Sadržaj

• Povijesna svjedočanstva
• Socijalni nauk i duh Opusa Dei
• Središnja uloga osobe i tvrtka kao zajednica osoba
• Pravednost i milosrđe
• Poslovni čovjek na putu prema oltaru: Enrique Shaw
  

Povijesna svjedočanstva

Želimo li razumjeti viziju koju je sveti Josemaría imao za škole menadžmenta i poslovne škole, moramo se osvrnuti na povijesna svjedočanstva. Jedno od njih pruža Francisco Ponz Piedrafita, koji je s vremenom postao rektor Sveučilišta u Navarri. On pripovijeda kako je „krajem 1940-ih, tijekom posjeta Barceloni gdje sam živio, blaženi Josemaría Escrivá de Balaguer ponekad govorio o apostolskoj važnosti unapređenja izobrazbe i kršćanskog života mnogih ljudi u Kataloniji koji su vodili tvrtke svih vrsta – bilo privatne, obiteljske ili društveno usmjerene. Isticao je duhovne i društvene dobrobiti ako bi oni koji su snosili odgovornost za pokretanje, vođenje i razvoj poslovanja bili uzorni kršćani koji uvijek djeluju u skladu sa svojom vjerom, uz zdravo profesionalno i kršćansko rasuđivanje, u skladu s naukom i moralnim načelima Crkve te u duhu služenja zaposlenicima, radnicima i društvu u cjelini, ne dopuštajući da ih ponesu puko ljudske ambicije ili jednostavna želja za materijalnim bogaćenjem.”[1]

Zanimljivo je primijetiti kako je sveti Josemaría od samoga početka bio svjestan važnosti osposobljavanja poslovnih čelnika koji bi istodobno bili dobro pripremljeni stručnjaci i dosljedni kršćani, jer bi iz toga proizašla velika korist za ostatak društva.

Osnivač Opusa Dei bio je "čovjek želja" koji je težio ostvarenju svojih snova. Nekoliko godina kasnije, osjetio je da je došao trenutak da pokrene inicijativu ove vrste u poslovnom svijetu. Profesor Antonio Valero, jedan od pionira IESE-a,[2] prepričava sljedeće: "Ljeti 1956. ili 1957. Regionalni vikarijat [sic] Opusa Dei u Španjolskoj me vrlo neformalno pitao bih li bio voljan prihvatiti zadatak razmišljanja o nekom apostolskom i obrazovnom projektu u području poslovanja. Toliko je to bilo kratko i sažeto, i rekao sam da, jednako kratko."[3] Unatoč sažetosti dobivenih smjernica, bitne stvari su bile tu: poslovna škola koju su promovirali članovi Opusa Dei morala je imati obrazovnu dimenziju (tehničku i profesionalnu formaciju) i apostolsku dimenziju, nedjeljivo povezanu s obrazovnom.  

Povodom 50. obljetnice IESE-a, Javier Echevarría, tadašnji prelat Opusa Dei i veliki kancelar Sveučilišta u Navarri, istaknuo je da je sveti Josemaría, potičući osnivanje IESE-a, već predvidio razvoj institucije visokog profesionalnog ugleda, posvećene obrazovanju i napredovanju poslovnih vođa i rukovoditelja, koja će u središtu svoje misije imati jasnu težnju služenju i odlučnost da radu podari potpuno kršćansko, a time i istinski ljudsko usmjerenje.[4]

U studenome 1972., kada je IESE već nekoliko godina djelovao, posjetio ga je sveti Josemaría. Posjedujemo snimku tog susreta kojem je nazočio velik broj osoba povezanih s tom poslovnom školom. Tom je prigodom – reagirajući na određeni mentalitet koji nije bio dovoljno prožet duhom sekularnosti te je smatrao da su gospodarske i komercijalne djelatnosti nespojive s autentičnim kršćanskim životom (možda zbog sklonosti da se vjerski život prikazuje kao jedini uzor svetosti) – odlučio pročitati nekoliko odlomaka iz Evanđelja u kojima dolazi do izražaja Gospodinovo uvažavanje takvih djelatnosti. Želio bih ga opširnije citirati:

"Ovo je iz 19. poglavlja Evanđelja po Luki. Bio jednom jedan moćan čovjek koji je morao otputovati. Svoj je novac podijelio slugama da njime upravljaju. Jednome je dao jedan dio, drugome drugi... Kad se vratio i otkrio da jedan sluga nije umnožio kapital, rekao je: 'Zašto nisi položio moj novac u banku, kako bih ga po povratku mogao podići s kamatama?' Zar to nije poslovni pothvat? Skroman – kakve baš i ne voliš voditi. Ali ipak poslovni pothvat. I Gospodin ga hvali. Nemam drugog izbora nego i tebe pohvaliti."

