Voljeni, pozvani, poslani: Osjećaj misije

„Ako si dopustimo da nas vodi Božja Ljubav, ako pažljivo osluškujemo njegova nadahnuća i primijetimo njegove male prijedloge, apostolat će postati 'način života' koji konfigurira naš vlastiti identitet.“

Opus Dei - Voljeni, pozvani, poslani: Osjećaj misije

Peto poglavlje Djela apostolskih sadrži scenu koja nikada nije izgubila svoj utjecaj. Nakon što su zatvoreni, anđeo je čudesno oslobodio apostole. No, umjesto da bježe od vlasti, oni se vraćaju u Hram kako bi propovijedali. Još jednom su uhićeni i izvedeni pred velike svećenike. Iznenađeni što ih ponovno vide, glavni svećenici ih opominju: Strogo smo vam naložili da ne podučavate u ovo ime. Neustrašivi, apostoli odgovaraju: Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima (Djela apostolska 5: 28-29).

Prvi su kršćani naslijedili ovo duboko uvjerenje. Knjiga Djela apostolskih sadrži mnogo primjera, a povijest prvih stoljeća kršćanstva govori sama za sebe. Iznova i iznova nalazimo da se iskreno izražava ista potreba: ne možemo a da ne govorimo o onome što smo vidjeli i čuli (Dj 4,19). Prvi vjernici spremni su riskirati da budu kažnjeni, pa čak i usmrćeni, a pritom ne izgube svoju vedrinu. Njihova srca gaje radost i puninu Života koju im čak ni smrt ne može oduzeti i koje ne mogu podijeliti s drugima. Za nas koji smo došli u Crkvu mnogo stoljeća kasnije postavlja se goruće pitanje. Je li sve ovo samo nešto što pripada prošlosti? Ili bismo i mi trebali tako živjeti?

Poziv koji i danas odzvanja

Mogli bismo doći u napast pomisliti da postoji veliki jaz između nas i prvih kršćana, budući da su posjedovali određeni stupanj svetosti kojem mi nikada ne možemo stremiti. Njihova tjelesna bliskost s Kristom - ili barem s jednim od Dvanaestorice - učinila ih je nimalo besprijekornima i ispunila ih vatrom koju nitko i nitko nije mogao ugasiti. Ali moramo samo otvoriti Evanđelja da shvatimo da to nije bio slučaj.

Apostoli su se često pokazivali kao ljudi sa slabostima i nedostacima, baš kao i mi. Kao prvo, nisu imali nikakav poseban intelektualni trening. Isus je poslao prvu sedamdeset i dvojicu nakon što su oni proveli samo nekoliko tjedana s njim (usp. Lk 10,1-12). Ipak, vjernici u ranoj Crkvi bili su vrlo jasni u jednom: da je Gospodin naš Isus Krist umro i uskrsnuo za svakoga od njih, da im je dao dar Duha Svetoga i da računa na to da će oni donijeti njegovo spasenje cijelom svijetu. Apostolat nije pitanje vježbanja, niti posjedovanja iznimnih sposobnosti; jednostavno je stvar u tome da se prihvati Kristov poziv, bude otvoren za njegov Dar i odgovoriti vlastitim životom. Možda nas je zato papa Franjo podsjetio na riječi svetog Pavla da je Gospodin svakoga od nas predodredio „da budemo sveti i bez mane pred njim u ljubavi“ (Ef 1, 4-5) [1].

U svako doba Crkva je svjesna da je primila poziv od Krista, a s tim i zadatak; štoviše, ona sama je taj poziv i taj zadatak. „Crkva na zemlji po svojoj je naravi misionarska jer, prema Očevu naumu, svoje podrijetlo vuče iz poslanja Sina i Duha Svetoga.“ [2] To nije samo lijepa želja ili ljudsko nastojanje, nego se njezino „poslanje nastavlja i razvija tijekom povijesti poslanja samoga Krista“. [3] Drugim riječima, Crkva - i u njoj, svaki od vjernika - nastavak je Kristovog poslanja, koji je poslan na svijet da učini Božju Ljubav prema svojim stvorenjima prisutnom i ispuni je. A to je omogućeno jer je naš Gospodin poslao i šalje nam Duha Svetoga koji je izvor ove Ljubavi.

Stoga je i naš život također odgovor na poziv i zadatak u svijetu i za svijet. Naš se duhovni život i način na koji promatramo apostolat mijenjaju kada ih promatramo iz ove perspektive. Naš Gospodin nas je potražio i poslao u svijet da podijelimo svima spas koji smo primili. „'Idite, naviještajte Evanđelje... bit ću s vama.' Isus je to rekao i to je rekao tebi.“ [4] Meni; i svakom muškarcu i svakoj ženi. U Božjoj nazočnosti, svi možemo razmotriti ovu stvarnost: „Ja sam kršćanin jer me Bog pozvao i poslao naprijed...“ I dirnuti snagom njegovog Duha, iz dubine svog srca odgovorit ćemo riječima psalma, želim to učiniti, Bože moj (Ps 40,8).

