Dobro jutro, draga braćo i sestre!

Na našem putu kroz kateheze o deset Božjih zapovijedi danas dolazimo do Šeste zapovijedi: Ne sagriješi bludno!, koja stavlja u odnos dimenziju emocionalnosti i seksualnosti.

Vjernost je temeljni zahtjev jer ni jedan ljudski odnos nije autentičan bez vjernosti i odanosti.

Ne može se voljeti samo toliko dok nam je to „zgodno“; ljubav se odražava izvan granica vlastite koristi, kada dajemo sve bez zadrške. Katekizam nam govori: „Ljubav želi biti neopoziva. Ne može biti 'do drugačije odredbe'“ (1646). Vjernost je značajka slobodnog, zrelog i odgovornog ljudskog odnosa. I prijatelji odražavaju svoju autentičnost time da ostanu prijatelji u svakoj okolnosti, inače ne možemo govoriti o prijateljstvu. Krist nam otkriva pravu ljubav. On, koji živi od bezgranične Očeve ljubavi, vjerni je Prijatelj koji nas dočekuje, čak i kada griješimo; želi nam želi dobro, čak i kada to ne zaslužujemo.

Ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Oni koji ne doživljavaju takvo prihvaćanje u sebi su nepotpuni, a često toga nisu svjesni. Ljudsko srce nastoji tu prazninu popuniti surogatima te prihvaća kompromise i prosječnost koji imaju tek mlaki okus ljubavi. Rizično je zvati nezrele odnose „ljubavlju“ te iluzorno očekivati da nađemo svjetlo života u nečemu što je, u najboljem slučaju, tek njen odraz.

Tako precjenjujemo fizičku privlačnost, koja je u sebi Božji dar, ali koja je namijenjena da pripravi put autentičnom i vjernom odnosu s nekom osobom. Sveti Ivan Pavao II je rekao da su ljudi „pozvani na potpunu i zrelu spontanost odnosa“, koja je „postepeni plod razlučivanja poticaja našeg srca.“ To je nešto što se osvaja, i to od trenutka kada svako ljudsko biće počinje i nastavlja s upornosti i dosljednosti učiti o značenju tijela.“ (usp. Kateheze, 12. studenog 1980.)

Zbog toga poziv na brak zahtijeva precizno razlučivanje kvalitete odnosa, a vrijeme zaruka služi kao potvrda iste. Za primanje sakramenta braka, zaručnici trebaju sazrijeti u sigurnosti da je nad njihovim odnosom Božja ruka, koja ih prethodi i prati te koja im omogućuje reći: „Milošću Kristovom obećajem da ću ti uvijek biti vjeran.“ Vjernost „u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju“ te ljubav i poštivanje u sve dane svog života ne može se obećati samo na temelju dobre volje ili nade da će „sve nekako funkcionirati“. To se treba izgraditi na čvrstim temeljima vjerne Božje ljubavi. I zbog toga je prije primanja sakramenta braka potrebna pažljiva priprema, rekao bih i katekumenat, jer stavljamo svoj cijeli život na kocku ljubavi, a s ljubavlju se ne igra. Tri, četiri susreta u župi ne možemo nazvati „pripravom na brak“; ne, to nije priprava: to je lažna priprava. I odgovornost za to pada na one koji tako nešto prihvaćaju, na svećenike u župama i na biskupe koji to dozvoljavaju. Za pripravu treba vremena i ona treba biti zrela. Ne radi se o službenom činu: radi se o Sakramentu. Zato je potrebna priprava kroz pravi katekumenat.

Vjernost je način bivanja, stil života. Ona podrazumijeva da se radi odano, govori iskreno i da se u mislima i djelima ostaje vjeran istini. Život zaodjenut vjernošću odražava se u svim dimenzijama i čini nas muškarcima i ženama koji su vjerni i vjerodostojni u svim okolnostima.

Ali, da bismo dospjeli do tako predivnog života naša ljudska priroda nije dovoljna; potrebno je da Božja vjernost uđe u našu egzistenciju, da se širi u nama. Šesta nam zapovijed usmjerava pogled na Krista, koji svojom vjernosti uzima naše bludno srce i daruje nam srce puno vjernosti. U Njemu, i samo u Njemu, možemo naći ljubav bez zadrške i premišljanja, potpuno davanje bez zagrada i ustrajnost potpunog prihvaćanja.

Naša vjernost izvire iz Njegove smrti i uskrsnuća, a ustrajnost u našim odnosima iz Njegove bezuvjetne ljubavi. Iz zajedništva s Njim, Ocem i Svetim Duhom izvire zajedništvo među nama, kao i sposobnost da doživimo vjernost u našim vezama.