Kralj David teško je sagriješio. Iako je u njegovim žilama tekla „rijeka naraštaja od Abrahama do Isusa Krista, poput samoga Boga”[1], dopustio je da ga zlo zavede. Uzeo je ženu Urije – jednog od najsnažnijih ljudi u svojoj vojsci – a samoga je Uriju poslao u borbu na prvu crtu bojišnice kako bi ondje poginuo. On, koji je u srcu nosio „Deset zapovijedi”[2], bio je slijep za težinu svoje pogreške. Tada je u njegovu palaču došao prorok Natan, poslan od Gospodina. Može se činiti neobičnim, no prorok nije došao recitirati Mojsijev zakon niti ga podsjećati na njegove dužnosti vođe Izabranoga naroda. Suočivši se s Davidom, bez oklijevanja je rekao: „U nekom gradu bijahu dva čovjeka...” (usp. 2 Sam 12, 1–7). Natan je Davidu ispričao priču.

Ti si taj čovjek

Prorok pripovijeda priču o bogatašu koji, unatoč tome što posjeduje mnoštvo ovaca, bez oklijevanja uzima janje – jedinu imovinu svog siromašnog susjeda koji se o njemu brinuo kao o vlastitoj kćeri – kako bi njime pogostio gosta. David pozorno sluša Natanovu priču, a njegov gnjev raste sve dok ne ustane i uzvikne: „Čovjek koji je to učinio zaslužuje smrt!” David čak brzo izračunava novčanu naknadu potrebnu da se ispravi ta nepravda. Prorok tada zaključuje pripovijest, ispunivši svoju zadaću. „Ti si taj čovjek”, jednostavno dodaje, pružajući ključ za razumijevanje priče. Natan ne mora više ništa reći. A ni David; poanta ne može biti jasnija. Psalam 51 – vapaj grešnog kralja upućen Bogu – ostaje kao svjedočanstvo njegova pokajanja[3].

Što je prolazilo kroz Davidovo srce i um tijekom tih nekoliko minuta? Zašto je izmišljena priča omogućila kralju da jasno sagleda laž u kojoj je živio? Može li priča rasvijetliti nešto što nismo u potpunosti shvaćali o svijetu ili o sebi samima? Nije li priča koja se nikada nije stvarno dogodila, na kraju krajeva, nešto trivijalno? To su pitanja kakva će stoljećima kasnije postavljati Aristotel pišući svoju Poetiku. Taj je grčki filozof nastojao razumjeti zašto se činilo da promatranje postupaka likova u drami otkriva nešto novo u njemu samome. Tako je nastao taj spis koji će postati mjerilo ne samo za scenariste i autore već i za publiku – izvorno kazališnu, a danas onu koja prati filmove ili televizijske serije[4] – koja želi izvući najveću moguću korist iz trenutaka provedenih uronjenih u priču.

Naš svijet na ekranu

U povijesti umjetnosti izum fotografije označio je odlučujuću prekretnicu. Umjetnici su po prvi put mogli stvarati ne koristeći glinu ili pigmente, već automatsku reprodukciju same stvarnosti: djelić svijeta, crtež načinjen od svjetlosti. To, primjerice, objašnjava našu fascinaciju starim fotografijama: čak i kada je teško razaznati radnju na tim zamućenim snimkama – ili čak prepoznati osobe na njima – ono što nas uistinu očarava kod tih crno-bijelih portreta jest njihovo podrijetlo: sama stvarnost. Fotografija – „pisanje svjetlošću” – „omogućuje nam da se u njezinoj reprodukciji divimo izvorniku koji naše oči ne bi znale voljeti”[5], kako je primijetio jedan od velikih proučavatelja audiovizualnog svijeta.

Tako je fotografija iznjedrila umjetničku formu koja je neraskidivo povezana sa stvarnošću, usidrenu u njoj poput kipa u svojem kalupu. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti sljedeća karika u tom lancu: film – projekcija stvarnosti u neprestanom kretanju, platno koje se činilo sposobnim obuhvatiti svijet i okretati se zajedno s njim. Stoga nimalo ne čudi što zapisi o prvim filmskim projekcijama otkrivaju osjećaj dubokog čuđenja pred tajanstvenim pokretom koji se odvijao na platnu.

