Često koristimo riječ „krepost”, no što ona doista znači? Katekizam definira krepost kao „postojanu i čvrstu sklonost činjenju dobra” – ili, drugim riječima, kao spremnost da uvijek pružimo najbolje od sebe, bilo gdje i bilo kada (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1803). To je ono što osobu koja je tek „dobra” pretvara u nekoga kome biste bez oklijevanja povjerili svoj život, jer znate da neće dopustiti da joj vlastiti interes ili loše raspoloženje stanu na put u činjenju onoga što je ispravno. To ne znači da nikada neće pogriješiti; no ako pogriješi, priznat će pogrešku i nastojati je ispraviti što je prije moguće.
Isus je savršen uzor svake kreposti. Želite li biti prepoznatljivi po hrabrosti, dobroti ili velikodušnosti? Pogledajte Njega: Isus je savršeno hrabar, dobar i velikodušan. Navedite bilo koju krepost – On je utjelovljuje do savršenstva.
Primjerice, često govorimo o tome kako nas je spasila Isusova poslušnost, i to je istina. Isus vrši volju svoga Oca, a to sebedarje donosi nam otkupljenje. Ipak, u Njemu je poslušnost čista ljubav prema Ocu i Njegovoj volji. Isto vrijedi i za Njegovu hrabrost, dobrotu i velikodušnost: sve je to ljubav.
Mi, s druge strane, nismo savršeni i naši postupci ne proizlaze uvijek iz čiste ljubavi. Pa ipak, upravo smo na to pozvani. Sve su kreposti izrazi ljubavi.
Isus je pridavao važnost određenim vrlinama koje bi nas mogle iznenaditi. Na samom početku svoje homilije „Ljudske vrline” (koja je poslužila kao nadahnuće za ovaj niz!), sveti Josemaría podsjeća nas na večer kada je Isus otišao na objed u dom jednog vjerskog vođe. Žena, za koju se znalo da je grešnica, prišla Mu je i oprala Mu noge, a vjerski vođa – riječima svetog Josemarije – pogrešno je protumačio situaciju. „Nije mogao ni zamisliti da bi Isus u svom srcu mogao imati takvo milosrđe.”
Isus je pročitao misli tog farizeja i rekao: „Vidiš li ovu ženu? Ušao sam u tvoju kuću, a ti mi nisi dao vode za noge; ona je, međutim, suzama oprala moje noge i obrisala ih svojom kosom. Nisi mi dao poljubac dobrodošlice; ona, otkako je ušla, nije prestala ljubiti moje noge. Nisi mi pomazao glavu uljem; ona je pomazala moje noge mirisnim uljem. Stoga ti kažem: oprošteni su joj mnogi grijesi jer je mnogo ljubila.”
Isusu je stalo do malih znakova ljubaznosti i milosrđa – vode za noge i poljupca dobrodošlice – jer oni proizlaze iz ljubavi. A ljubav koju On cijeni jest snažna:
Ta ljubav ustaje i pokušava ponovno, čak i nakon velikih poteškoća. Nastavlja se darivati u teškim trenucima, umjesto da izgubi strpljenje čim stvari ne krenu onako kako bismo željeli. Ne boji se drugima reći u što – ili u Koga, s velikim početnim slovom – vjeruje.
Vjerujem da je to ona vrsta osobe kakva svi želimo biti; u svakom slučaju, „ako prihvatimo odgovornost da budemo djeca Božja, shvatit ćemo da Bog želi da budemo posve ljudi. Glava nam treba dodirivati nebo, ali noge moraju čvrsto stajati na zemlji” (Prijatelji Božji, br. 75).