Dana 24. prosinca 1957. Montse je napustila dom – netom nakon što je navršila šesnaest godina – kako bi pomogla obitelji u pripremi večere za Badnjak. Upravo je donijela jednu od najvažnijih odluka u svom životu: odazvati se Božjem pozivu i pridružiti se duhovnoj obitelji Opusa Dei. Dok je hodala ulicama Barcelone, činilo joj se da grad nikada nije izgledao ljepše.

Obična djevojka s nečim posebnim

Papa Franjo je 2016. godine potpisao dekret o priznavanju herojskih kreposti Montse Grases (1941. – 1959.), djevojke iz Barcelone koja je preminula na glasu svetosti nakon što je podnijela tešku bolest – rak kostiju na nozi. Od tada njezina priča dopire do sve većeg broja ljudi. Mise koje su se nekoć služile na njezine nakane pretvorile su se u mise zahvalnice.

Radost koja nije bila ispraznost

Dekret o herojskim krepostima posebno ističe Montseinu radost. Pritom nije bila riječ samo o tome da je s vedrinom podnosila posljednje mjesece života – obilježene snažnim bolovima i situacijom koja bi bila teška svakome, a kamoli nekome njezine dobi – već o tome da je taj osmijeh na njezinu licu bio stalan, prirodan i iskren. Uz Božju pomoć, on je postao sastavni dio njezina bića.

Velečasni Emilio Navarro, blizak obiteljski prijatelj koji joj je godinama pružao duhovno vodstvo, opisuje to jednom riječju: normalnost. Svi koji su je poznavali toliko su se naviknuli na taj osmijeh da je, nakon njezina odlaska, upravo njegov izostanak bio ono što je najviše upadalo u oči.

To potvrđuju i fotografije te snimke na vrpcama formata Super 8 koje je obitelj sačuvala. Super 8 bio je format za kućne filmove onoga doba – ekvivalent današnjem snimanju pametnim telefonom. Njezin je otac volio tom malom kamerom bilježiti svakodnevicu: kod kuće, tijekom ljeta u Sevi (pokraj Barcelone) ili dok je šetala s prijateljima. Taj se isti izraz lica pojavljuje na svakoj snimci. Nije bio namješten za kameru. Jednostavno, takva je ona bila.

Njezina je radost bila uistinu zarazna. Prijatelji su govorili da im je s njom bilo predivno čak i kad nisu radili ništa posebno – samo šetali, planinarili na Montseny ili igrali košarku. Ta neiscrpna energija, zbog koje su se neprestano kretali uz smijeh i šalu, jednom je čak dovela do toga da su slomili krevet u Castelldauri – duhovnom centru Opusa Dei blizu mora u Barceloni – tijekom duhovne obnove s grupom prijatelja iz Llara.

Ta radost i vedrina nisu proizlazile iz površnosti ili zanemarivanja problema. Izvirale su iz nečeg mnogo dubljeg: iz zrelosti u vjeri, nadi i ljubavi koja je rasla kako se produbljivao njezin odnos s Bogom. Montsein osmijeh imao je korijen u njezinu molitvenom životu – u onom neprestanom razgovoru s Isusom koji je održavala tijekom cijelog dana. To je bio izvor.

Običan život, s nogama čvrsto na zemlji i srcem u Bogu

Obitelj Grases bila je velika i složna, prilično tipična za katalonske obitelji srednje klase u Barceloni toga doba: kršćanska, sklona boravku u planinama, ljubiteljica glazbe i kazališta, s krugom prijatelja i ljetnikovcem. Održavali su „obiteljsko vijeće” na kojem su roditelji i starija djeca raspravljali o kućnim pravilima i zajednički ih donosili. Montse je bila u vrlo dobrim odnosima s roditeljima – osobito s majkom, koja ju je odmalena učila moliti i pronalaziti Boga u svakodnevnom životu.

