Teme obuhvaćene intervjuom:
I. Kontekst i podrijetlo Ureda
II. Uvažavanje suvremenih senzibiliteta i odgovor na krizu povjerenja
III. Proces slušanja i profili sugovornika
V. Prilika koju pruža stota obljetnica
I. KOTEKST I PODRIJETLO UREDA
— Koji je izvor mandata ili prijedloga na temelju kojeg djeluje Ured za iscjeljenje i slušanje?
JMR.—Zapravo, korijeni ove inicijative sežu mnogo dalje od bilo kojeg konkretnog mandata. Od samih početaka, duh i upravljanje Opusom Dei počivaju na povjerenju. Članovi Djela oduvijek su imali mogućnost razgovarati s odgovornim osobama i biti saslušani na različitim razinama – apostolskoj, teritorijalnoj i osobnoj. Također se uvijek nastojalo saslušati one koji su odlučili napustiti taj put, iako je bilo propusta i nedostataka u skrbi koja im je pružana. Upravo je želja da se taj aspekt unaprijedi i da se svakoj osobi posveti bolja skrb dovela do osnivanja ovog Ureda.
Ovaj je projekt također u skladu s pozivom pape Franje da se crkvene institucije – na institucionalnoj razini – pozabave situacijama koje uključuju sukobe, patnju ili neadekvatnu skrb za pojedince. Papa je taj zahtjev uputio svim crkvenim institucijama, a ovo je način na koji je Opus Dei odlučio odgovoriti na apel Rimskog prvosvećenika.
Ipak, smatramo da ovo nije samo crkveno pitanje. Pogled oko sebe otkriva da se suvremeni senzibilitet kreće u istom smjeru: u korporativnom svijetu put naprijed vodi kroz usklađenost s propisima, poštovanje protokola, nadzor postupaka, uvažavanje pojedinaca unutar tih procesa te korištenje kanala za prijavu. Opus Dei, već usmjeren prema svojoj stotoj obljetnici, nastoji biti u potpunosti usklađen sa senzibilitetom vremena u kojem djeluje.
Štoviše, od pape Franje i Crkve – kroz Godinu milosrđa i sve ono što je uslijedilo – naučili smo da umijeće traženja i pružanja oprosta oplemenjuje kako pojedince tako i institucije. Rad ovog Ureda nastoji upravo to konkretno ostvariti: pomoći Djelu da raste u toj dimenziji milosrđa te ga time obogatiti u svakom pogledu.
— Kakva je ocjena nakon više od godinu dana rada Ureda?
JMR.—Kao prvo, mogu reći da je ovo bilo razdoblje intenzivnog rada tijekom kojeg smo razvili protokol i operativne procese za sam Ured za iscjeljenje i slušanje. Iskustvo prve godine je pozitivno, a rezultati su razmjerno slični onima zabilježenima u drugim uredima te vrste unutar Crkve.
U tom nam se razdoblju obratilo stotinjak osoba, a mi smo se pozabavili svakim zaprimljenim slučajem – riječ je o slučajevima koji proizlaze iz vrlo različitih okolnosti, no prvenstveno uključuju pojedince koji su nekoć bili dio Opusa Dei ili su imali određenu povezanost s njim ili njegovim apostolskim djelovanjem. Mnogi traže ispriku zbog pogrešaka i štete koju su pretrpjeli, dok su drugi zatražili konkretne mjere naknade. Većina tih slučajeva završila je zadovoljavajućim ishodom koji je donio iscjeljenje uključenim pojedincima te su riješeni na način prihvatljiv objema stranama.
Iako je, naravno, prerano za donošenje konačnih zaključaka s obzirom na kratko vrijeme djelovanja Ureda, opća je ocjena pozitivna već samom činjenicom da Ured postoji. Pokretanje ove inicijative pokazuje da se Djelo osjeća pozvanim ispraviti propuste, obnoviti odnose i pružiti dobrodošlicu svima koji se osjećaju usamljeno ili povrijeđeno – pomažući im da ponovno osjete blizinu i toplinu onoga što im je nekoć pripadalo ili barem osiguravajući da prepoznaju iskrenu brigu Djela za njihove živote i njihove rane.
— Jesu li izvučene pouke iz drugih institucija, drugih konteksta ili širih okvira koji se pojavljuju unutar Crkve u Španjolskoj i sveopće Crkve?
