isti put. Obraćanje njoj prije odlaska na počinak može biti način da ponovno otkrijemo njezinu blizinu i da se podsjetimo kako je naš život dar koji smo primili. Zatvaramo oči svjesni da nam je potrebna njezina pomoć, a to možemo učiniti riječima poput ovih:

"Mi smo tek slabašna bića, Gospodine, no silno Te ljubimo i čeznemo za tim da Te ljubimo još više, jer smo Tvoja djeca. Računamo na svu Tvoju moć, kao i na svu našu bijedu. Svjesni svoje bijede, poput male djece pohrlit ćemo u zagrljaj naše Majke, u krilo Majke Božje – koja je i naša Majka – te u srce Krista Isusa. Primit ćemo svu snagu, svu moć, svu odvažnost, svu velikodušnost i svu ljubav koju Bog, naš Gospodin, čuva za svoja vjerna stvorenja. Bit ćemo sigurni, djelotvorni i radosni te ćemo – tom božanskom snagom i uz pomoć svete Marije – ispuniti svetu Božju volju."[6]

Srce sjedinjeno u jedno

Ratni kontekst čini razumljivom zabrinutost za one koji su pripadali Djelu, a osobito za različite načine na koje bi njihova odlučnost da žive kršćansku krepost čistoće mogla biti stavljena na kušnju. I doista, hedonizam koji se otada proširio te seksualizacija koja je prožela našu kulturu posljednjih desetljeća nisu baš stvorili povoljno ozračje. 

Među različitim sredstvima koja potiču tu krepost, molitva zauzima povlašteno mjesto. Riječi molitve „Zdravo Marijo”, koje odjekuju pozdravom arkanđela Gabrijela, pred nas stavljaju prizor Navještenja. Marija čuje božansku poruku i jednostavno pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” (Lk 1, 34). Bila je toliko uvjerena da je dar njezina djevičanstva bio mio Bogu da nije mogla shvatiti kako bi se od nje sada moglo tražiti išta drugo. „Tek kad joj sveti Gabrijel odgovori da se to neće dogoditi po čovjeku, nego po izvanrednom čudu, te da će njezino djevičanstvo i njezino božansko majčinstvo ići zajedno – tek tada naša Majka, Kraljica čistoće, ona koja će uvijek bdjeti nad srcima moje djece i nad mojim vlastitim siromašnim srcem – tek tada izgovara svoj fiat. Sine moj, razmisli o tome koliko je sveta Marija posve čista.”[7]

Svake večeri, prije nego što dan završi, taj nas običaj potiče da od Marije molimo čistoću srca – onu čistoću koja nas čini blaženima i sposobnima gledati Boga (usp. Mt 5,8). U čemu se sastoji ta čistoća? Moglo bi se reći da je riječ o želji za samo jednom stvari, o životu sa srcem koje je sjedinjeno. Nekoliko evanđeoskih prizora ističe važnost tog unutarnjeg jedinstva. Gospodin kaže bogatom mladiću: „Jedno ti nedostaje: idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (Mk 10,21). Isus od njega traži upravo ono što je ispunjavalo njegovo srce. Ujedno upozorava svoje učenike: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan...” (Mt 10,37-38).

Imati čisto srce znači nemati u njemu ljubavi koja bi bila veća od naše ljubavi prema Bogu. Ili, bolje rečeno, nemati u njemu ljubavi koja bi predstavljala zapreku našoj ljubavi prema Bogu. Jer upravo ta ljubav – kada Gospodin doista zauzima središte duše – daje jedinstvo svim željama srca, pročišćavajući ih i usklađujući; tako ona postaje svojevrsno središte zračenja iz kojega učimo ispravno ljubiti sve ostalo.