"Sveti Matej bilježi još jednu prispodobu: onu o mreži. Ovdje stvari teku onako-ovako, jer u mrežu ulaze i dobre i loše ribe... Treba biti strpljiv. Izvlače mrežu na obalu; biraju dobre i stavljaju ih u košare. A loše... Van! Obavili su posao, ali ne onakav kakvom su se nadali."

"Ponekad se u našim poslovima susrećemo s mnogim poteškoćama. Evanđelje po Mateju podsjeća nas na sijača koji sije dobro sjeme... Neprijatelj, protivnik, dolazi i među njega sije kukolj. Što on čini? Strpljiv je: ostavit ćemo to ovdje i nećemo dirati; doći će pravi trenutak. A kad taj trenutak stigne, sve požanje... I obavio je dobar posao. Svladao je poteškoću."

"Sutra ću na svetoj Misi [...] moliti Gospodina da vas blagoslovi; da vam podari spokoj vlasnika njive u koju je posijan kukolj [...], kako bi vam Gospodin dao odlučnost da kupite njivu u kojoj je skriveno blago; da vam udijeli potreban poticaj da krenete u potragu za najdragocjenijim biserom [...]. Vaši su poslovni pothvati utemeljeni na Evanđelju. Gospodin vas gleda s ljubavlju [...]. I ja vas sve gledam s posebnom naklonošću. Hvalio sam vas riječima Isusa Krista; riječima koje i sam prihvaćam kao svoje jer sam njegov svećenik."

Socijalni nauk i duh Opusa Dei

Sveti Josemaría uvijek je smatrao da je primjereno poznavanje socijalnog nauka Crkve ključno za formaciju kršćana. Čak je sanjao o tome da se temeljna načela socijalnog morala uvrste u katekizam kršćanske vjere. Jasno je da je potreba za valjanom formacijom na tom području još hitnija za one koji snose posebne društvene odgovornosti, među kojima su i poslovni ljudi. Stoga je želio da cjelokupna nastava na svakoj poslovnoj školi bude prožeta socijalnim naukom.

Crkveni socijalni nauk pruža temeljna načela za izgradnju društva u skladu s Božjim naumom za svijet.[5] Istodobno, postoje bezbrojni tehnički ili praktični problemi kojima se može pristupiti na vrlo različite načine i u kojima mora prevladati odgovorna sloboda svakog stručno osposobljenog građanina. U pismu objavljenom 1966. godine ustvrdio je da „katolički nauk ne nameće konkretna, tehnička rješenja za vremenite probleme, već od vas traži osjetljivost za te ljudske probleme te osjećaj odgovornosti da se s njima suočite i dovedete ih do kršćanskog rješenja”.[6]

Sveti Josemaría gajio je veliku ljubav prema slobodi. U bezbroj je navrata govorio o „osobnoj slobodi koju vjernici laici imaju da — u svjetlu načela što ih iznosi Učiteljstvo — donose sve konkretne odluke teorijske ili praktične naravi — primjerice, u vezi s različitim filozofskim, gospodarsko-znanstvenim ili političkim mišljenjima [...] — za koje svaka osoba u svojoj savjesti procijeni da su najprikladnije i najviše u skladu s njezinim osobnim uvjerenjima i ljudskim sposobnostima.”[7]

U slučaju škola kojima upravljaju članovi Opusa Dei ili koje oni podupiru, uz spomenuti socijalni nauk, cjelokupno njihovo djelovanje trebalo bi prožimati i posvećivanje rada (središnji element duha Opusa Dei). Poziv na svetost je univerzalan, a Bog većinu ljudi susreće usred njihovih profesionalnih nastojanja. Stoga je sveti Josemaría želio da poslovne škole djeluju uz profesionalnu izvrsnost, čistoću nakane i duh služenja – što su nezaobilazni uvjeti za posvećivanje rada.