JMR.—Kao što sam već spomenuo, Crkva je tijekom proteklog desetljeća posebno zagovarala ovakve inicijative, uz punu podršku crkvene hijerarhije. Ohrabrujuće je vidjeti djelovanje brojnih crkvenih ustanova: samog Vatikana putem njegovih povjerenstava; Biskupske konferencije s njezinim inicijativama za pomoć najrazličitijim skupinama žrtava; te biskupijskih projekata poput inicijative Repara – koju vodi Nadbiskupija Madrid – a koja je organizirala simpozije od velike važnosti za nas koji djelujemo na tom području.
Dakle, Opus Dei nije bio ni prvi koji je pokrenuo inicijative usmjerene na slušanje i iscjeljenje, niti će biti posljednji; cilj je učiti od onih koji su predvodili taj put i napredovati u zajedništvu s cijelom Crkvom, osiguravajući pritom da milosrđe dopre do svakoga tko treba skrb ili podršku.
II. UVAŽAVANJE SUVREMENIH SENZIBILITETA I ODGOVOR NA KRIZU POVJERENJA
— Što za Opus Dei znači suočiti se s tim izazovom u kontekstu duboke krize vjerodostojnosti i povjerenja koja pogađa sve institucije – kako civilne tako i vjerske?
JMR.— Pokretanje ureda za iscjeljivanje i slušanje pruža izvrsnu priliku da se prema van iskaže ono što Djelo nosi u sebi: uvjerenje njegova utemeljitelja da nam je – od njih stotinu – stalo do svih stotinu. Ako nam je stalo posvetiti se svakom pojedincu u skupini od stotinu ljudi, koliko nam je tek onda stalo do onih koje je nekoć grijao naš duh ili su nam bili bliski? Želimo im pokušati pomoći, poštujući pritom njihove vlastite životne puteve, bez očekivanja da promijene svoja trenutačna stajališta ili način života.
— Sveti Josemaría govorio je da se upravljanjem utemeljenim na nepovjerenju ništa ne postiže te da „odgajati i upravljati znači voljeti”. Kako to prihvaćaju oni koji smatraju da Opus Dei u tom pogledu nije ispunio očekivanja? Kakav je stav osoba koje rade u tom Uredu i kako taj proces započinje?
JMR.—Prije svega, želimo pokazati duh dobrodošlice i bliskost, kao i razumijevanje za situacije koje je svaka osoba proživjela. Živimo u društvu obilježenom agresijom, polarizacijom, sukobima i gubitkom povjerenja u institucije. Djelo nastoji ponuditi drukčiji znak. Utemeljitelj je često ponavljao riječi svetoga Ivana od Križa: „Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i naći ćeš ljubav.” Ondje gdje je ljubav zakazala, nestala ili oslabjela, želimo ponuditi ljubav koja potiče dobrodošlicu i bliskost.
Nastojimo razumjeti priču i trenutačnu situaciju svake osobe te vidjeti kako joj možemo pomoći i služiti joj. Svjesni smo, primjerice, da su neki ljudi – nakon odlaska iz Djela – osjetili kako se osobe koje su bile dio njihove svakodnevice udaljavaju te su tu šutnju doživjeli kao odbacivanje. Učimo iz tih iskustava. Uz osobni i institucionalni oprost, nastojimo se ponovno približiti onima koji su se osjetili povrijeđenima i obnoviti te veze, pod uvjetom da oni to žele i da je to moguće učiniti.
— Ured djeluje neovisno o vodstvu Prelature, a u njegovu su timu i osobe koje više nisu njezini članovi. Zašto je ta neovisnost nužan preduvjet da bi povjerenje bilo istinsko, a ne tek deklarativno?
JMR.—Neovisnost je ključna jer svaki proces usmjeren na izgradnju povjerenja zahtijeva da strana koja ga potiče ne bude samo druga strana u odnosu. Ured pruža prostor u kojem pojedinci mogu otvoreno i s povjerenjem govoriti o svojim iskustvima, pretrpljenim povredama i osobama koje smatraju odgovornima – i to bez straha od suočavanja s drugom stranom. Znaju da će biti saslušani i podržani te da će se – ondje gdje je to primjenjivo – njihovi zahtjevi ili pritužbe prenijeti Prelaturi uz potpune mjere zaštite.
Stoga, iako je ured osnovao Opus Dei, mi nismo dio upravne strukture Prelature i svoj posao obavljamo potpuno neovisno.
III. PROCES SLUŠANJA I PROFILI SUGOVORNIKA
— Koje konkretne mehanizme ured ima na raspolaganju kako bi osoba koja traži pomoć mogla provjeriti tretira li se njezin slučaj ozbiljno te da se on ne svodi samo na saslušanje nakon kojeg se predmet arhivira?