Svaka nova inovacija u tehnikama snimanja i montaže potaknula je novu raspravu o pravoj prirodi filma. Ipak, gledano šire, fascinacija koju osjećamo prema filmovima i serijama proizlazi iz suočavanja s projekcijom vlastitog svijeta – a posebice iz svjedočenja odlukama koje se donose u tom prostoru. Riječ je o „unutarnjem” prostoru koji je, paradoksalno, istodobno i „ovdje” – čak i u fantastičnim ili animiranim filmovima. Kada nam audiovizualni mediji zaokupe pažnju, doživljavamo nešto nalik onome što je osjećao kralj David slušajući proroka Natana. Ono što je kralj činio sjedeći u dvorani svoje palače – i što je kasnije činio filozof na grčkoj agori – mi danas činimo kad god kod kuće gledamo televizijsku seriju, film u kinu ili sadržaj na nekom od bezbrojnih ekrana koji nas okružuju: usmjeravamo svoja osjetila na priče.

Kontemplacija usred kina

Površan pogled mogao bi nas navesti na pomisao da su ti trenuci uronjenosti u audiovizualnu priču svojevrsna stanka u našem odnosu s Bogom. Ipak, za dušu koja nastoji kročiti putovima molitve može se dogoditi upravo suprotno: ako se kontemplacija manje sastoji od činjenja mnogih stvari, a više od slušanja Boga koji nam govori kroz našu svakodnevicu, tada nas i priče mogu voditi k Njemu. Gospodin sjedi pokraj nas u kino-dvorani, želeći da vidimo ono što On vidi – da dopustimo da nas dirne ono što drugi žele podijeliti s nama, čak i kad je riječ o bolnim temama, te da izoštrimo svoju osjetljivost kako bismo čuli ili se divili malim gestama i detaljima. Pronalaženje radosti u ljepoti pročišćava naša osjetila – često preplavljena snažnim podražajima – čini nas osjetljivijima na svijet oko nas te tako postavlja ljudski temelj za nadnaravnu kontemplaciju.

„Kako je teško čitati!”[6] – uzviknuo je jednom prilikom u čudu jedan suvremeni filozof. Isto vrijedi i za film: gledanje dobrog filma nije uvijek lako. Da bismo uživali u djelima sve veće kvalitete i otkrili ono što se krije ispod površine, moramo biti spremni raditi na sebi i učiti – baš poput djece koja postupno otkrivaju složenije ili suptilnije okuse. Davida ne bi dirnula Natanova priča, niti bi prepoznao vlastitu nepravdu, da nije bio aktivan i otvoren promatrač, sposoban za strpljivu pozornost. Nije slučajno da latinski glagol spectare znači „promatrati očima” te da se dodavanjem prefiksa pretvara u expectare – što znači „pozorno iščekivati”. Iako je za razvoj tih unutarnjih procesa potrebno vrijeme, oni nam pomažu da odaberemo ono što istinski vrijedi.

Sveti Ivan Pavao II. volio je kazalište – bilo kao glumac, gledatelj ili pisac. Stoga je i nagli uspon filma pobudio njegovo posebno zanimanje, iako je jasno razlikovao filmove stvorene isključivo radi zabave od onih s dubljim težnjama. „Uz filmove kojima je primarni cilj zabava, postoji i ona vrsta filma koja je više usmjerena na egzistencijalna pitanja. Njezin uspjeh možda nije tako spektakularan, no ona odražava djela velikih majstora koji su svojom umjetnošću pridonijeli obogaćivanju kulturne i umjetničke baštine čovječanstva. Suočen s takvim filmovima, gledatelj je potaknut na razmišljanje o aspektima stvarnosti koji su mu ponekad strani; srce preispituje samo sebe, prepoznaje svoj odraz u prikazanim slikama i susreće se s različitim perspektivama – ne mogavši ​​pritom ostati ravnodušnim”[7].

Prepoznavanje našeg načina gledanja

Prvi naslovi filmova ili serija koji nam padnu na pamet možda ne odgovaraju tom ambicioznom opisu; doista, mnogi audiovizualni sadržaji koje konzumiramo osmišljeni su jednostavno kao oblik opuštanja – poput šetnje, bavljenja sportom ili običnog druženja. Ponekad su stvoreni isključivo radi kratkotrajne stimulacije osjetila, bez ikakva drugog cilja osim pružanja bijega od svakodnevice. Ipak, postoji i ona vrsta filma koja nam omogućuje opuštanje, a istovremeno nam otkriva nove horizonte i otvara um prema svježim intelektualnim ili egzistencijalnim izazovima.