Imperativna zapovijed

Tijekom 1950-ih sveti Josemaría putovao je u razne europske zemlje kako bi vidio prve vjernike Djela koji su tamo pošli započeti apostolske aktivnosti Djela. „Poslijepodnevne meditacije koje je davao za one koji su bili s njim često su imale za temu Gospodinove riječi apostolima: 'Ja sam vas izabrao i odredio da idete i rodite plod... ut eatis' (Iv 15,16).“ [ 5] Bilo je to poput refrena da natjera Isusove riječi da odjekuju u srcima onih oko njega. Želio je da oni čvrsto shvate istinu koja im je osmislila život i imaju oštar osjećaj za misiju koju je njihov život podrazumijevao. Nisi ti izabrao mene, ali ja sam tebe. I ja sam vas odredio da odete i rodite plod, plod koji će potrajati (Iv 15,16).

Pročitali smo i slušali mnoge priče o prvim ljudima koji su slijedili našeg Gospodina u Opus Dei: prvi krug u skloništu Porta Coeli, prva Rezidencija u ulici Ferraz, intenzivan obiteljski život koji je sveti Josemaría održavao na životu tijekom dramatičnih godina španjolskog građanskog rata, prvo širenje u Španjolskoj, dolazak u Rim, brzo širenje svijetom... Ti mladi - i ne tako mladi - ljudi slijedili su utemeljitelja svjesni da odgovaraju na pravi Božji poziv. Kroz Djelo su upoznali Isusa i otkrili blago za koje je vrijedilo dati cijeli život: Kristovu ljubav. Njihova je misija bila donijeti ovu Ljubav cijelom svijetu, upaliti mnoga srca ovom božanskom vatrom. Osjetili su hitnost širenja požara, bez potrebe da ih itko podsjeća. Kao što je papa Franjo napisao: „Dobrota se uvijek širi. Svako autentično iskustvo istine i ljepote po svojoj prirodi nastoji se proširiti na druge.“ [6]

Neki su bili mladi i entuzijastični, drugi možda tiši i promišljeniji, ali svi su bili uvjereni da iza tog mladog svećenika i djela koje je imao u ruci stoji izričita Božja želja. I tako su bili spremni reći 'da' na poziv našega Gospodina da napusti sve i slijedi Ga. Iskusili su ono što im je sveti Josemaría često govorio: „Ne zaboravite, sinovi moji, da nismo samo duše koje su se pridružile drugim dušama kako bi učinile dobru stvar. To je puno... a opet je malo. Mi smo apostoli koji ispunjavamo imperativnu Kristovu zapovijed.” [7] A budući da su slijedili Isusa s potpunom slobodom, ta zapovijed nije bila opterećujuća, već upravo suprotno. Kao što je sveti Josemaría također rekao: „ovo nadnaravno uvjerenje u božansku prirodu pothvata dat će vam toliko snažan entuzijazam i ljubav prema Djelu da ćete se osjećati presretno što ćete se žrtvovati da biste ga ostvarili.“ [8] Nisu trebali nikoga da im objasni te riječi – oni su ih živjeli u svojim vlastitim životima.

Mi ne vršimo apostolat, mi smo apostoli!

Ove priče o prvim ljudima u Djelu su dirljive. Mnoga su stoljeća prošla od propovijedanja Apostola. Od osnivanja Djela nije prošlo ni stotinu godina. Čitava povijest Crkve pokazuje nam da poziv našega Gospodina i dalje odzvanja u srcu svakog vjernika - i u našem vlastitom. Krist je svojom Ljubavlju ušao u naš život (usp. Fil 3,12). Svatko od nas pozvan je prigrliti njegovu Ljubav i dopustiti mu da preobrazi naš život. Što je više naš život usredotočen na Krista, to će se više „pojačavati osjećaj poslanja koje uključuje naš poziv, zajedno s našim potpunim i radosnim darivanjem.“

Poput prvih Kršćana, i prvi ljudi u Djelu pronašli su Krista i svim su srcem prihvatili njegovu Ljubav i misiju koju ona za sobom povlači. I vidjeli su kako su se njihovi životi čudesno preobrazili. U njima vidimo ispunjeno ono na što nas je Prelat podsjetio nedugo nakon svog izbora: „Slobodni smo da bismo voljeli Boga koji poziva, Boga koji je ljubav i koji nam daje ljubav kako bismo ga mogli voljeti njega i voljeti druge. To nas milosrđe čini potpuno svjesnima naše misije, koja 'nije apostolat koji se vrši sporadično ili povremeno, već uobičajeno i po pozivu, usvojen kao ideal cijelog našega života.'“[10]

