EVANĐELIST Luka sažima Isusovo djetinjstvo govoreći da je „dijete raslo i jačalo, punilo se mudrosti; i milost Božja bijaše na njemu” (Lk 2,40). Nekoliko stihova kasnije, on sažima mladenačke godine našega Gospodina ovim riječima: „Isus je rastao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i kod ljudi” (Lk 2,52). Može nas iznenaditi da je naš svemogući Bog želio iskusiti normalan proces ljudskog rasta. Bogočovjek je živio životom vrlo sličnim životu ostalih stanovnika Nazareta. Naučio je pravo i svoj zanat iz primjera i riječi svetog Josipa, možda i oponašajući ga. Naučio je i čitati i pisati, ponašati se prema ljudima, odmarati se. Isusovi dani - kao i oni njegovih susjeda ili naši - uglavnom će se vrtjeti oko obiteljskih odnosa, prijateljstva i posla.

Mesija je možda većinu vremena provodio u očevoj radionici. „Tako je Isus živio trideset godina, kao fabri filius, ‘sin drvodjelje’. Slijedile su tri godine javnog života, provedenog među mnoštvom. Ljudi su bili iznenađeni: ‘Tko je to?’, pitali su. ‘Gdje je naučio te stvari?’ Jer on je bio baš poput njih: dijelio je život običnih ljudi.”[1] Ovo nam pomaže shvatiti koliko je rad dio božanskog plana za čovječanstvo. U Knjizi Postanka, ljudska bića se vide kao čuvari kreacije, sposobni preobraziti i učiniti svijet lijepim, nastavljajući djelo Stvoritelja. Stoga svojim radom možemo pomoći stvoriti sredinu, grad, zemlju u kojoj intimni dijalog s Bogom postaje lakši.

„SVETOST, za veliku većinu ljudi, uključuje posvećenje njihovog rada, posvećenje sebe u njemu i posvećenje drugih kroz njega.” [2] Ovim je riječima osnivač Opusa Dei sažeo ključni dio poruke koju je Bog povjerio njemu kako bi podsjetio kršćane na ovu istinu. Što znači “posvetiti svoj rad”? Prvo, to znači raditi dobro, s ljubavlju, paziti na detalje, kao svaka čestita osoba. Zatim, to trebamo učiniti sa spoznajom da dijelimo Božji način ljubavi prema njegovoj kreaciji, ljubavi prema svim muškarcima i ženama i svijetu oko nas. To nas, na neki način, dovodi do toga da postanemo kontemplativci usred svijeta. „Sva ljudska djela vrše se kao na oltaru”, rekao je sveti Josemaria. „I svatko od vas, u tom jedinstvu kontemplativnih duša koje čine vaš dan, govori na neki način ‘svoju misu’ koja traje dvadeset i četiri sata.”[3]

Prirodni rezultat ovog božanskog susreta bit će uvijek raditi svoj posao s ciljem služenja drugima kao Božjoj djeci i poboljšanja svijeta oko nas. „Rad je temelj dostojanstva osobe. Rad nas, da se poslužimo metaforom, 'pomazuje' dostojanstvom, ispunja nas dostojanstvom, čini nas sličnim Bogu koji je djelovao i još uvijek djeluje, koji neprestano djeluje (usp. Iv 5,17).“ [4] Međutim, grijeh je i ovdje ostavio traga, na primjer, kada naš rad postane cilj samo da postignemo društveno ili ekonomsko priznanje. „Neophodno je da ljudi ne dopuste da budu porobljeni radom ili da ga idoliziraju, tvrdeći da u njemu nalaze krajnji i konačni smisao života.” [5] Sveti Ivan Pavao II također je upozoravao da se na rad ne gleda „isključivo kao na robu, s hladnom logikom financijskog profita kako bi mogli steći blagostanje, konzumirati i tako nastaviti proizvoditi.” [6]

Pogled na svetog Josipa, koji je Isusa poučio kako raditi, može nam pomoći da ponovno otkrijemo pravu vrijednost naših svakodnevnih zadataka. Josip nam može pomoći da ih ne pretvorimo samo u zemaljski cilj, nego da u njima otkrijemo quid divinum, “božanski element” koji nas sjedinjuje s Bogom i vodi nas da se zauzimamo za potrebe svake osobe, također i za materijalne potrebe.

„ČESTO SAM GOVORIO da ne smijemo dopustiti da se ova razdoblja razgovora s Isusom, koji nas vidi i čuje iz Svetohraništa, izrode u neosobnu vrstu molitve. Ako želimo da se naša meditacija odmah razvije u osobni dijalog s našim Gospodinom (za koji zvuk riječi nije potreban), moramo odbaciti plašt anonimnosti i staviti se u njegovu prisutnost, baš kao što jesmo… Na ovo ja sada dodajem da i tvoj rad mora postati osobna molitva, da mora postati pravi razgovor s Ocem našim koji je na nebu. Ako tražite svetost u i kroz svoj rad, morat ćete se nužno truditi da to pretvorite u osobnu molitvu.”[7]

Pretvoriti svaki sat našeg rada u sat molitve nije nužno stvar dodavanja glasovnih molitvi ili pobožnih podsjetnika tijekom naših svakodnevnih napora. Moliti svojim radom znači (osim što ga hranimo svojim unutarnjim životom kojeg neprestano osnažujemo) biti svjestan da svojim fizičkim ili intelektualnim radom možemo pomoći Bogu da se brine za ljude i svijet oko nas.

Netko je jednom na jednom skupu upitao svetog Josemariju: „Ja sam kirurg i imam desetero djece. Petnaest godina duh Djela bio je moj vodič i moja snaga. Ali ima dana kada mi profesionalne obveze oduzimaju vrijeme za bilo što. Što mogu učiniti da se nastavim posvećivati ​​i brinuti o svojoj obitelji kako Bog želi?” Utemeljitelj Opusa Dei je odgovorio: „Ali što radiš kada brineš o bolesnima ako ne svećenički posao? Skoro si svećenik, a imaš dušu svećenika! Dok liječiš rane i bolesti tijela, liječiš i duševne, samo svojim pogledom, svojim načinom liječenja bolesnih, pravovremenom riječju, nježnim osmijehom... Od jutra do noći i od noći do jutra ti si s Bogom.”[8] Dakle, s približavanjem blagdana Svetog Patrijarha, možemo zamoliti Josipa da nas nauči kako svojim radom pomoći našem Gospodinu na najbolji mogući način:

„Blaženi Josipe, i nama

se pokaži kao otac

i vodi nas na putu života.

Isprosi nam milost, milosrđe i hrabrost,

i brani nas od svakog zla. Amen.”[9]

____________________________________________________________________________

[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 14.

[2] Sveti Josemaría, Razgovori, br. 55.

[3] Sveti Josemaría, Bilješke iz meditacije, 19. ožujka 1968.

[4] Papa Franjo, opća audijencija, 1. svibnja 2013.

[5] Benedikt XVI., Homilija, 19. ožujka 2006.

[6] Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 1. svibnja 1984.

[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 64.

[8] Sveti Josemaría, Bilješke snimljene na obiteljskom okupljanju u Valenciji, 17. studenog 1972.

[9] Franjo, Patris corde, Epilog.