Ne sjede svi pred ekranom na isti način, baš kao što ni sva glazba – od frenetičnih plesnih ritmova do grandioznih klasičnih skladbi – ne izaziva jednaku reakciju kod slušatelja. U prvom slučaju rezultat je često tek trenutak zabave; u drugom, uz užitak, mogu se javiti duboki trenuci promišljanja, kritičkog promatranja, introspekcije, pa čak i preobrazbe[8]. Isto vrijedi i za film: on može biti poput sjedanja na tuđi bicikl i upuštanja u istraživanje predivnih, nepoznatih predjela – uključujući i one unutar nas samih. Pritom moramo njegovati strpljivost i ustrajnost te naučiti cijeniti stanke i tišinu, jer i ono što zahtijeva napor čini dio priče. No, film može funkcionirati i jednostavno kao mali motor pričvršćen na naš kotač, pomažući nam da se opustimo na kraju dana. U oba slučaja – a to je ključno – krajolik kojem svjedočimo ostaje u nama, oblikujući našu osjetilnost.

Način na koji se postavljam pred ekran – a on se može mijenjati ovisno o trenutnim potrebama – oblikuje samu radnju koju izvodim. Istodobno, upravo taj način gledanja – ono što kao gledatelj očekujem od tog trenutka – određuje kakve priče puštam u sebe putem svojih osjetila, čak i onda kada mi je bilo koja opcija nadohvat ruke, u džepu. „Sve je povezano”, rekao je papa Franjo tijekom susreta s filmskim stvarateljima, „s namjerom koja stoji iza čina gledanja; to nije tek vježba za oči, već nešto više. To je način gledanja na stvarnost. Doista, pogled otkriva različite usmjerenosti vlastite nutrine jer je kadar vidjeti stvari – i vidjeti u stvari”[9].

Kako možemo birati sve bolje priče? Kojim trenucima treba posvetiti film ili televiziju? Kako to možemo učiniti na način koji nas najviše obogaćuje? C. S. Lewis je rekao da je najbolja obrana od loše književnosti često izlaganje dobroj književnosti[10]: daleko je bolje aktivno tražiti izvrsnost – čak i ako je ne pronađemo uvijek odmah – nego sve promatrati sa sumnjom. Isto vrijedi i za svaki drugi umjetnički izričaj, poput filma. Najbolja obrana leži u učenju kako razlikovati ono što je lijepo od onoga što je ideološko, manipulativno ili površno. Najbolja obrana leži u uvježbavanju naših očiju da prepoznaju ljepotu – odnosno pripovjednu istinu – koja nas možda neće uvijek odvesti do najugodnije ili najudobnije opcije, ali će nas zasigurno odvesti do one najplodonosnije i najnadahnutije.

Težnje koje svi dijele

Promatrajući iskustva slična onima kralja Davida, Aristotel navodi da se razlika između povijesnih zapisa i dobrih fikcijskih djela – koja naziva poetskima, od riječi poiesis (stvaranje) – očituje u tome što se potonja ne bave određenim pojedincem koji je postojao na određenom mjestu i nosio određeno ime, već prikazuju „ono što se obično događa čovjeku”[11]. Upravo ih stoga smatra „filozofskijima” i „uzvišenijima”. Takve priče često istražuju vidove ljudske težnje za srećom; one pružaju uvid u bezbrojne putove – ponekad zbunjujuće ili čak proturječne – kojima se približavamo svojemu istinskom cilju ili se od njega udaljavamo. Gledanje dobrog filma može nalikovati stajanju pred svojevrsnim zrcalom – suočavanju s osobom kakva bismo mogli postati.

„Ulazak u kino”, rekao je jednom papa Lav XIV. skupini filmskih djelatnika, „poput je prelaska praga. U tami i tišini vid se izoštrava, srce se otvara, a um postaje prijemčiv za ono što još nije zamišljeno. Doista, znate da vaša umjetnost zahtijeva usredotočenost (...). Film je mnogo više od samoga platna; on je sjecište želja, sjećanja i pitanja. To je osjetilno putovanje na kojem svjetlost prodire kroz tamu, a riječi susreću tišinu”[12].

Još jedna odlika pripovijesti – bilo pisanih ili audiovizualnih – jest njihova sposobnost da posluže kao prostran prostor u kojem se susreću ljudi najrazličitijih podrijetla (geografskih, kulturnih, društvenih ili duhovnih). Baš kao što se sveti Pavao oslanjao na poeziju prvoga stoljeća kako bi pronašao zajednički jezik s nekršćanskim svijetom koji ga je okruživao (usp. Dj 17, 28) ili se sveti Justin oslanjao na razvoj poganske misli drugoga stoljeća, nije iznenađujuće što u pričama koje se danas pripovijedaju – i u jezicima našega vremena – pronalazimo čežnje za srećom koje su svima zajedničke. Film je, kako primjećuje sveti Ivan Pavao II., „iznimno osjetljiv instrument, sposoban iščitati znakove vremena koji bi inače mogli promaknuti pogledu površna promatrača”[13]. Često ista priča na sličan način odjekuje kod ljudi diljem svijeta. Zbog toga je za današnji apostolat važno da svaka osoba otkrije priče i načine na koje se istina očituje kroz ljepotu[14].

