„Sve se u našem životu pretvara u ljubav“

U srijedu 25.listopada, Papa je u svojoj zadnjoj katehezi na temu kršćanske nade govorio o Raju kao cilju našega putovanja u ovome životu:

„Draga braćo i sestre, dobro jutro vam želim!

Ovo je zadnja kateheza o temi kršćanske nade koja nas je pratila od početka ove liturgijske godine. Zaključiti ću ju govoreći o Raju, kao cilju naše nade.

„Raj“ je jedna od posljednjih riječi koje je Isus izgovorio na križu,, a koje su upućene dobrom razbojniku. Zaustavimo se nakratko na ovoj sceni. Isus nije sam na križu. Pored njega, s lijeva i s desna, nalaze se dva grešnika. Možda bi čovjek, prolazeći ispred ta tri križa na Golgoti, mogao osjetiti svojevrsno olakšanje, misleći da je pravda konačno izvršena zbog osude takvih ljudi na smrt.

Pored Isusa se također nalazi zločinac koji priznaje da je zaslužio takvu užasnu kaznu. Njega nazivamo „dobrim razbojnikom“ koji, suprotstavljajući se drugom kaže: „Ali mi po pravdi primamo što smo djelima zaslužili...“ [Lk 23:41]

Na Kalvariji, tog tragičnog i svetog petka, Isus doseže vrhunac svog utjelovljenja, svoje solidarnosti s nama grešnicima. Ondje je On shvatio što je prorok Izaija rekao sluzi koji pati: „Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu...“ [Iz 53:12]

Također, na Kalvariji, Isus ima konačan susret s grešnikom gdje mu otvara vrata svoga kraljevstva. To je jedini put da se riječ „Raj“ pojavljuje u evanđeljima. Isus ga obećava jadnoj duši koja mu se hrabro na drvu križa obratila riječima sažetim u najponiznijoj molbi: „Sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo“ [Lk 23:42]. Razbojnik nije činio dobra djela, nije imao ništa, ali je vjerovao u Isusa kojega je prepoznao kao nedužna, dobra i toliko drugačijeg od sebe. To ponizno pokajanje je bilo dovoljno da dirne Isusovo srce.

Dobri razbojnik nas podsjeća na naše stvarno stanje pred Bogom i da smo mi njegova djeca, da On suosjeća s nama, da je On razoružan svaki put kada se prisjetimo njegove ljubavi prema nama. U raznim bolničkim sobama ili zatvorskim ćelijama ovo se čudo ponavlja bezbroj puta: ne postoji osoba kojoj je milost Božja uskraćena koliko god je loše živjela i koliko god očaj njome vlada. Pred Gospodinom se svi pojavljuju praznih ruku, pomalo poput carinika koji se došao pomoliti u hram, a stajao je udaljen od ostalih ljudi. [Lk 18:13] Svaki put kada čovjek provodeći ispit savjest svoga života otkrije da njegovi nedostaci pretežu nad njegovim dobrim djelima, ne smije biti obeshrabren, nego se mora pouzdati u Božju milost.

Bog je naš Otac i sve do kraja on čeka naš povratak. I kad se razvratni sin vratio kući i priznao svoje grijehe, njegov ga je otac utišao svojim zagrljajem. [Lk 15:20]

Raj nije izmišljeno mjesto, niti je to začarani vrt. Raj je Božji zagrljaj, vječna ljubav, u koji ulazimo zahvaljujući Isusu koji je umro za nas na križu. Ondje gdje je Isus, ondje je milosrđe i sreća; bez Njega je mrak i hladnoća. U smrtnome času, kršćanin ponavlja Isusu: „Sjeti me se.“ I kad ne bi bilo nikoga da ga podsjeti na nas, Isus je tamo, pored nas. Želi nas odvesti u najljepše mjesto koje postoji. Želi nas odvesti ondje dobrotom koja je postojala u našem životu koliko god velika ili mala bila, jer ništa nije izgubljeno upravo zbog njegova otkupljenja. I u Očevoj kući on će uzeti na Sebe nedostatke i pogreške cijeloga života i otkupiti ih. To je cilj našeg postojanja: da sve bude ispunjeno i preobraženo u ljubav.

Ako vjerujemo u ovo, prestajemo se bojati smrti i možemo se nadati mirnom rastanku od ovoga svijeta puni povjerenja. Onaj koji poznaje ususa, ne boji se ničega. I mi ćemo moći ponoviti riječi starca Šimuna, također blagoslovljenog susretom s Isusom nakon života ispunjenog iščekivanjem: „Sada otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.“ [Lk 2:29-30]

U tom trenutku, konačno, neće nam ništa više biti potrebno niti ćemo vidjeti stvari na zbunjujući način. Nećemo više bezrazložno plakati jer će sve proći: proročanstva pa čak i znanje. Ali ljubav neće, ona ostaje jer: „Ljubav nikad ne prestaje.“ [ 1 Kor 13:18]“