Središnja uloga osobe i tvrtka kao zajednica osoba

Jedno od temeljnih načela socijalnog nauka Crkve jest središnja uloga ljudske osobe. Kompendij socijalnog nauka Crkve jasno navodi:

"Cjelokupni društveni život izraz je njegova neprijepornog protagonista: ljudske osobe. Crkva je mnogo puta i na razne načine bila mjerodavan zagovornik takvog shvaćanja, prepoznajući i potvrđujući središnju ulogu ljudske osobe u svakom području i očitovanju društva: 'Ljudsko društvo stoga je predmet socijalnog nauka Crkve jer ona nije ni izvan ni iznad društveno povezanih ljudi, nego postoji isključivo u njima te, prema tome, za njih.' Ta se važna spoznaja očituje u tvrdnji da ljudska osoba, 'daleko od toga da bude predmet ili pasivni element društvenog života', 'jest – i uvijek mora ostati – njegov subjekt, temelj i cilj'. Izvor društvenog života stoga se nalazi u ljudskoj osobi, a društvo ne može odbiti priznati njezin aktivan i odgovoran subjekt; svaki oblik društvenog djelovanja mora biti usmjeren prema ljudskoj osobi."[8]

Jedan od izraza društva jest njegova gospodarska dimenzija, što znači da gospodarstvo uvijek mora biti usmjereno prema cjelovitom dobru ljudske osobe te da se pojedinca, kad god sudjeluje u gospodarskom procesu, uvijek mora tretirati kao svrhu samu po sebi – uz poštovanje njegova dostojanstva – a nikada kao sredstvo. Iz toga proizlazi da je teorija ekonomizma – koja cjelokupno postojanje svodi na njegovu materijalnu dimenziju – protivna kršćanskom nauku i samoj naravnoj etici. Tu teoriju dijele i rani kapitalizam, koji društvo poistovjećuje s tržištem, i marksizam, koji sve društvene nadgradnje izvodi iz gospodarske strukture društva.

Kompendij pak razvija viziju poduzeća iz personalističke perspektive: „Poduzeća bi se trebala odlikovati sposobnošću služenja općem dobru društva putem proizvodnje korisnih dobara i usluga. Nastojeći proizvoditi dobra i usluge prema planovima usmjerenima na učinkovitost i zadovoljavanje interesa različitih uključenih strana, poduzeća stvaraju bogatstvo za cijelo društvo – ne samo za vlasnike, već i za druge subjekte uključene u njihovu djelatnost. Uz tu tipično gospodarsku funkciju, poduzeća obavljaju i društvenu funkciju stvarajući prilike za susrete, suradnju i razvoj sposobnosti uključenih osoba. Stoga je u poslovnom pothvatu gospodarska dimenzija preduvjet za ostvarivanje ne samo gospodarskih, već i društvenih i moralnih ciljeva, kojima se teži istodobno.”[9]

Svako gospodarski zdravo poduzeće trebalo bi ostvarivati ​​dobit. Brojke će uvijek biti temeljne u svakoj gospodarskoj djelatnosti. Istodobno, iza gospodarskih rezultata moramo vidjeti jedinstvene i nezamjenjive osobe koje su pridonijele tim rezultatima: vlasnike, dioničare, zaposlenike, klijente, potrošače i tako dalje. Logika koja se vodi isključivo brojkama nosi rizik dehumanizacije.

Sveti Ivan Pavao II. još je prije mnogo godina poučavao: „Crkva priznaje legitimnu ulogu dobiti kao pokazatelja da poduzeće dobro posluje. Kada poduzeće ostvaruje dobit, to znači da su proizvodni čimbenici pravilno iskorišteni, a odgovarajuće ljudske potrebe primjereno zadovoljene. No, profitabilnost nije jedini pokazatelj stanja poduzeća. Moguće je da su financijska izvješća uredna, a da su pritom ljudi – koji čine najvrjedniju imovinu poduzeća – poniženi i da je njihovo dostojanstvo povrijeđeno. Osim što je moralno nedopustivo, to će s vremenom imati negativne posljedice na gospodarsku učinkovitost poduzeća. Naime, svrha poslovnog poduzeća nije samo ostvarivanje dobiti, već se ona nalazi u samom njegovu postojanju kao zajednice osoba koje na različite načine nastoje zadovoljiti svoje temeljne potrebe i koje tvore posebnu skupinu u službi cjelokupnog društva. Dobit je regulator života poduzeća, ali nije jedini; treba uzeti u obzir i druge ljudske i moralne čimbenike koji su, dugoročno gledano, barem jednako važni za život poduzeća.”[10]

