Isus je stajao na obali Jordana i u tišini promatrao vodu. Lice mu je bilo sjetno, ali spokojno, odražavajući onu istu mješavinu tuge i nade koja se komešala u njegovu srcu. Apostoli su ga promatrali, ne usuđujući se narušiti njegovu zamišljenost, sluteći da riječi koje je čuo prije nekoliko dana još uvijek odzvanjaju u dubini njegova srca: „Gospodine, evo onaj kojega ljubiš, bolestan je” (Iv 11,3).

Naposljetku se Isus okrenuo svojim učenicima i rekao im: „Pođimo ponovno u Judeju!” (Iv 11,7). Učenici su ostali zatečeni i u nevjerici se pogledali. Samo nekoliko dana ranije pokušali su ubiti Isusa. Stoga su ga pokušali odgovoriti od toga nauma. Bili su gluhi za istinu, odbijajući shvatiti da je Lazar umro: „Gospodine, ako je zaspao, ozdravit će” (Iv 11,12). Zar i mi prečesto ne odijevamo svoj strah i želju za udobnošću u argumente koji zvuče uvjerljivo, a ipak – poput uvelog jesenskog lišća – otpadaju na prvi nalet vjetra? Upravo se Toma – apostol koji će se kasnije pokazati najsklonijim sumnji – odvažio suočiti sa stvarnošću: „Hajdemo i mi, da umremo s njime!” (Iv 11,16).

Martina odvažnost

Dok se Isus približavao Betaniji, vijest se već proširila od usta do usta, kako to već biva u malom mjestu. Prethodnih su dana Marta i Marija zasigurno često govorile o Isusu, slavnom Učitelju iz Galileje i tajanstvenom proroku Kraljevstva – iako je njima On bio jednostavno dobar prijatelj. Pune nade, poslale su glasnika s tužnom viješću o bratovoj bolesti. I bile su razočarane kad su ga, iz dana u dan, tražile među mnoštvom koje je dolazilo izraziti im sućut, a nisu ga nalazile. Stoga je Isusov dolazak zasigurno izazvao veliko uzbuđenje.

Marta, najenergičnija i najodlučnija članica obitelji, smogla je snage izravno se suočiti s Učiteljem. Ostavila je sve što je radila, ne čekajući ni da joj se Marija pridruži, i oglušila se na susjede koji su joj pokušavali izraziti sućut. Morala je otvoriti svoje srce Kristu. Baš kao i onom drugom zgodom, kad je morala gledati sestru kako nepomično sjedi i sluša Isusa dok se ona sama trudila održati kućanstvo, Marta se osjećala neshvaćenom od strane Gospodina. I tako je, uz onu mješavinu povjerenja i razočaranja koja se može roditi samo iz istinskog prijateljstva, Marta – bez ikakva pristojnog pozdrava – izrekla oprečne osjećaje koji su vreli u njoj: „Da si bio ovdje, moj brat ne bi umro” (Iv 11,21). Iza tih riječi krila se dublja bol. Isusova neažurnost, njegova prividna ravnodušnost, način na koji nije žurio krenuti nakon što je doznao za Lazarovu smrt – sve je to pritiskalo Martu. No, kao da je naslućivala da je nepravedna prema njemu i da ju je tuga možda navela da nepristojno govori prijatelju koji je uvijek bio tako vjeran, pokušala se ispraviti: „I sada znam da će Ti Bog dati sve što god zatražiš od Njega” (Iv 11,22).

Iz te male, otvorene i povjerljive pukotine, Isus je započeo razgovor s Martom kako bi smirio njezinu uznemirenost i pomogao joj shvatiti da je njegovo kašnjenje imalo svrhu koju ona tada još nije mogla ni zamisliti. „Brat će tvoj uskrsnuti” (Iv 11, 23), rekao joj je čvrstinom koja je mogla potresti i samo kamenje što je zatvaralo Lazarevo tijelo. A Marta, dajući naslutiti kako pretpostavlja da je Krist samo želi utješiti nadom u neko buduće uskrsnuće, odgovorila je gotovo mehanički, umornim tonom marljive učenice suočene s pitanjem koje joj se činilo previše jednostavnim: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan” (Iv 11, 24). Tada je Isus, blago usmjeravajući razgovor dalje, učinio još jedan korak: „Ja sam uskrsnuće i život... Vjeruješ li to?” (Iv 11, 26).

