Iza uopće nije očekivala takvu dijagnozu. Odjednom je bolnica za nju postala gotovo kao drugi dom. "Radioterapija, fizikalna terapija, razni pregledi – neko vrijeme sam tamo išla gotovo svaki dan. Istovremeno sam i dalje radila i u ožujku sam zaključila godišnje račune. I uspjela sam sve to uskladiti", prisjeća se.
Nakon šoka zbog vijesti o raku, ohrabrila ju je činjenica da nije bilo metastaza, iako je bio stadij III, kao i pomoć koju su joj njezini najmiliji i prijatelji odmah ponudili. – Doživjela sam da Bog djeluje kroz ljude. Uspjeli smo dogovoriti CT pregled u roku od dva dana; tijekom kemoterapije prijatelji obitelji donosili su hranu mojoj obitelji, a netko je nudio savjete. Božja dobrota izlijevala se sa svih strana na taj način – kaže ona. Također je sklopila prijateljstva s drugim pacijentima u bolnici.
– Bolest ljude doista zbližava i ruši barijere – naglašava ona.
TAKOĐER JE SKLOPILA PRIJATELJSTVA S DRUGIM PACIJENTIMA U BOLNICI. – BOLEST LJUDE DOISTA ZBLIŽAVA I RUŠI BARIJERE
Prvi je izazov bio obavijestiti obitelj o bolesti i o svemu što ona podrazumijeva. Jedna od njezinih prijateljica, koja se bavila pedagogijom i psihologijom, savjetovala joj je da ne kaže svima petero djece odjednom, već svakome pojedinačno – na način primjeren njihovoj dobi. Najstariji tinejdžer čuo je cijelu istinu. "Nisam htjela reći 'Sve će definitivno biti u redu', jer to nije istina. Bit će u redu u smislu da će se Bog pobrinuti za ovu situaciju, ali nisam znala hoću li preživjeti", prisjeća se Iza.
Njezinoj maloj kćeri, s druge strane, rečeno je da je mama bolesna i da će joj kosa ispasti. S ostalima je također govorila na način koji su mogli razumjeti.
Pokušala sam ostati vedra i ne stvarati situacije kod kuće koje bi izazvale strah
– Nisam bila pod stresom zbog same pomisli da bih mogla umrijeti, nego zato što su djeca bila tako mala – priznaje. U to je vrijeme vjerovala da će, što god se dogodilo, Bog intervenirati; što ne znači da bi bol i poteškoće nestali. – Pokušavala sam ostati vedra i ne stvarati situacije kod kuće koje bi izazivale strah – kaže Iza. Neke je dane provela u krevetu osjećajući se loše, odmarajući se, heklajući ili slušajući nešto. Međutim, uvijek bi se presvukla iz pidžame u dnevnu odjeću i legla na kauč u zajedničkoj sobi kako se ne bi izolirala od obitelji. Štoviše, nije prestala raditi tijekom cijele bolesti. Šest mjeseci radila je isključivo na daljinu, od kuće.
Lakši teret
Psihički je najteže razdoblje između dijagnoze i početka liječenja – naglašava Iza. Jednom kada započnete s liječenjem, vraća vam se osjećaj veće kontrole. Dijagnozu, međutim, prati nesigurnost.
"Upravo tijekom tog teškog razdoblja odvela sam svoju mlađu djecu u kino u jednom od onih luksuznih trgovačkih centara. Sav taj sjaj me tada stvarno živcirao. 'Stojim na rubu smrti, a ovdje je sav taj pozlaćeni ukras i šljokica.' Otišli smo odmah nakon filma i otišli u jedno ugodno malo kafić", prisjeća se ona.
Iza nikada nije izgubila povjerenje u Boga. U teškim trenucima, kada je bilo teško usredotočiti se na išta, ustrajno je ponavljala kratke molitve. Nakon dijagnoze, tiho je molila: "Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu." Nakon operacije, kada se ispostavilo da je pred njom još godina liječenja, neprestano je ponavljala: "Gospodine, Ti si dobar, Ti si dobar." Istovremeno, Iza ističe da molitva i vjera ne uklanjaju tjelesne reakcije – strahove i snažne emocije. – Otac Krzysztof Pałys govorio je da je "hrabrost strah kroz koji se molilo". Pouzdanje ne znači da strah nestaje – ističe ona.
KADA JE BILO TEŠKO USREDOTOČITI SE NA IŠTA, UPORNO JE PONAVLJALA KRATKE MOLITVE
U toj teškoj situaciji Izinoj su snazi pomogle svakodnevne mise, koje nije propuštala ni tijekom kemoterapije.
Osjećala se "ispijeno", i to ne odmah nakon infuzije, već nekoliko dana kasnije, kada je primila injekciju za povećanje broja bijelih krvnih stanica. "Radije bih ustala ujutro i otišla na misu, iako sam jedva mogla vidjeti svećenika, a zatim provela cijeli dan na kauču." Također je tri puta primila posljednje pomazanje. Svećenici su joj savjetovali da primi ovo sakrament prije kemoterapije, zatim prije operacije i 11. veljače u župi – na Dan bolesnika. Sakramenti su nesumnjivo bili izvor snage. Štoviše, mnogi su se ljudi molili za Izu, služene su mise, a njezini su roditelji za nju nudili misne nakane u Gidleu.
Izazvala joj je na pamet rečenica koju je pročitala u knjizi sv. Josemaríe Escrivá *Kovačnica*: "Sada, kada je križ ozbiljan, težak, Isus sve ureduje na takav način da nas ispunjava mirom: On postaje naš Šimun Kirinejac, kako bi nam ovaj teret bio lagan. Zato Mu s pouzdanjem reci: Gospodine, kakav je ovo križ? Križ bez križa! Sada znam da se moram povjeriti Tebi. Stoga, od sada nadalje, uz Tvoju pomoć, svi moji križevi bit će ovakvi." – To je ključ – kaže on. Kad se prihvati situacija, križ postaje lakši od onog koji se odbacuje.
KADA SE PRIHVATI SITUACIJA, KRIŽ POSTAJE LAKŠI OD ONOG KOJI SE ODBIJA
Iza trenutno ne očekuje odgovor na pitanje koja je svrha svega ovoga, ali ono je zasigurno imalo svrhu.
"Možda ćemo to saznati tek s one strane", razmišlja ona. Naglašava da – osim ispravljanja krivnje pred Bogom – ima mnogo teških namjera. Bolne trenutke svog liječenja ponudila je Bogu upravo za razne namjere. Njezina priča pokazuje da je vrijeme borbe s bolešću također vrijeme unutarnje borbe.
Snaga za borbu dolazi iz pomoći drugih i povjerenja u Boga.
Članak je – u proširenoj verziji – objavljen u tjedniku Idziemy, broj 06/2026.