„Otkriti” – taj je glagol značajan. Naime, u području pripovijedanja i umjetnosti općenito, istina se ne izražava kao jasna tvrdnja ili nepobitan silogizam; ona nas, naprotiv, uključuje, poziva na dijalog i nastoji postaviti prava pitanja. Ako se kršćanstvo može promatrati kao Božji odgovor na najdublje ljudske čežnje, tada je naša zadaća ispravno postaviti pitanja. To često možemo činiti pripovijedanjem – baš kao što je to činio Isus u Evanđelju – imajući pritom na umu da priča nije tek krinka kojom se istina neopaženo podmeće. U tom je smislu jedna američka spisateljica, na pitanje o poruci svojih priča, govorila da je jedini mogući odgovor pročitati ih od početka do kraja, budući da je priča „iskustvo, a ne apstrakcija”[15]. Kada bi se velika priča mogla sažeti u kratku pouku od dva retka, možda ne bi imalo mnogo smisla posvetiti joj toliko vremena[16].

* * *

Kada je sveti Josemaría održao propovijed „Strastveno ljubiti svijet” u kampusu Sveučilišta u Navarri – mjestu gdje će se s vremenom obrazovati mnogi audiovizualni stručnjaci – objasnio je da nevidljivoga Boga zapravo „pronalazimo” u „najvidljivijim stvarima”[17]. Nalazimo ga u oruđu našega rada, u umoru onih oko nas, za stolom gdje dijelimo obiteljske obroke... A danas među najvidljivije – i najgledanije – stvari spadaju priče koje se pojavljuju na našim ekranima. Provodimo vrijeme s njima i stupamo s njima u dijalog. Otvaramo im prostor u svojim osjetilima i u svojemu unutarnjem životu. One su dio prizme kroz koju tumačimo svijet i same sebe. Zato je ključno uključiti ih u naš život neprestanoga odnosa s Isusom: kako bi mogle postati prostorom kontemplacije i ljubavi prema svijetu.

[1] J. M. Ibáñez Langlois, El rey David, Universitaria, Santiago de Chile, 1998., str. 39.
[2] Ibid.
[3] Sveti Josemaría je svakodnevno recitirao ovu molitvu na kraju svog dana, i želio je da oni koji će ga kasnije naslijediti na čelu Opusa Dei čine isto.
[4] O značaju Aristotela za kinematografiju, vidi, između ostalog, P. L. Cano, De Aristóteles a Woody Allen, Gedisa, Barcelona, ​​​​2002.
[5] A. Bazin, ¿Qué es el cine?, Rialp, Madrid, 1966., str. 20.
[6] A. Llano, Segunda navegación, Encuentro, Madrid, 2010., str. 300.
[7] Sveti Ivan Pavao II., Govor, 1. prosinca 1997.
[8] Usp. Benedikt XVI., Opća audijencija, 31. kolovoza 2011., o "putu ljepote" kao putu do Boga.
[9] Franjo, Govor, 7. prosinca 2019.
[10] Usp. C. S. Lewis, La experiencia de leer, Alba, Barcelona, ​​​​2000., str. 91.
[11] Aristotel, Poetika, 1451b.
[12] Lav XIV., Susret s predstavnicima filmskog svijeta, 15. studenog 2025.
[13] Sveti Ivan Pavao II., Govor, 1. prosinca 1997.
[14] Usp. J. Ratzinger, Caminos de Jesucristo, Ediciones Cristiandad, Madrid, 2005., str. 37.
[15] Usp. F. O’Connor, Misterio y maneras, Ediciones Encuentro, Madrid, 2007., str. 87-88, 109 i dr. [16] „U ljepoti umjetnosti, bit je sam izgled; ili, drugim riječima, u umjetničkom djelu, dubina je površina, a površina je dubina (…). U konvencionalnim terminima, sadržaj je oblik, a oblik je sadržaj“, primjećuje J. M. Ibáñez Langlois u La belleza y el arte, poglavlje 5 (Rialp, Madrid, 2023.). Drugim riječima: priča s umjetničkim pretenzijama - gdje je ono što je važno isključivo unutar same priče - je jedno; priča koja služi samo kao primjer poruke koju se istinski želi prenijeti je sasvim drugo.
[17] Sveti Josemarija, Homilija "Strastveno ljubiti svijet", 8. listopada 1967., u Razgovori, br. 113–123.