Brojke i statistika pomažu nam razumjeti neke aspekte stvarnosti, no ne pričaju cijelu priču. Uzmimo za primjer književno djelo. U romanu Teška vremena (Hard Times) Dickens nam donosi dijalog iz škole u engleskom rudarskom gradu usred industrijske revolucije. Pisac želi čitatelju predočiti nedostatak ljudske osjetljivosti koji pogađa društva kad njima upravljaju isključivo ekonomski rezultati ili ono što Britanci nazivaju „činjenicama” (matters of fact) – hladnim, golim činjenicama, lišenim svakog konteksta koji bi im mogao udahnuti ljudskost i dati smisao. Seoski učitelj, uvjereni pozitivist, obraća se skupini mladih učenika: „Zamislite sada da je ova učionica nacija i da ta nacija posjeduje pedeset milijuna funti. Je li to napredna nacija?” Pitanje je upućeno djevojčici broj dvadeset – sva su djeca označena brojevima – koja odgovara da nije sigurna jer ne zna u čijim se rukama novac nalazi niti pripada li njoj ikakav njegov dio. Učitelj preformulira problem: „Ova je učionica golem grad s milijun stanovnika, a u njoj tijekom godine od gladi na ulicama umre samo njih dvadeset i petero. Što kažeš na taj omjer?” Djevojka odgovara da je „onima koji su umrli od gladi zasigurno jednako teško, bez obzira bilo onih drugih milijun ili milijun milijuna”. Taj težak dijalog između čovjeka koji se oslanja isključivo na statistiku i djevojke koja pozornost usmjerava na svakog pojedinca završava sljedećim biserom: učitelj pita koliki postotak od sto tisuća ljudi koji su tijekom godine krenuli na morsko putovanje čini pet stotina onih koji su se utopili. Djevojka odgovara: „Ništa [...] za rodbinu i prijatelje stradalih.”[11]

Ivan Pavao II. postavio je pitanje je li kapitalizam gospodarski sustav koji treba usvojiti nakon pada komunističkih režima. Ponovno ističe da svođenje svega na gospodarstvo nije prikladan odgovor na izgradnju društva koje poštuje ljudsko dostojanstvo. Sveti poljski papa objašnjava:

"Odgovor je očito složen. Ako se pod 'kapitalizmom' podrazumijeva gospodarski sustav koji priznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poduzetništva, tržišta, privatnog vlasništva i iz toga proizašle odgovornosti za sredstva za proizvodnju, kao i slobodne ljudske kreativnosti u gospodarskom sektoru, tada je odgovor svakako potvrdan, iako bi možda bilo prikladnije govoriti o 'poduzetničkom gospodarstvu', 'tržišnom gospodarstvu' ili jednostavno 'slobodnom gospodarstvu'. No, ako se pod 'kapitalizmom' podrazumijeva sustav u kojem sloboda u gospodarskom sektoru nije omeđena čvrstim pravnim okvirom koji je stavlja u službu ljudske slobode u njezinoj cjelovitosti te je promatra kao poseban vid te slobode – čija je bit etička i vjerska – tada je odgovor svakako niječan."[12]

Pravednost i milosrđe

Kakve praktične posljedice središnja uloga osobe ima za poduzeće, a time i za poučavanje koje poslovna škola kršćanskoga identiteta nastoji prenijeti poslovnim čelnicima i stručnjacima koji se u njoj obrazuju? Prije svega, to znači da se u međuljudskim odnosima – bilo unutar poduzeća ili u njegovu odnosu prema društvu – mora poštovati pravednost u njezinu klasičnom smislu: „dati svakomu ono što mu pripada”. To podrazumijeva pravedne plaće, kvalitetne proizvode, istinito oglašavanje, zakonito financijsko poslovanje, razumne cijene te dugačak niz drugih stvari koje će svatko od vas moći nadodati.

Sveti Josemaría bio je pravnik; odlikovali su ga pravnički način razmišljanja i velika ljubav prema pravednosti. „Ne ljubimo pravednost”, napisao je u homiliji posvećenoj svetom Josipu, „ako ne želimo vidjeti njezino ostvarenje u životima drugih. Isto tako, pogrešno je zatvoriti se u udobnu religioznost, zaboravljajući pritom na potrebe drugih. Čovjek koji želi biti pravedan pred Bogom nastoji uspostaviti vladavinu pravednosti i među ljudima. I to ne samo radi slave Božjega imena, već zato što biti kršćanin znači zalagati se za ostvarenje svih plemenitih ljudskih težnji. Parafrazirajući poznate riječi svetoga Ivana, možemo reći da je čovjek koji tvrdi da postupa pravedno prema Bogu, a ne čini to i prema drugim ljudima, lažac: u njemu nema istine.”[13]

