Ponekad sam promatrao kako sjaje oči sportaša dok se suočava s preprekama koje mora svladati. Kakva li pobjeda! Gledajte kako svladava te poteškoće! Tako na nas gleda Bog, naš Gospodin – On koji ljubi našu borbu: uvijek ćemo biti pobjednici jer nam nikada ne uskraćuje svemoć svoje milosti. I nije važno što postoji borba, jer nas On ne napušta (182, Prijatelji Božji).

Sveti Josemaría nije bio sportaš. Iako su drugi sveci – poput svetog Ivana Pavla II. – poznatiji po svojoj ljubavi prema tjelesnoj aktivnosti, utemeljitelj Djela često je spominjao sport kao primjer kršćanske borbe. Doista, povijest Crkve puna je boraca; koliko mi je poznato, nikada nije bilo svetaca koji su težili udobnosti. Kršćanski život nije utočište za one koji traže lagodno postojanje bez poteškoća. Naprotiv, sveci su ljudi koji su shvatili da nas Božja milost poziva da uložimo sav svoj trud. Sveti Josemaría koristi lik sportaša upravo kako bi razbio iluziju o udobnom, „građanskom” kršćanstvu. U ovom ćemo tekstu razmotriti tri ideje – tko smo mi („Božji čovjek”), potrebu za treniranjem i natjecanjem (poput sportaša) te ono čega se moramo odreći – pritom moleći Gospodina i Blaženu Djevicu da nas sačuvaju od mlakosti i pomognu nam slijediti Božji put dok težimo nagradi koju nam je On obećao.

I. Božji čovjek

U Svetom pismu ta se titula ne pridaje vjerskom stručnjaku, već nekome tko je cijeli svoj život predao Bogu. Ključno pitanje koje leži u pozadini našeg ponašanja jest smjer kojim se naš život kreće: Kome pripadaju moje vrijeme, moj um i moja sposobnost ljubavi?

Bog nas ne nagrađuje kao u poslovnoj transakciji, već tako što nas čini članovima svoje obitelji. Polazište za razmišljanje o kršćanskom životu jest činjenica da je kršćanin uistinu Božje dijete. „Prepoznaj svoje dostojanstvo, kršćanine”, poručuje jedan crkveni otac u svojoj propovijedi. A to dostojanstvo sinovstva temelj je djela koja se od nas traže, vladanja koje Bog zahtijeva i duhovne borbe. „Nagrada” će biti sam Bog, koji nam se daruje. Božji čovjek „trči” jer želi ugoditi svome Ocu; zna da se ispit njegova života odvija pred jednim jedinim gledateljem: Bogom Ocem. Uspjeh, ocjene na fakultetu ili društveni položaj imaju vrlo relativnu važnost. Pravi smisao našeg asketskog nastojanja leži u tom Očevu pogledu; On vidi u skrovitosti i obećava nam sreću koja nadilazi svaki zemaljski umor.

II. Trči tako da osvojiš nagradu

Uspoređujući Božjeg čovjeka sa sportašima, sveti Josemaría nije izvoran; to je davno prije njega učinio sveti Pavao, nadahnut sportovima iz helenskog i rimskog doba. Zanimljivo je to primijetiti s obzirom na to da je Apostol – kao Hebrej – lako mogao imati nisko mišljenje o takvim aktivnostima. U to su vrijeme javne igre – poput Olimpijskih ili Istamskih igara u Korintu – predstavljale vrhunac građanskog zalaganja i tjelesne pripreme. Sportaši su se podvrgavali strogoj disciplini: deset mjeseci stroge uzdržljivosti, krutih prehrambenih režima i iscrpljujućih treninga na suncu. Sve to za prolaznu nagradu: lovorov vijenac koji bi uvenuo za svega nekoliko dana.

Sveti Pavao, koji se vjerojatno susreo s takvim ozračjem u poganskim gradovima što ih je posjećivao, služi se slikom tjelesnog napora kako bi posramio ravnodušnost kršćana. Ako je sportaš sposoban ovladati svojim tijelom radi prolazne pobjede, kako onda mi možemo zanemariti pripremu za vječnost? U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima piše sljedeće:

"Ne znate li da na trkalištu svi trče, ali samo jedan prima nagradu? Trčite tako da je osvojite. Svatko tko se natječe u svemu se suzdržava; oni to čine da bi primili raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv" (1. Korinćanima 9,24-25).