Isus je želio da bol zbog gubitka Martu dovede do daleko većeg dobitka: da joj pokaže kako će Lazar u Njemu ne samo primiti novi život koji mu se više nikada neće moći oduzeti, nego da je i ona sama, ovdje i sada, pozvana njegovati novi način života koji nadilazi biološke granice. Želio je da shvati kako njihovo prijateljstvo – daleko od toga da bude tek prolazan osjećaj – predstavlja sjeme vječnog odnosa sposobnog preobraziti svaki trenutak sadašnjosti. „Isus Krist korjenito mijenja čovjekov odnos s Bogom, koji od tada postaje odnos prijateljstva. Stoga je jedini uvjet novoga saveza ljubav.”[1] Činilo se da su te riječi potresle Martu jer se – vjerojatno ne shvaćajući u potpunosti njihovo značenje – prepustila odgovoru punom vjere: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet” (Iv 11, 27).

Cijena novog života

Uvjerena da će joj njezina sestra, sklona razmatranju, pomoći proniknuti u dubine otajstva života i smrti na koje je Isus ukazao, Marta je pošla potražiti Mariju. Čim je čula Kristovo ime, Marija je odmah krenula i nije stala sve dok nije pala pred njegove noge, noseći sa sobom sav teret svojih neprospavanih noći: „Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro” (Iv 11, 32). Te iste riječi, koje je izgovorila i Marta, ponovno su poput oštre strijele probole Kristovo srce. Marija je zaplakala. Isus je bio duboko ganut, prisjećajući se svog dobrog prijatelja Lazara i veze koju je imao s objema sestrama. Stoga, kad je upitao Mariju gdje joj je brat pokopan, više nije mogao suspregnuti suze; plakao je tako ljudski, a opet tako božanski, da su svi primijetili: „Gledaj kako ga je ljubio!” (Iv 11, 36). Njegov je plač nosio posebnu težinu. „Svo to ljudsko ponašanje zapravo je Božje ponašanje... Krist je Bog koji je postao čovjekom: potpun, savršen čovjek. I po svojoj ljudskoj naravi pokazuje nam kakva je njegova božanska narav.”[2]

Usred tog ozračja iskrene žalosti, netko se usudio otvoreno izreći ono što su mnogi možda već dugo mislili, a nisu se usuđivali reći: „Zar onaj koji je otvorio oči slijepcu nije mogao spriječiti smrt ovoga čovjeka?” (Iv 11, 37). U tom je trenutku Isusa zasigurno više boljelo to što sumnjaju u njegovu ljubav prema Lazaru nego to što sumnjaju u njegovu moć. Zasigurno osjeća nešto slično kad god mu predbacujemo da ne mari za naše živote ili da ostaje gluh na naše potrebe, dajući naslutiti da se prema nama odnosi s ravnodušnošću ili hladnoćom. No, Isus se ne da pokolebati ljudskom nevjerom; uvijek je spreman probuditi vjeru, posijati nadu i učiniti da ljubav zasja. „Ako pristaneš prepustiti Bogu kormilo svoje lađe, ako mu dopustiš da bude gospodar, kako ćeš biti siguran!... čak i onda kad se čini da je otišao, da je zaspao, da ne mari; čak i kad se oluja diže, a oko tebe vlada potpuna tama.”[3]

Kad je Isus stigao do groba, iznenadio je sve neobičnim zahtjevom: zatražio je da se odvali kamen s ulaza u špilju u kojoj je počivao njegov prijatelj. Tada je Marta – možda već umorna od Isusova zagonetnog ponašanja i pod teretom odgovornosti koju joj je nametnula bratova smrt – iznijela razumnu primjedbu: „Gospodine, već zaudara, jer mrtav je četiri dana” (Iv 11, 39). Marta je ponovno osjetila potrebu istaknuti Kristovo kašnjenje. Što je razočaranje veće, to je teže prihvatiti sadašnji trenutak i to manje nade polažemo u budućnost; nasuprot tome, bolnu prošlost doživljavamo kao golem ponor iz kojeg nema izlaza. U tom grobu nije ležalo samo Lazarevo tijelo u raspadanju, već i umiruća vjera Marte. Otuda i Isusov odlučan, a ipak strpljiv odgovor: „Nisam li ti rekao: ako uzvjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?” (Iv 11, 40). U Betaniji „također učimo da Kristovo prijateljstvo rađa duboko povjerenje (usp. Iv 11, 21) i da je prožeto suosjećanjem, osobito sposobnošću da se bude uz druge u njihovoj patnji (usp. Iv 11, 35).”[4]