Uvažavajući legitimni pluralizam koji postoji pri pronalaženju tehničkih rješenja za društvene krize, utemeljitelj Opusa Dei podsjetio je sve da je središnji dio Evanđelja povlaštena ljubav prema siromašnima i bolesnima, koji trebaju uživati ​​ista prava kao i svi drugi ljudi. S tim u vezi, Crkva dvadesetog stoljeća formulirala je načelo „opcije ili povlaštene ljubavi prema siromašnima” – što je nauk sv. Ivana Pavla II. – kao „poseban oblik prvenstva u vršenju kršćanske ljubavi”, a ono se odnosi na „naše društvene odgovornosti” te na „razborite odluke koje treba donijeti u pogledu vlasništva i uporabe dobara”.[14]

Sveti Josemaría izjavio je sredinom prošlog stoljeća: „U ovim vremenima zbunjenosti teško je razlučiti što je desno, što centar, a što lijevo u političkim i društvenim pitanjima. No, ako se pod ljevicom podrazumijeva postizanje blagostanja za siromašne – kako bi svi mogli uživati ​​pravo na život uz minimum udobnosti, na rad, na odgovarajuću skrb u slučaju bolesti, na dostatan odmor i razonodu, na rađanje i odgoj djece te na skrb u starosti – onda sam ja više na ljevici nego itko drugi. Naravno, unutar okvira socijalnog nauka Crkve i bez ikakvih kompromisa s marksizmom ili ateističkim materijalizmom, kao ni s antikršćanskom klasnom borbom, jer tu ne možemo pristati na kompromise.”[15]

Sveti Josemaría vjerovao je da postoje nezaobilazni zahtjevi pravednosti te da treba tražiti sva prikladna sredstva kako bi se osiguralo njihovo poštovanje. Istodobno, u svojoj društvenoj viziji prožetoj Kristovom ljubavlju, smatrao je da sama pravednost nije dovoljna.

"Budite uvjereni da sama pravda nikada nije dovoljna za rješavanje velikih problema čovječanstva. Kada se provodi samo pravda, nemojte se iznenaditi ako ljudi budu povrijeđeni. Dostojanstvo čovjeka, koji je Božje dijete, zahtijeva mnogo više. Ljubav mora prožimati i pratiti pravdu jer ona sve oplemenjuje i uzdiže na božansku razinu: 'Bog je ljubav.' (…) Dug je put od zahtjeva stroge pravde do obilja ljubavi. I malo je onih koji ustraju do kraja. Neki se zadovoljavaju time da stignu tek do praga: zanemaruju pravdu i svoja djela svode na ponešto dobrotvornog rada koji nazivaju djelima ljubavi (…). Ljubav, koja je poput velikodušnog prelijevanja pravde, prije svega zahtijeva ispunjavanje vlastite dužnosti. Put započinje pravednošću; sljedeći je korak činiti ono što je najpravednije…; no za istinsku ljubav potrebna je velika profinjenost, mnogo obazrivosti, poštovanja i obilje dobrote. Drugim riječima, to znači slijediti savjet Apostola: 'Nosite jedni drugima bremena te ćete tako ispuniti zakon Kristov.' Tada ćemo doista živjeti ljubav u punini i izvršavati Isusovu zapovijed."[16]

I Benedikt XVI. i Franjo, govoreći o gospodarskoj djelatnosti, pozivali su se na stavove dara i besplatnosti – što su drugi nazivi za ljubav (karitas), budući da je ljubav konkretizirana u darivanju samoga sebe, u slobodnom davanju sebe drugima. Martin Schlag komentira da ta logika „izražava kako ljudska osoba nema cijenu, već dostojanstvo, te stoga mora biti postavljena u središte svake gospodarske djelatnosti kao njezin temelj i cilj. Naši gospodarski odnosi mogu biti vrlo različiti: izrabljivački, obilježeni dominacijom, nepravedni, neprijateljski itd. Ili pak suprotni: obogaćujući, pozitivni, pravedni, prijateljski itd. Naš način sudjelovanja na tržištu bit će posljedica odluke koju donosimo u svom unutarnjem životu: tko želimo biti? Kakva osoba biram biti u svojim poslovnim aktivnostima? Ako odlučimo poštovati dostojanstvo drugih, pa čak ih i ljubiti kao braću, primijenit ćemo načelo 'dara' o kojem je govorio Benedikt XVI.: slobodno ćemo se odreći svake moći dominacije nad drugima kako bismo im služili. To podrazumijeva težnju prema održivom, dugoročnom gospodarstvu i odbacivanje kratkoročne pohlepe koja ne vodi računa o ljudskoj cijeni.”[17]