JMR.—Ured raspolaže timom posebno obučenim za taj zadatak, kao i pristupom pravnim, psihološkim i drugim stručnim resursima. Sam čin slušanja često je ljekovit proces. Uvjerili smo se u to: u mnogim slučajevima osobe koje dolaze u Ured nemaju drugog cilja osim reći: „Želim osigurati da se ono što se meni dogodilo ne dogodi nikome drugome” ili „Želim da Organizacija nauči nešto iz mog iskustva i djeluje bolje”. Stoga slušanje za Ustanovu nosi i odgovornost jer podrazumijeva uvažavanje tih proživljenih iskustava i poduzimanje potrebnih koraka za poboljšanje.
Kada situacija zahtijeva daljnje postupanje – poput podnošenja službene pritužbe ili nekog drugog oblika zahtjeva – Ured prosljeđuje predmet Prelaturi, zajedno s procjenom vlastitog tima, kako bi Prelatura mogla pružiti odgovarajući odgovor. Osiguravamo da ti zahtjevi budu uredno proslijeđeni.
— Koliko obično traje postupak od trenutka kada osoba prvi put kontaktira Ured? I ako je riječ o konkretnoj pritužbi, koliko vremena protekne prije nego što Prelatura na nju odgovori?
JMR. —Trenutačni protokol predviđa tromjesečno razdoblje za proces saslušanja, uz dodatna dva mjeseca za obradu eventualnog zahtjeva. Ipak, protokol dopušta veliku fleksibilnost jer je u središtu pozornosti osoba – a ne puko pridržavanje formalnog postupka ili vezanost uz krute rokove. Iako se taj tromjesečni rok u većini slučajeva pokazao dostatnim, bilo je situacija koje su trajale nekoliko mjeseci dulje ili zahtijevale dodatne korake, a njima se pristupalo smireno i bez žurbe.
Valja također napomenuti da, iako je iskustvo uglavnom bilo pozitivno, to nije uvijek bio slučaj te još uvijek imamo mnogo toga za naučiti. Bilo je pojedinaca koje nismo uspjeli u potpunosti zadovoljiti ili koji nisu ni došli s namjerom da budu saslušani u tom smislu, već jednostavno kako bi izrazili svoje neslaganje.
U svakom slučaju, smatram važnim što mnogi od tih pojedinaca – čak i oni koji nose najdublje rane – uspijevaju ograničiti pretrpljenu štetu na konkretne događaje, ne odbacujući pritom svoje živote u cjelini. Oni prepoznaju da je postojao trenutak krize, no ne gube iz vida širi kontekst svoga životnog puta. Čak i u slučajevima kada je riječ o pritužbama, i dalje postoji želja da se pomogne u poboljšanju Djela. To je nešto što prenosimo i Prelaturi: ne samo pritužbe, već i prijedloge kako bi se određene stvari mogle bolje provoditi.
— Što se tiče profila slušatelja: kako pronalazite ključ za ono što je svakoj osobi potrebno ako ne postoje unaprijed određeni putevi?
JMR.—Doista, ne postoje unaprijed zacrtani putevi. Riječ je o zrelim osobama s profesionalnim iskustvom i poviješću djelovanja unutar Organizacije, koje za ovu ulogu prolaze i posebnu obuku. Stoga je svaki član tima u Uredu sposoban pružiti pomoć pojedincu. Pritom je najvažnija dostupnost: iako su potrebne vještine neophodne, najvažnije je znati doprijeti do ljudi tamo gdje se oni nalaze.
Koristimo sva raspoloživa sredstva. Bilo je slučajeva u kojima su se ljudi iz udaljenih gradova dogovorili za susret na pola puta ili kada je netko otputovao zrakoplovom na otok jer je tamo bila osoba kojoj je trebala pomoć. Kao što sam već spomenuo, spremnost na pomoć sve olakšava.
Redovite obuke osiguravaju da tim posjeduje potrebne vještine. Osim toga, proces dodjeljivanja zadataka svojevrsna je vještina: osoba koja traži pomoć obično iznosi svoju priču. Na temelju tih informacija, moja je uloga koordinatora dodijeliti osobu za koju smatram da je najprikladnija pružiti joj pomoć.
Prije početka procesa slušanja - kada netko napiše - pitam potencijalnog sugovornika: "Biste li imali išta protiv da poslušate ovu osobu?" Obično nema prigovora. Zatim pitam osobu koja je napisala: "Biste li se osjećali ugodno s ovim partnerom?" U nekim slučajevima mi je rečeno: "Više bih volio nekog drugog", i tako se to rješava.