III. Vježbanje u vjernosti

Zaključak je izravan poziv na djelovanje – na odbacivanje apatije. Lagodan život, sjedilačka egzistencija ili način života usmjeren na udobnost sušta su suprotnost uzvišenim duhovnim nastojanjima. Sam sveti Pavao nije pisao iz udobnosti pisaćeg stola, već s tijelom izbrazdanim ožiljcima zadobivenima zbog svoje vjernosti: „Od Židova sam pet puta primio četrdeset udaraca bez jednoga. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, a jednom sam proveo dan i noć na otvorenom moru” (2 Kor 11, 24–25).

Batine i brodolomi koje je Pavao pretrpio nisu bili tek putne nezgode, već stroga škola vjernosti. Nije tražio patnju radi nje same, već je prihvaćao bol kao dio svoje predanosti poslanju koje mu je povjerio Bog Otac.

Tu istu borbu protiv duhovne uljuljkanosti vidimo kod mnogih svetaca. Dok je obavljao službu pape, sveti Ivan Pavao II. povremeno bi odlazio u planine na skijanje. Za njega skijanje nije bilo luksuz, već prilika za tjelesni napor i molitvu. Spuštanje niz snježne padine bilo je način sjedinjenja s Bogom; brzina i hladnoća zahtijevali su od njega svladavanje vlastita tijela i održavanje potpune usredotočenosti. Kada bi se neki iznenadili vidjevši papu kako skija, on bi se našalio rekavši da je to jeftinije od organiziranja još jedne konklave. Savršeno je razumio da duh treba snažan izazov tjelesnog napora te da si nasljednik svetoga Petra ne može dopustiti duhovnu uljuljkanost.

I sveti Josemaría poučavao je isto: udobnost je otrov koji uspavljuje dušu. Svakodnevni napor koji od nas traži ne sastoji se u podnošenju izvanrednih žrtava, već u unošenju ljubavi u ono što je svakidašnje, kako to objašnjava u ovoj točki iz knjige Put:

„Svetost se ne sastoji u tome da činimo sve teže stvari, nego u tome da ih svakoga dana činimo s više ljubavi” (Put, br. 823). Ako želiš, reci Gospodinu dok moliš: „Obvezujem se da ću vršiti sve žrtve koje Crkva propisuje (sjećaš li se, na primjer, nemrsa petkom u korizmi ili novčanog doprinosa za bogoštovlje?) te da ću se, uz Božju pomoć, truditi prakticirati mrtvljenje.”

Posljednjih desetljeća sve se rjeđe na kršćanski život gleda kao na bitku. Na to me uvijek podsjeća jedan određeni liturgijski prijevod. Kad god pjevamo Sanctus, u španjolskom misalu stoji: „Svet, svet, svet Gospodin, Bog svemira.” Na hebrejskom taj izraz glasi Adonai Sebaoth, a latinska ga je Biblija prevela kao Dominus Deus Sabaoth – Gospodin, Bog nad vojskama. Naš je Bog osobni Bog koji vodi aktivnu bitku protiv zla i grijeha. Moleći Sanctus na latinskom, prisjećamo se da se pridružujemo Božjim redovima kao vojnici. Zapovjednik te vojske treba nas budne i spremne, a ne uljuljkane u udobnost i samozadovoljstvo.

Naposljetku, upravimo pogled prema Onoj koja bdije nad nama na stazi. Sveti Bernard iz Clairvauxa koristio je prekrasan latinski izraz govoreći o Djevici Mariji u kontekstu naše borbe: Ipsa duce. Njegov točan prijevod glasi „s Njom kao vojskovođom” ili „kao predvodnicom”. Dux je vojni zapovjednik – onaj koji predvodi, osmišljava strategiju i krči put kroz neprijateljski teritorij. Imati Djevicu za vojskovođu znači da će Ona određivati ​​tempo utrke, davati nam snagu kada poželimo odustati i braniti nas u teškim trenucima. S takvom Majkom kruna je zajamčena; osvojit ćemo nagradu. Molite je za to.

Asetska borba nije nešto negativno – pa stoga ni nešto odbojno – već radosno potvrđivanje. To je sport.

Dobar se sportaš ne oslanja na jednu pobjedu postignutu već pri prvom pokušaju. On se dugo priprema i trenira, s pouzdanjem i mirom; pokušava iznova i iznova te – čak i ako isprva ne uspije – ustrajnošću svladava prepreku (169, Kovačnica).