Poslovni čovjek na putu prema oltaru: Enrique Shaw

Poznajemo mnoge poslovne ljude koji su nastojali živjeti, uz ostale kreposti, pravednost i ljubav prema bližnjemu. U ovom završnom dijelu želio bih spomenuti budućeg blaženika Enriquea Shawa, koji će biti uzdignut na čast oltara u nadolazećim mjesecima, nakon što se potvrdi datum njegove beatifikacije.[18]

Potekavši iz aristokratske argentinske obitelji, Enrique je težio svetosti kroz svakodnevne životne okolnosti: veliku obitelj, društvene odnose te – što je ovdje najvažnije – svoj rad kao poslovni čelnik. Živio je kratko, od 1921. do 1962. godine. Vođen dubokim duhovnim životom, širio je „Kristov miris” u svojoj okolini i posvetio se vjerskoj formaciji drugih poslovnih ljudi u kršćanskom duhu. Stoga je 1952. godine osnovao Kršćansku udrugu poslovnih čelnika. Enrique Shaw se izrazio na sljedeći način:

"Moramo ispraviti nepravde. (…) Svojom životnom zadaćom moramo smatrati djelotvornost; da bi se više toga moglo raspodijeliti, treba više proizvoditi. Nužno je oblikovati kršćanske poslovne ljude i izgraditi njihov životni stil: pridonositi boljem svijetu, ponajprije djelovanjem svakog kršćanskog poslovnog čovjeka u njegovu vlastitom području. (…) To je poslanje vjere i života: nastojati posvetiti sebe putem svoga zanimanja te posvetiti samo zanimanje. Valja izgraditi kršćanski duh poslovnog vođenja, shvaćen u kršćanskim okvirima, pri čemu se moramo služiti metodom konkretne primjene. Svećenik ne samo da uzdiže ljude k Bogu, već i dovodi Boga ljudima u zajedništvu. (…) Poslovni čovjek mora utjeloviti Krista u poduzeću. To se postiže primjenom njegova nauka – kršćanskog nauka i Kristove poruke – na konkretne probleme uloge poslovnog vođe te poticanjem sudjelovanja ljudi. Najveći problem za nas i za druge zemlje, osobito one manje razvijene, jest nedostatak sposobnih ljudi na najvišim razinama."[19]

Shaw je nastojao poboljšati uvjete rada u tvornici i osvijestiti svoje kolege o važnosti njihova rada u proizvodnom procesu. Stoga je razmatrao temeljnu ulogu poslovnog vođe, pritom ističući:

"Moramo djelovati u svrhu uzdizanja ljudske osobe: odgovorni smo za ljudski napredak naših suradnika, a da pritom ni na koji način ne sputavamo njihovu opravdanu inicijativu i nužnu odgovornost. Poslovni čelnik mora svakog svog suradnika promatrati kao osobu s potencijalom kojoj treba pomoći da ga ostvari te joj pružiti potporu u otkrivanju i razvijanju onoga najboljeg što nosi u sebi. 'Ozračje' u tvrtki mora biti takvo da pridonosi napretku osobe i pruža joj – kroz rad i u samom radu – najbolju moguću priliku za njezin razvoj; poslovni čelnik mora dopustiti što veću slobodu kako bi svaka osoba mogla biti gospodar vlastitih postupaka i izraziti svoju osobnost."[20]

Jedna od osobina koju su najviše isticali oni koji su ga poznavali bila je njegova sposobnost slušanja. U svakodnevnom životu tvrtke Shaw nije shvaćao slušanje kao tehniku ​​vođenja, već kao stav srca, duboko povezan s načinom na koji se provodi vlast. Nadahnut biblijskom Salomonovom molitvom, često je naglašavao potrebu da se od Boga traži „srce koje sluša” kao preduvjet za mudro upravljanje, podsjećajući da u biblijskoj tradiciji slušati znači i razumjeti, razlučivati ​​te skrbiti za ljude povjerene našoj odgovornosti.

Istinsko slušanje – onako kako ga je Shaw živio – preobražava unutarnju kulturu organizacije. Ono gradi povjerenje, jača osjećaj pripadnosti i stvara prostor u kojem se svaka osoba može osjećati prepoznato i poštovano. U kriznim trenucima Enrique Shaw postavljao si je neugodno, ali nužno pitanje: „Razmišljamo li više o ljudima nego o tvrtki?”