To je obostrani dogovor, temeljen na odnosu i otvorenosti obje strane, koji potvrđuje određenu prikladnost i empatiju prije početka procesa. Do danas nije bilo slučaja da je netko zatražio promjenu partnera usred procesa.
— Što se događa kada zahtjev podnesen Prelaturi ne uspije? Smatra li se postupak okončanim?
JMR.—To nam se ponekad događa. U takvim trenucima vladala je bliskost i srdačno ozračje, no možda nije došlo do iscjeljenja te je osoba i dalje nosila svoju bol. Ipak, te osobe više nikada nisu sasvim iste: kada nekoga pokreće nešto duboko u njemu i kada započne proces u kojem ga se doista čuje – čak i ako ne postigne rješenje kojem se nadao – više nije na onoj točki s koje je krenuo. Početni se stav promijenio. Ipak, ako stvari ostanu neriješene, postoje prirodne granice onoga što Ured može učiniti.
Ostajemo na raspolaganju. Ti pojedinci mogu osjećati veću povezanost s Uredom, čak i ako se pritom udalje od Prelature.
— Jeste li otvoreni za druge prilike?
JMR.— To se stalno događa; bilo je slučajeva u kojima prođu mjeseci pa se ponovno jave. Tada proces kreće ispočetka, ali s drukčijeg polazišta i iz drukčije perspektive. Već se poznajemo, a to mijenja stvari. Uredu poručuju: „Tu smo.” Jer čovjek se ne može umoriti od slušanja ili od toga da bude blizak nekome tko ga možda treba.
— A što se događa kada se iskustvo slušanja pokaže pozitivnim za osobu?
JMR.—Događa se nešto što – iako nije izravan cilj Ureda – ipak ohrabruje: bez obzira na konkretan razlog koji je potaknuo kontakt, sama kvaliteta slušanja stvara osjećaj bliskosti i povezanosti. Neki ljudi, zahvaljujući upravo tom procesu slušanja, čak ponovno uspostavljaju vezu s Djelom.
To se ne događa zato što bi si netko takav ishod unaprijed zacrtao – to nije cilj – već zato što, nakon što rana zacijeli, ti ljudi ponovno počinju cijeniti ono što su nekoć poznavali i uvažavali: pozitivne trenutke, ulogu koju je Djelo imalo u njihovim životima te zahvalnost za sve ono što su primili kroz taj poziv ili osjećaj pripadnosti, čak i ako je njihov put u nekom trenutku bio prekinut.
IV. STUPOVI PROTOKOLA
— Mnogi slučajevi mogu uključivati bol, zbunjenost ili osjećaj da osoba u tom trenutku nije bila saslušana. Kako se osigurava poštovanje dostojanstva i životne priče svake osobe?
JMR.—Ključ je u tome što svi članovi našeg tima žele saslušati, odgovoriti na potrebe i razumjeti. Nastojimo osigurati da nikada ne dođe do sukoba. Nitko u ovom Uredu nije u položaju da brani Prelaturu; naš je stav: „Kako vam mogu pomoći?” To podrazumijeva duboko poštovanje i istinsko razumijevanje pojedinca i njegove osobne životne priče.
Naposljetku, želimo razumjeti ne samo ono što im se dogodilo u određenom trenutku, već i kako im danas možemo pomoći – te, gdje je to primjenjivo, kako danas možemo ispraviti učinjeno. Poštovanje znači cijeniti ono što osoba dijeli u tom ozračju povjerenja i bliskosti, bez dovođenja toga u pitanje.
— Još jedan stup je aktivno slušanje – bez osuđivanja i, često, bez očekivanja. Kako se slušatelji obučavaju kako bi se osiguralo da je slušanje autentično?
JMR.— Temeljna je ideja da vam predstavnik Ureda bude na raspolaganju. Ne radi se o pristupu tipa „Ured se nalazi u toj i toj ulici, na tom i tom katu – dođite k nama”. Upravo su zato članovi tima raspoređeni diljem Španjolske: kako bi pomogli svakom pojedincu točno tamo gdje se nalazi. Vodimo se načelom: „Gdje ste? Želim vam pomoći gdje god se nalazili.” Na raspolaganju smo vam u pogledu lokacije, okruženja i načina komunikacije.
— Što se tiče povjerljivosti, kako se upravlja napetošću između zaštite onoga što netko povjeri Uredu i mogućih posljedica koje bi to moglo imati za Prelaturu?
JMR.—To je jasno navedeno u protokolu koji smo nedavno objavili. Glavno jamstvo te povjerljivosti jest neovisnost Ureda. Ne podnosimo izvještaje nikome unutar organizacijske strukture; nijedna osoba zadužena za kontakt ne podnosi izvještaj voditelju Djela – bilo na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj ili središnjoj razini. Ono što se čuje ostaje unutar procesa saslušanja i dijeli se isključivo s timom Ureda i njegovim koordinatorima.