Apostolsko poslanje koje ispunjava cijeli naš život nije zadatak koji nam je netko nametnuo, niti posao koji moramo dodati svojim ostalim svakodnevnim dužnostima. Točan je izraz našega identiteta, kako nam ga otkriva naš poziv: „Mi ne 'vršimo apostolat', mi smo apostoli!“ [11] Istodobno, živeći tu misiju, jačamo svoj identitet kao apostoli. Ovdje je život svetog Pavla uvijek izvor nadahnuća. Kad čitamo priču o njegovim putovanjima, zapanjujuće je koliko često njegova misija ne postiže očekivani rezultat. Na prvom putovanju, na primjer, odbačen je od Židova u Pisidian Antiohiji, a potom izbačen iz grada; mora pobjeći iz Ikonija pod prijetnjom smrti... (usp. Dj 13 i 14).

Ipak, apostol pogana nikada ne gubi iz vida poziv koji mu je Isus uputio na putu za Damask i koji je kasnije potvrdio u tom gradu. Stoga se nikada ne umara ponavljati, Kristova nas ljubav potiče (2. Kor 5,14). Čak i kad piše ljudima koje još nije upoznao, on se ne boji predstaviti kao Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan da bude apostol, izdvojen za Božje Evanđelje (Rim 1,1). To je on: 'pozvan da bude apostol', apostol po zvanju. I obraća se toj zajednici vjernika kao ljudima pozvanim da pripadaju Isusu Kristu… Ljubljeni od Boga u Rimu, koji su pozvani biti sveti (Rim 1: 6-7). Pavao zna da ga je Bog pozvao, ali jednako je svjestan da su na to pozvani i svi vjernici. [12] Njegov osjećaj misije navodi ga da živi bratstvo koje nadilazi zemaljske veze.

Slično tome, na pitanje "Tko sam ja?' svatko od nas može odgovoriti: „Ja sam netko koga Bog voli, koga je Isus Krist spasio, odabran za apostola, pozvan da ljubav koju sam primio donesem mnogim ljudima. Dakle, apostolat nije posao koji imam, već mi je nužan.“ Kad uistinu pronađemo Krista, shvatimo da trebamo biti sol i svjetlost, te stoga trebamo dati okus i pružiti svjetlost ma gdje god bili. Ovo je otkriće koje 'revolucionarizira' naš duhovni život i koje nitko ne može učiniti umjesto nas.

Snagom Duha Svetoga

Kad u svom životu otkrijemo našega Gospodina, kad shvatimo da smo voljeni, pozvani, izabrani i odlučimo ga slijediti, „kao da je u nama upaljeno novo svjetlo; to je tajanstveni poticaj koji potiče osobu da svoje najplemenitije energije posveti aktivnosti koja s vremenom postaje način života.“ [13]

Apostolsko poslanje prije svega znači da je „u nama upaljeno novo svjetlo“. Tama, neizvjesnost oko smisla života nestaje. Poziv koji nam Krist upućuje omogućuje nam da razumijemo svoju prošlost i nudi nam jasan put za budućnost. Sam Isus je tako živio svoj život na zemlji. Iako su ga ljudi molili da ostane na određenom mjestu, znao je da mora nastaviti putovanje, jer je u tu svrhu bio poslan (Lk 4,43). Čak i kad je bio suočen sa svojom Mukom, On ostaje spokojan i samopouzdan, a pred Pilatom izjavljuje: Za ovo sam rođen i za ovo sam došao na svijet da svjedočim istinu (Iv 18,37).

Živjeti s „osjećajem misije“ znači znati u svakom trenutku da nas je Gospodin poslao da njegovu ljubav donosimo onima oko nas: za to smo stvoreni. To znači odlučiti što učiniti na svakom koraku na temelju ove misije koja daje jasnu svrhu našem putovanju kroz život. Mogu se pojaviti poteškoće, prepreke i zastoji, trenuci mraka; ali Zvijezda uvijek nastavlja svijetliti na nebu. Moj život ima svrhu; Imam svjetlo koje će me voditi.

Svjetlo ove misije istodobno je i "impuls" koji nas tjera dalje. Ali to nije ljudska sila. Naravno da će biti trenutaka kada ćemo se osjećamo oduševljeno, kada ćemo osjetiti goruću želju da Kristovom vatrom zapalimo one oko sebe. Ali svi koji slijede Gospodina već neko vrijeme iskusili su da ljudski impuls dolazi i odlazi. Ovo je dio ljudskog bića, kao što su to iskusili i sveci. Život blaženog Alvara del Portilla, da ne idemo dalje, podsjeća nas na ovu stvarnost. Kao što znamo, ubrzo nakon što se pridružio Djelu, morao je pisati Osnivaču rekavši mu da je njegov entuzijazam nestao. [14]