Papa Lav XIV., podsjećajući na načela crkvenoga socijalnog nauka o gospodarstvu, prije nekoliko je mjeseci istaknuo da „ta vizija nalazi svijetli primjer u časnom sluzi Božjem Enriqueu Shawu, poduzetniku koji je shvaćao da industrija nije tek proizvodni mehanizam ili sredstvo za gomilanje kapitala, već istinska zajednica ljudi pozvanih na zajednički rast. Njegovo se vodstvo odlikovalo transparentnošću, sposobnošću slušanja i nastojanjem da se svaki radnik osjeća dijelom zajedničkog projekta. U njemu su se vjera i vođenje poslovanja skladno sjedinili, pokazujući da socijalni nauk nije apstraktna teorija ni nedostižna utopija, već ostvariv put koji preobražava živote ljudi i ustanova stavljajući Krista u središte svakoga ljudskog djelovanja.”

"Enrique se zalagao za pravedne plaće, poticao programe osposobljavanja, brinuo se za zdravlje svojih radnika i pratio njihove obitelji u njihovim najkonkretnijim potrebama. Nije smatrao profitabilnost apsolutom, već važnim aspektom održavanja humane, pravedne i solidarne tvrtke. Njegovi spisi i odluke jasno pokazuju nadahnuće enciklikom Rerum novarum, koja je od poslodavaca tražila 'da na svoje radnike ne gledaju kao na robove, već da u svakom čovjeku poštuju dostojanstvo osobe oplemenjene kršćanskim značajem' (br. 20)."[21]

Budući blaženik osvojio je srca svojih zaposlenika, što potvrđuju bezbrojna svjedočanstva. U završnoj fazi njegove bolesti 1962. godine, kada su mu za održavanje na životu bile potrebne transfuzije krvi, oko dvjesto šezdeset ljudi — uglavnom radnika tvornice stakla Rigolleau, u kojoj je radio — javilo se kako bi darovali krv. Enrique Shaw je rekao: „Mogu vam reći da sada gotovo sva krv koja teče mojim venama jest krv radnika.”[22]

Shaw nikada nije upoznao svetog Josemaríju, iako smatram da se među njima može uočiti duboka duhovna srodnost, što je sasvim prirodno kod dviju svetih duša. Ipak, kako su godine prolazile, neki su članovi njegove obitelji osjetili poziv u Opus Dei. Među njima je bio i jedan sin koji je postao svećenik te desetljećima pastoralno djelovao u Keniji.

Poznat je razgovor između dr. Eduarda Ortiza de Landázurija – čiji je postupak za proglašenje blaženim pokrenut – i sv. Josemaríje Escrive. Eduardo se iz Granade preselio u Pamplonu kako bi radio na Sveučilištu u Navarri, koje je tada tek započinjalo s radom. Kada su se susreli u Pamploni, rekao je utemeljitelju Opusa Dei: „Eto, Oče, tražili ste od mene da dođem u Pamplonu i izgradim sveučilište, i ono je tu, izgrađeno...” Sv. Josemaría mu je odgovorio: „Nisam od tebe tražio da izgradiš sveučilište, nego da postaneš svet gradeći sveučilište.”[23]

Vjerujem da bi upravo to sveti Josemaría danas poručio onima koji djeluju u poslovnim školama nadahnutima njegovim duhom: da težimo svetosti u svom radu – bilo da je riječ o poučavanju, istraživanju ili širenju kršćanske kulture poduzetništva – te da težimo izvrsnosti kako bismo odatle služili cijelom čovječanstvu. Predstojeća beatifikacija Enriquea Shawa dokaz je da je moguće postići svetost u toj temeljnoj dimenziji ljudskog postojanja.

[1] Izvještaj Francisca Ponza Piedrafite, listopad 1998., str. 1, citirano u Javier Pampliega, La historia del IESE. Primeros pasos y desarrollo inicial. Un estudio inédito (1957.–1960.), Barcelona, ​​2009., str. 18; usp. Francisco Ponz Piedrafita, IESE: 25 años, "Revista de Antiguos Alumnos" 15 (1984). Citirano u A. Argandoña, Josemaría Escrivá de Balaguer y la misión del IESE en el mundo de la empresa, Studia et Documenta, sv. 5, Rim 2011., str. 132. Naš prijevod.

[2] Instituto de Estudios Superiores de la Empresa, koji je 1958. godine u Barceloni osnovalo Sveučilište u Navarri. IESE se razvio kao globalna inicijativa s kampusima u nekoliko zemalja te je poznat po svom humanističkom pristupu i primjeni metode studije slučaja, razvijene u suradnji sa Sveučilištem Harvard. Više informacija dostupno je na https://www.iese.edu/.

