Sv Josemaria je često nazivao Opus Dei "malim djelićem Crkve," odnosno kao "obitelj povezanu nadnaravnim vezama.“ Ljudi koji pripadaju Opusu Dei dijele isti poziv i isto kršćansko poslanje: sudjelovati u evangelizacijskom poslanju Crkve, među kršćanima njegovati sve ono što se odnosi na jedinstvo života u svim životnim okolnostima, a posebno kroz posvećivanje posla.
Sv. Josemaría je bio glava i otac ove obitelji unutar Crkve. Od 1928. on duhovno oblikuje i okuplja one koji u svoje vlastite živote ugrađuju one milosti i darove koje je on sam primio od Boga, prateći ih duhovno na temeljima vjere, ljubavi i povjerenja. "Ja sebe mogu istaknuti kao primjer u jako malo stvari" rekao je Utemeljitelj, "ipak, unatoč svim mojim nedostatcima, mislim da mogu biti primjer osobe koja zna kako voljeti. Vaše brige, vaše patnje i strahovi su moja trajna briga. Ja bih želio srcem oca i majke, sve te vaše teškoće staviti na vlastita ramena."(1) Zato je prirodno da vjernici Opusa Dei, zbog ovakvog njegovog pristupa, u svetom Josemariji prepoznaju duhovnog oca pa ga počinju tako i zvati - " oče ".
Danas, postoji obilje literature, o tome što zapravo znači "biti dobar otac": nositi teret obitelji, odgajati djecu za slobodu, pomagati im u odrastanju, itd. Nešto slično se događa i kod duhovnog očinstva prelata Opusa Dei, koji vodi svoje stado čvrstom rukom, dubokim razumijevanjem, ali i opomenama – kada je potrebno – za dobro duša.
Nakon smrti Utemeljitelja, prvo blaženi Alvaro del Portillo, a nakon njega biskup Javier Echevarria (sada prelat Fernando), su preuzeli (naslijedili) to očinstvo. Oni nisu samo preuzeli upravljanje Opusa Dei, nego su postali i očevi ovog malog djelića Crkve; svojim pastoralnim služenjem, oni hrabre vjernike Opusa Dei i pomažu im da stalno rastu posvećujući svoj poziv i služeći Crkvi.
Kao dobri pastir u Kristu (2), prelat Opusa Dei pozvan je da utjelovi, u vjernicima Prelature, to očinstvo, koje se u svoj svojoj punini može naći jedino u Bogu. U Prelaturi Opusa Dei, otac je vidljivo načelo i temelj njegova jedinstva, na način istovjetan onome kojim svi drugi biskupi ravnaju vjernicima u vlastitim biskupijama. (3) Crkva priznaje ovo biskupsko očinstvo u različitim dokumentima, kao što je dekret Christus Dominus (no 16), drugog Vatikanskog sabora, ili u odrednici Apostolorum Successores (no 76), izdanoj od strane Kongregacije za biskupe 2004 g. Sv. Ivan Pavao II, želeći objasniti očinstvo biskupa, posvećuje ovoj temi 4. poglavlje svoje knjige Ustanite! Hajdemo.
Vjernici Prelature Opusa Dei zovu Prelata oče jer je on "učitelj, posvetitelj, pastir, koji je određen djelovati u ime i u osobi Isusa Krista" (4), to je ono o čemu je sv. Augustin govorio kao o neodgodivom poslanju, služenju i obavezi ljubavi (5). Isto tako u mnogim zemljama ljudi svećenike jednostavno zovu "Oče".
Prelat Opusa Dei se oslanja na molitve vjernika kojima se oni mole za njega i njegove nakane, da bi ispunio svoju dužnost pastira, te da ih još više sjedini i približi Kristu, zajedno sa mnoštvom duša koje grije toplina Djela. Trajno učenje sv. Josemarije i njegovih nasljednika je njegovanje sinovske ljubavi prema Papi, šireći učenje Petrovih nasljednika, potičući ljude da se mole za osobu i nakane Rimskog Biskupa, te ohrabriti vjernike da šire svoj opseg djelovanja u služenju općoj Crkvi
1.Sv. Josemaria, Bilješke s obiteljskog okupljanja 06-10-68, str. 13).
2.Iv 10:11
3.II Vatikanski Sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, no 23
4.Sveti Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Pastores gregis ( Pastiri stada ) 16-10-03, br. 10.
5.Sv Augustin, O Ivanovom Evanđelju , 123. 5