Stoga nikada ne bismo smjeli izgubiti iz vida činjenicu da naša istinska snaga, dinamičnost koja nas potiče da izađemo iz sebe i služimo drugima „nije strategija, već stvarna snaga Duha Svetoga, nestvoreno milosrđe“. [15] Zaista, nijedna motivacija „neće biti dovoljna, osim ako vatra Duha Svetoga ne gori u našim srcima“, stoga „održavanje naše misijske žestine na životu zahtjeva čvrsto povjerenje u Duha Svetoga, jer On je taj koji nam 'pomaže u našoj slabosti'(Rim 8,26). Ali to se velikodušno povjerenje mora njegovati, pa stoga moramo neprestano zazivati Duha.“ [16] Vjernici Djela zazivaju ga svakodnevno u Svetoj Misi i usmenim molitvama poput krunice i molitvom Preces Djela.

Ponekad bi nam moglo biti korisno obratiti mu se nekom posebnom molitvom, na primjer Slijed Pedesetnice Veni Sancte Spiritus („Duše Sveti, Gospodaru Svjetla“), himna Veni Creator Spiritus („Dođi Duše Sveti, Stvoritelju, Dođi“), ili jedna od mnogih drugih molitvi Njemu koje su sastavljene kroz stoljeća. U svima njima molimo Ga da dođe, da nas preobrazi, ispuni Ljubavlju i snagom koja je prožela djela našega Gospodina. Njega molimo: „Duše ljubavi, Stvoritelju i Posvetitelju duša, tvoje prvo djelo u nama je preobraziti nas tako da nalikujemo Isusu. Pomozi mi, Duše ljubavi, da se prilagodim Isusovom obrascu, da razmišljam poput Isusa, da govorim poput Isusa, da patim poput Isusa, da se ponašam poput Isusa.“ [17]

Tako će nam preobražavajući impuls Duha Svetoga dati srce u plamenu poput Isusova Srca, a apostolska misija bit će upravo ona krv koju pumpa naše srce. Polagano će se oblikovati u nama u „aktivnosti koja s vremenom postaju način života.“ [18] Ako dopustimo da nas vodi Božja Ljubav, ako pažljivo osluškujemo njegova nadahnuća i primjetimo njegove male prijedloge, apostolat će postati 'način života' koji konfigurira naš vlastiti identitet. Nećemo morati 'odlučiti da to učinimo', niti ćemo trebati biti na određenom mjestu ili u okruženju da djelujemo kao apostoli. Kao što je netko liječnik (i ne bavi se samo medicinom) gdje god i u kojim god okolnostima da se nalazi (ako se netko razboli u autobusu, tijekom odmora, tijekom vikenda, itd.), mi smo apostoli u svakom mjesto i u svakoj okolnosti. Na kraju, to je jednostavno ono što jesmo: svi koje vodi Duh Božji djeca su Božja (Rim 8,14). Važno je ostati otvoren za djelovanje Duha Svetoga, pažljiv prema tome „kako možemo bolje izvršiti misiju koja nam je povjerena po krštenju“, [19] misija koja je ispunjenje cijelog našega života.


[1] Papa Franjo, Gaudete et Exsultate, 19.ožujka 2018., 2.

[2] II Vatikanski koncil, Ad Gentes, 7.prosinca 1965., 2.

[3] Ibid., no. 5.

[4] Sveti Josemaría, Put, 904.

[5] Andres Vazquez de Prada, The Founder of Opus Dei, Vol. 3, p. 236.

[6] Papa Franjo, Evangelii Gaudium, 24.studei 2013., 9.

[7] Sveti Josemaría, Instruction, 19. ožujka1934., 27.

[8] Sveti Josemaría, Instruction, 19.ožujka 1934., 49.

[9] Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 14.veljače 2017., 8.

[10] Ibid., 9.

[11] Ibid.

[12] Ovo je zapravo izvorno grčka riječ ekklesia, (latinski ecclesia),“Crkva” što dolsovno znači „Oni koji su zajedno pozvani“ a odnosi se na „sve nas krštenike koji vjerujemo u Boga“ (Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 121). Vidi Katekizam Katoličke Crkve, 751. derivation of the English word “Church.”

[13] Sveti Josemaría, Pismo, 9.siječnja 1932., 9.

[14] Vidi Historical-Critical Edition of The Way, komentar na broj 994.

[15] Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 14.veljače 2017., 9.

[16] Papa Franjo, Evangelii Gaudium, 24.studeni 2013., 261 i 280.

[17] Alexis Riaud, The Holy Spirit Acting in Our Souls, Sinag-Tala, Manila, 1992, p. 34.

[18] Sveti Josemaría, Pismo, 9.siječnja 1937.

[19] Papa Franjo, Gaudete et Exsultate, 19. ožujka 2018., 174.