To očišćenje upućuje na bitku koja se ne vodi izvan nas, nego u svakom pojedincu. Da bismo vidjeli Boga – to jest, da bismo razlučili njegovu volju i prepoznali njegovu prisutnost u sakramentima i u drugima, osobito u onima kojima je to najpotrebnije[8] – moramo osloboditi svoja srca od obmana i navezanosti koje nas navode da želimo ono što, duboko u sebi, zapravo ne želimo. „To nutarnje očišćenje podrazumijeva prepoznavanje onog dijela srca koji je pod utjecajem zla (...) kako bismo naučili umijeće da uvijek dopustimo Duhu Svetomu da nas poučava i vodi. Put od bolesna srca, od grešna srca, od srca koje ne vidi dobro jer je u grijehu, do punine svjetla srca, djelo je Duha Svetoga. On je taj koji nas vodi na tom putu. I tako, tim putem srca, dolazimo do toga da 'vidimo Boga'.”[9] 

Suvremeni život, obilježen žestokim ritmom i stalnom raspršenošću, donosi dodatnu poteškoću. Obveze, projekti i neuspjesi gomilaju se u nama. Osjećamo umor koji nam katkad oduzima mir: trčali smo za onim što je hitno, a zanemarili ono što je važno. Tada shvaćamo da se pravi mir ne nalazi u mnoštvu podražaja ni u trci za dobrima ovoga svijeta, već u ljubavi Božjoj. To je „tajna gibanja ljudskog srca: povratak izvoru vlastita bića, uživanje u radosti koja nikada ne prestaje, koja nikada ne razočarava. Nitko ne može živjeti bez smisla koji nadilazi ono što je prolazno, ono što nestaje. Ljudsko srce ne može živjeti bez nade, bez spoznaje da je stvoreno za puninu, a ne za oskudicu.”[10]

Uz običaj molitve triju „Zdravo Marija” privodimo dan kraju svjesno vraćajući srce u njegovo središte. U trenucima posebna umora, dok nosimo teret cijeloga dana, a srce nam se možda raspršilo na manje važne stvari, otvoreno govorimo Isusu i njegovoj Majci što doista želimo. Prije nego što sklopimo oči, kad više nema obveza ni riječi, prisjećamo se izvora svoga bića i radosti koja ne razočarava. Taj čin ima osobitu vrijednost upravo zato što dolazi na kraju: poput tiha sažetka dana, on očituje kamo želimo da naš život na koncu teži.

Marija je Majka lijepe ljubavi jer je znala željeti samo jednu stvar, jer je svaki trenutak živjela usmjerena na to da ugodi Bogu. Ona nam može pomoći – i danas, u tim posljednjim trenucima dana – da sjedinimo svoj nutarnji život i sačuvamo onu čistu čežnju koja daje jedinstvo i smisao cijelom našem životu.

Raširenih ruku u obliku križa

U spomenutom pismu sveti Josemaría precizirao je kako će njegova duhovna djeca provoditi taj običaj: „Kad god možeš, izmoli te tri Zdravo Marije klečeći i raširenih ruku u obliku križa.” To nije nevažan detalj jer je sam stav u kojem molimo također oblik molitve. Tijelo može izraziti poštovanje, sabranost, klanjanje, sabranost duha i prošnju. Njime se cijela osoba stavlja pred Boga. 

Mojsije je molio Gospodina raširenih ruku u obliku križa dok se izraelski narod borio protiv Amalečana: „Kad bi Mojsije podigao ruke, Izrael bi nadvladao; a kad bi ih spustio, nadvladao bi Amalek. No Mojsijevim rukama ponestade snage; zato uzeše kamen, staviše ga pod njega te on sjede na nj, dok su Aron i Hur podupirali njegove ruke, jedan s jedne, a drugi s druge strane; tako su mu ruke ostale nepomične sve do zalaska sunca” (Izl 17, 11–12).