Dok su skeptične ruke odmicale kamen s groba, a Židovi – rođaci, susjedi i promatrači – polako se okupljali oko Isusa, On je upravio pogled prema nebu, kao da tom gestom želi uzdići srca svih prisutnih. „Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me ti svagda uslišavaš, ali rekoh to radi mnoštva koje ovdje stoji: da povjeruju da si me ti poslao” (Iv 11, 41-42). Nakon trenutka tišine, crpeći snagu iz najdubljih dubina svoga duha, s uvjerenjem je povikao: „Lazare, iziđi!” (Iv 11, 43). Njegovi su dobri prijatelji već mnogo puta prije toga odgovarali na njegove riječi – bilo zahvalom, molbom ili pričom. Snaga tih riječi bila je tolika da su, na opće zaprepaštenje, i sada izazvale odaziv: vratile su Lazara u život. Izašao je iz špilje; udovi su mu bili vezani, a lice prekriveno platnom. Ljubav i život pobijedili su smrt.

Dvije sestre, ispunjene zahvalnošću, ali i stanovitim unutarnjim stidom što su posumnjale u vjernost Kristova prijateljstva i njegovu moć, zacijelo su požurile osloboditi Lazara pogrebnih povoja. Neki od susjeda, ganuti tim obiteljskim ponovnim susretom koji je premostio granicu između života i smrti, zasigurno su pustili koju suzu. „Mnogi Židovi koji su došli k Mariji i vidjeli što je Isus učinio, povjerovaše u njega” (Iv 11, 45).

Činilo se da apostoli malo-pomalo shvaćaju zašto je Učitelj želio odgoditi dolazak, premda još uvijek nisu mogli dokučiti dublji razlog koji se iza toga skrivao. Isus je u međuvremenu ostao miran, promatrajući prizor s blagim osmijehom. Znao je da su neki iz mnoštva već krenuli prema Jeruzalemu, da će farizejima i glavnim svećenicima govoriti o glasu koji je stekao tim zapanjujućim čudom te da će na sastanku kojim je predsjedao Kajfa, te godine veliki svećenik, naposljetku odlučiti pogubiti ga. Dok su svi slavili Lazarevo uskrsnuće, a tišinu nevjerice zamjenjivali zvuci radosti, samo je Isus znao da je novi život svoga prijatelja platio vlastitom smrću. Napokon je došao njegov čas.

* * *

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje” (Iv 15, 13). Nije čudno što je Isus, izgovarajući te riječi na Posljednjoj večeri, mislio i na Lazara te na ono što se nekoliko tjedana ranije dogodilo u Betaniji. Uskoro će ga glavnim svećenicima predati jedan od njegovih – netko s kim je dijelio snove i boli, riječi i šutnju. Gotovo svi apostoli, upravo oni koji ga sada s toliko ljubavi slušaju, razbježat će se u noć; ni Toma se neće sjetiti svog obećanja da će s njim umrijeti. Petar, stijena izabrana da podupire cijelu Crkvu, potpuno će se slomiti. A Lazar, kojega je Isus pošao potražiti u najtamnijim dubinama smrti, neće biti spreman sići s njim u otajstvo Križa.

Pa ipak, Isus je vrlo dobro znao da će ta smrt, kojom plaća uskrsnuće svoga prijatelja, svima njima otvoriti put u novi život. „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će” (Iv 11, 25). Ni Marta ni Marija, ni apostoli, pa čak ni uskrsnuli Lazar, nisu shvatili punu dubinu tih riječi. Ono što je započelo sjetnim pogledom na vode Jordana trebalo je postati struja koja će teći kroz svu povijest, noseći muškarce i žene – a među njima i Lazara – u svojim valovima, sve do vječnoga života.

[1] Lav XIV., Opća audijencija, 14. siječnja 2026.
[2] Susret s Kristom, br. 109.
[3] Prijatelj Božji, br. 22.
[4] Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 1. studenoga 2019., br. 2.