Proces završava službenim zapisnikom. Taj se zapisnik prosljeđuje Prelaturi samo ako se iznese konkretan zahtjev, budući da je zahtjev upućen Prelaturi, koja je odgovorna za davanje odgovora. Osim u tom slučaju, cijeli proces ostaje unutar Ureda. Pojedinci su toga svjesni od samog početka. Također su informirani da se, ako zahtjev uključuje treće strane, pokreće zaseban postupak provjere – koji također podliježe mjerama zaštite povjerljivosti – kako bi se osigurao odgovarajući odgovor na njihov zahtjev; dotična osoba također dobiva informacije o tom postupku provjere.
Još jedna važna pojedinost: kada osoba zadužena za kontakt zaključi proces, sastavlja izvještaj koji se uvrštava u zapisnik pohranjen u Uredu. Taj se izvještaj predočuje osobi koja je posjetila Ured kako bi ga mogla pročitati, unijeti potrebne ispravke – dodajući ili mijenjajući pojedinosti prema vlastitom nahođenju – te ga potpisati. Potpisivanje potvrđuje da je osoba pročitala dokument i da informacije koje će se prenijeti vjerno odražavaju ono što je sama potvrdila i odobrila. U biti, sadržaj koji će se prenijeti upravo je onaj koji pojedinac čita, po potrebi ispravlja i potpisuje. Time se osigurava potpuna transparentnost i povjerenje.
V. PRILIKA KOJU PRUŽA STOTA OBLJETNICA
— Ovaj je Ured izričito zadužen za pripreme za stotu obljetnicu Opusa Dei, koja počinje 2028. godine. U kojem smislu pogled u budućnost s oduševljenjem zahtijeva i iskren pogled unatrag?
JMR.—Prelat nam je rekao da se kod stote obljetnice prije svega radi o gledanju u budućnost kako bismo postali bolji. Budući da su pred nama mnoge godine, ta nas obljetnica potiče da se zapitamo kako Djelo može rasti vlastitim usavršavanjem i boljim služenjem. A ne možete se usavršiti ako ne poznajete polazišnu točku – ako ne prepoznajete svoje snage i slabosti. Ono što sada činimo pomaže Djelu da raste u moralnom smislu i u krepostima, istovremeno otvarajući obzore za kvalitetnije djelovanje. Cilj je osigurati bolju budućnost za Djelo, osobito u pogledu njegova odnosa sa svim ljudima koji s njim dolaze u dodir.
Ovdje valja istaknuti jednu stvar: iako nemamo dovoljno statističkih podataka za sveobuhvatnu analizu, proveli smo jednostavan pregled – podijeljen po desetljećima – glavnih razloga zbog kojih se ljudi obraćaju Uredu (obuhvaćajući razdoblja 1980-ih, 90-ih, 2000-ih i 2010-ih). Uočavamo probleme iz 1980-ih koji se ne ponavljaju u 2010-ima, kao i pritužbe iz kasnih 1990-ih kojih više nema u razdoblju od 2010. do 2020. godine.
Primjerice, neki su ljudi izrazili osjećaj pritiska da se pridruže Djelu te su smatrali da je proces razlučivanja bio ishitren i neprirodan. Sada kada je Djelo te postupke definiralo s više razboritosti – i uz uključenost obitelji u svakom pojedinom slučaju – iz naknadne perspektive vidimo da su novija iskustva pozitivnija. To donosi radost: vidjeti kako Djelo uči i napreduje te kako nastoji ispraviti stvari kada je nešto bilo loše učinjeno. To je stalan i pozitivan put.
Postoji i nešto što snažno ističe našu karizmu: njezin obiteljski karakter. Mi smo duhovna obitelj unutar Crkve. A u svakoj obitelji postoje nesavršenosti. Priznati da postoje ljudi koji su povrijeđeni – te osigurati da se to priznanje pretoči u osoban, obiteljski odnos sa svakim od njih – u skladu je s onim što jesmo.
Sveti Ivan Pavao II. govorio je da je obitelj jedino okruženje u kojem je osoba voljena zbog onoga što jest, a ne zbog svoje vrijednosti ili onoga što posjeduje. A Djelo – čije je veliko poslanje pružati vjersku formaciju i pratiti pojedince – ne može ostati ravnodušno prema nikome tko se osjetio povrijeđenim ili oštećenim zbog iskustva s nama.