Rani kršćani vidjeli su u Mojsijevu držanju sliku Kristova prinosa samoga sebe Ocu na križu. Mojsije posreduje za narod; Isus prinosi svoj život kao jedini posrednik između Boga i čovječanstva. Moliti raširenih ruku u obliku križa znači, dakle, sjediniti se s Kristovom molitvom, pridružiti se njegovu posredovanju i obnoviti prinos vlastitog života, moleći ga za milost čista srca. „Čini se nevjerojatnim, ali tako jest: Bog treba uzdignute ruke svoga sluge! Mojsijeve uzdignute ruke podsjećaju na ruke Isusove na križu: na raširene, na križ prikovane ruke kojima je Otkupitelj izvojevao presudnu bitku protiv paklenog neprijatelja. Njegova borba, njegove ruke uzdignute k Ocu i širom otvorene prema svijetu, traže druge ruke, druga srca koja će se nastaviti prinositi istom ljubavlju sve do svršetka svijeta.”[11]

Istodobno, prisjećajući se Mojsijeve molitve, ta gesta pokazuje da se naša prošnja proteže na sav Božji narod, na Crkvu. Ne molimo samo za vlastitu čistoću, nego i za čistoću svih ljudi. Na taj način živimo posebno zajedništvo svetih i osjećamo se povezanima sa svima onima diljem svijeta koji slijede Isusov poziv i također nastoje očuvati čisto srce, potpuno usmjereno prema Bogu. To je konkretan način življenja suosjećanja i posredovanja, način na koji doživljavamo onu „brigu za sve crkve” o kojoj je govorio sveti Pavao: „Tko je slab, a da i ja nisam slab? Tko je sablažnjen, a da i ja ne gorim?” (2 Kor 11, 28-29).

Nije bilo boli, bolesti ni slabosti koju Apostol nije osjećao kao svoju. Na isti način, putem ovog običaja, borbu naše braće i sestara diljem svijeta za život u čistoći činimo svojom; a oni, zauzvrat, podupiru nas u našoj. Tako se podsjećamo da, usred kušnji koje nas mogu snaći, nismo sami. Jedna karta ne može stajati sama; no naslonjene jedna na drugu, „mogu tvoriti kulu od karata koja čvrsto stoji. Bog računa na naše slabosti, na našu i tuđu krhkost; ali računa i na snagu svih nas, ako nas ljubav sjedinjuje.”[12] 

I Kristov križ i Mojsijev stav pokazuju nam da put neće biti lak. Za opisivanje tog vida kršćanskog života često se koristio jezik borbe, pa čak i ratovanja. Ipak, riječ je o borbi jedinstvene vrste: „Vodimo najljepši rat ljubavi i mira: in hoc pulcherrimo caritatis bello! Nastojimo svima donijeti Kristovu ljubav, bez ikakvih iznimaka na temelju jezika, narodnosti ili životnog poziva.”[13]

Molitva triju „Zdravo Marija” navečer, s rukama raširenima u obliku križa, smješta nas u taj najljepši rat ljubavi u kojem je Gospodin želio računati na nas. Na taj način molimo za vlastitu čistoću srca, ali i za čistoću svih onih koji slijede Božji poziv da zapale svijet vatrom njegove ljubavi (usp. Lk 12, 49). A jedini način da se ta vatra proširi jest da i sami njome gorimo, s odlučnošću onoga tko želi „samo jednu stvar”: biti ispunjen Ljubavlju kako bismo postali prisutnost i priopćavanje te iste Ljubavi.

[1]. Sv. Josemaría, Growing on the Inside, br. 141. 

[2]. Cijeli tekst pisma može se pronaći u: A. Méndiz, „Tres cartas circulares del fundador del Opus Dei (Burgos, 1938-1939)”, Studia et Documenta 9 (2015), str. 368–373. 

[3]. Povečerje je posljednja molitva Časoslova, koja se moli prije noćnog počinka i kojom Crkva povjerava dan koji završava u Božje ruke. 

[4]. Sv. Bernard, Homilia super Missus est, II, 17. [5]. Growing on the Inside, br. 141. 

[6]. In Dialogue with the Lord, br. 28. 

[7]. Sv. Josemaría, razmatranje, 15. travnja 1954. 

[8]. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2519.

[9]. Franjo, opća audijencija, 1. travnja 2020. 

[10]. Lav XIV., opća audijencija, 17. prosinca 2025. 

[11]. Benedikt XVI., homilija, 21. listopada 2007. 

[12]. Pismo 2, br. 56.

[13]. Sv. Josemaría, bilješke s razmatranja, 29. veljače 1964.; citirano u While He Spoke to Us on the Way* str. 243.