[3] Antonio Valero, Intervención en el acto con motivo de la beatificación de Mons. Josemaría Escrivá de Balaguer, Fundador y Primer Gran Canciller de la Universidad de Navarra, Barcelona, ​​IESE, 9. travnja 1992. (tipkopis), str. 1. Citirano u A. Argandoña, op. cit., str. 134. Naš prijevod.

[4] Usp. Javier Echevarría, Para alcanzar los mayores beneficios, "Revista de Antiguos Alumnos" 108, prosinac 2007., str. 12. Naš prijevod.

[5] Napomena urednika: nedavna enciklika Magnifica Humanitas Lava XIV. sažima ta načela u drugom poglavlju.

[6] Sv. Josemaría Escrivá, Pismo br. 14.

[7] Razgovori, br. 12.

[8] Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 106. Kurziv u izvorniku. S tim u vezi, papa Lav XIV. napisao je u svojoj prvoj enciklici Magnifica Humanitas, br. 50: „Stoga ljudska osoba uvijek ostaje ’put Crkve’ i srce svakog istinskog puta cjelovitog ljudskog razvoja.”

[9] Ibid, br. 338. Kurziv u izvorniku.

[10] Sveti Ivan Pavao II., Centesimus annus, br. 35. Kurziv u izvorniku.

[11] Charles Dickens, Teška vremena, Poglavlje II. Za više konteksta o ovom djelu, vidi M. Fazio, El universo de Dickens. Una lección de humanidad, Rialp, Madrid 2015.

[12] Sv. Ivan Pavao II., Centesimus annus, br. 42.

[13] Susret s Krsitom, br. 52.

[14] Sv. Ivan Pavao II., Sollicitudo Rei Socialis, br. 42. Vidi također Ecclesia in America, br. 58. U dokumentu Magnifica Humanitas na tu se temu osvrće Lav XIV. u točkama 43, 78 i 234. Primjerice, navodi: „Nedavno učiteljstvo Crkve ističe da socijalna pravda počinje od onih najmanjih među nama. Sveti Ivan Pavao II. govorio je o prednostnom izboru za siromašne koji mora usmjeravati kako osobne tako i društvene odluke, dok je papa Franjo osudio 'kulturu odbacivanja' koja stvara sve nove oblike isključenosti. Iz te perspektive, socijalna pravda od nas traži da gledamo pojedince i zajednice, počevši od onih najranjivijih: siromašnih, migranata, izbjeglica, interno raseljenih osoba, žrtava nasilja te ljudi koji žive na urbanim ili egzistencijalnim rubovima.”

[15] Uputa, V-1935/14-IX-1950, bilješka 146. Citirano u J. Echevarría, Pastoralno pismo, 1. travnja 2013.

[16] Prijatelji Božji, br. 172-173 (prikaz, ostalo).

[17] M. Schlag, Contra la idolatría del dinero, Rialp, Madrid 2018., str. 209–210 (prikaz, stručni). Naš prijevod. O načelu besplatnosti i logici dara, vidi Benedikt XVI., Caritas in Veritate, br. 36.

[18] Usp. Argentinski laik, 11 španjolskih mučenika koji će biti proglašeni blaženima (Vatican News).

[19] R. Estévez (2012). Enrique Shaw: un hombre gobierno humano en la sociedad civil. U Camusso, Marcelo; López, Ignacio; Orfali Fabre, María Marta, ur. Doscientos años del humanismo cristiano en la Argentina: el compromiso con la república, la democracia y el bien común. Buenos Aires: Editorial de la Universidad Católica Argentina, str. 621–651 (prikaz, stručni). Naš prijevod.

[20] S. Critto de Eiras, Un empresario en plenitud: Enrique E. Shaw y su eficaz desempeño, LID Editorial empresarial, Buenos Aires 2017., str. 85–86 (prikaz, stručni). Naš prijevod.

[21] Lav XIV., Poruka 31. argentinskoj industrijskoj konferenciji, 8. rujna 2025.

[22] M. Stremi (2021). Un empresario camino a los altares. La vida de Enrique Shaw, un padre de familia y empresario siendo levadura en el orden temporal, Dios y el hombre 5 (1): e075. Naš prijevod.

[23] E. López Escobar i P. Lozano, Eduardo Ortiz de Landázuri, el médico amigo, Palabra, Madrid, 1994., str. 216. Naš prijevod.