Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (Rim 8:14). Riječi sv. Pavla izriču uzvišeni poziv na koji smo pozvani: biti djeca Božja. Dok čitamo knjigu Postanka, u početku je čovjek primio život preko Božjeg daha (cf. Post 2:4). Krist nam je poslao od Boga Oca Duha Svetoga, koji nas vodi u novi život u kojem možemo prepoznati lica Oca i uzviknuti: Abba, Oče! (cf. Rim 8:15).
Koliko je često sveti Josemaria razmatrao riječi koje danas čitamo i Misi! Jednog dana 1931. godine osjetio kako mu je te riječi Duh Sveti utisnuo u srce i na usne dok se vozio trolejbusom u Madridu. On sam govori kako je hodao ulicama dugo vremena neprestano ponavljajući: Abba, Oče! Tješitelj je ugravirao u njegovo srce novu i dublju sigurnost da je dijete Božje i znao je da je taj osjećaj Božjeg posinstva temelj duhovnog života. Pred njegovim se očima otvorila čudesna panorama. Mi smo djeca Božja u Kristu, dionici vječnog sinovstva Jedinorođenoga Sina Boga Oca!
Danas se možemo pitati, kao što sveti Pavao predlaže, oblikuje li i prožima svijest da smo Božja djeca svaku dimenziju našeg života. Često prisjećanje i razmatranje u svjetlu vjere našeg božanskog sinovstva pomoći će nam da idemo s nadom dan za danom - unatoč svojoj slabosti - putem identifikacije s Kristom prema svetosti, kao što sv Josemaria kaže: "Isus razumije našu slabost i privlači nas k sebi preko blage uzbrdice. On želi da ulažemo napor penjanja svakoga dana." (Susret s Kristom, no. 75)
Osjećamo li slobodu i povjerenje koje nam činjenica da smo kćeri i sinovi Božji nudi? Ta ne primismo duha robovanja da bismo se opet bojali (Rim 8:15): strah od neuspjeha, koji ponekad slabi naše napore oko poduzimanja novih inicijativa služenja drugima; strah od gubitka lažne sigurnosti koju udobnost i sebičnost daju. Strah, kratko rečeno, od uranjanja dublje u predivno more života molitve koji nam obećava, zajedno s mnogo radosti, istinsko davanje samih sebe u kojem neće nedostajatipatnji sadašnjeg vremena. Ali sve one nisu ništa prema slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8:18).
Naš Gospodin kaže Petru: Otisni na pučinu (Lk 5:4). Kao da nam govori: vjerujte u najdublju istinu o samima sebi - tu da ste djeca Božja - i ne bojte se ići svijetom koji ponekad može izgledati kao burno more. Istina je da se stvari možda neće odvijati kako bismo mi htjeli: možemo, na primjer, doživjeti neuspjeh u poslovnom projektu ili to da osoba koju volimo okrene leđa Bogu, kao i razne druge neočekivane nedaće. I možemo se osjetiti potaknuti poput Petra odgovoriti: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo (Lk 5:5); Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! (Lk 5:8). U tim trenucima veliku pomoć možemo naći u dobroj molitvi nastojeći prepoznati kao nama upućene one Isusove riječi: Ne bojte se! (Lk 5:10).
Papa Franjo govori svakome od nas: "u konačnici je svetost plod Duha Svetoga u nama (cf. Gal 5:22-23). Kad osjećate napast gledati samo na svoju slabost, usmjerite svoj pogled na raspetog Krista i recite: 'Gospodine, jadan sam grešnik, ali ti možeš učiniti čudo i bar malo me promijeniti.'"(apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, no. 15)
Duh Sveti uči nas živjeti poput djece Božje i potiče nas da ljudima koje u svom životu susrećemo pomognemo otkriti tu istinu. Svi zajedno s apostolima slušamo Isusov autoritativni i poticajni glas: ...bacite mreže za lov! (Lk 5:4) Lov na koji smo svi mi kršćani pozvani: pomoći drugima podupirati djelovanje Duha Svetoga koji ih u Kristu vodi k Bogu Ocu. I to se događa u svakodnevnom životu: u obitelji, poslu, prijateljskim i bliskim odnosima... Na primjer, kada očevi i majke uzimaju u naručje maleno dijete koje je palo i ozlijedilo se izlijevajući svu svoju nježnost, oni prenose ljubav Očevu, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji (Ef 3:14). U tim i mnogim drugim trenucima roditelji su instrumenti brižne ljubavi Boga Oca.
Ta čudesna stvarnost dio je i prijateljstava. Na primjer, kada slušamo pozorno s iskrenim zanimanjem i empatijom nekoga u poteškoći i pomažemo mu svojom molitvom i, ako je potrebno, prikladnim savjetom, pomažemo mu zapravo shvatiti da nije sam, da ima Oca na nebesima i braću i sestre na zemlji.
Nakraju, možemo molitvu prošnje koja ćemo moliti nakon Pričesti učiniti vlastitom: "Neka nas otajstva koja smo primili u ovom slavlju svetog Josemarije ojačaju u duhu posinstva kako bismo, u vjernom priklanjanju Tvojoj volji, radosno napredovali na putu svetosti." Na tom ćemo putu uvijek pronaći našu Majku, Presvetu Djevicu Mariju, koja nas prati.