Montse je bila ekstrovertirana, otvorena i vedra duha, sklona šali. Voljela je voziti bicikl, igrati tenis i boraviti u planinama. Imala je mnogo prijatelja i stalno je nešto planirala, osobito ljeti.

S trinaest godina povremeno je odlazila u Llar – klub Opusa Dei koji je nudio aktivnosti za mlade zaposlene ljude – gdje je provodila slobodno vrijeme s prijateljima te stjecala ljudsku i duhovnu formaciju. Poruka svetog Josemaríje o svetosti u svakodnevnom životu postupno je u njoj puštala korijenje.

Mjesecima je o tome razmišljala i razgovarala s roditeljima – koji su je poticali da ne žuri s odlukom – te je 24. prosinca 1957., u dobi od šesnaest godina, zatražila prijam u Opus Dei kao numerarija. Tog poslijepodneva, dok je pješice odlazila kući pomoći u pripremi večere za Badnjak, Barcelona joj se činila ljepšom nego ikad.

To je bilo sasvim razumljivo: bila je to radost osobe koja osjeća da je pronašla svoje mjesto u svijetu. Veselila se odlasku u Pariz kako bi tamo pomogla u uspostavi Opusa Dei. Ipak, na tom je obzoru bolest donijela neočekivan zaokret na putu koji joj je Bog pripremao.

Kad život promijeni planove

Montse isprva nije shvaćala ozbiljnost svog stanja. U početku je to bila tek neugodna bol u nozi koja se postupno pogoršavala. Nastavila je živjeti kao i obično, ne pridajući tome previše pažnje. Njezini su se roditelji našli pred dvojbom kada i kako joj reći istinu – u situaciji koja nosi svu težinu i brigu što ih svaka obitelj osjeća kada se dijete razboli.

One večeri kada je Montse shvatila da joj je preostalo još samo nekoliko mjeseci života, poželjela je svima laku noć i mirno se vratila u svoju sobu. Majka ju je otišla obići očekujući da će je zateći u suzama; umjesto toga, zatekla ju je spokojnu i mirnu, duboko uronjenu u molitvu.
Nedugo zatim, roditelji su joj organizirali putovanje u Rim: kako bi molila u bazilici sv. Petra, razgledala grad i osobno upoznala utemeljitelja Opusa Dei – čovjeka za kojega je Montse, kao i svi članovi Djela, svakodnevno molila. Prije polaska, jedan od njezine mlađe braće zamolio ju je da mu iz rimskih kafića donese čepove za boce. Dobrohotno se nasmiješila.

Kada je sveti Josemaría pozdravio Montse, duboko ga se dojmila njezina radost. Nasamo je upitao Encarnación Ortegu – tadašnju središnju tajnicu – zna li Montse doista koliko joj je vremena preostalo. Znala je. Montse je uvjerila Encarnitu: to je doista bio njezin obzor, no Bog ju je tijekom tih posljednjih mjeseci ispunjavao radošću i mirom.

Kad je zrakoplov sletio u Barcelonu, Montse se s putovanja vratila presretna i s mnoštvom priča koje je željela podijeliti. Dok su je svi grlili, njezin mlađi brat posegnuo je u džep njezina kaputa i izvukao šaku čepova za boce, baš kao što je i tražio.

Kako se njezin brat Enrique prisjeća, Montse se znala izravno suočiti s boli i nije dopuštala da je ona svlada. Nastavila je sa školovanjem, družila se s prijateljima i vodila razmjerno normalan život, čak i dok joj je snaga postupno kopnila. Ono kršćansko „više” – njezinim riječima – bilo je to da se s boli može učinkovitije suočiti uz Božju pomoć, pretvarajući je u način brige za druge: širenje srca kako bi se naučilo voljeti. Montse je znala biti sretna usred velikih poteškoća i unositi radost u živote onih oko sebe.

Prijatelji su je posjećivali kod kuće i odlazili ispunjeni novom snagom; razgovarali su o svemu s toliko radosti i prirodne lakoće da su se upravo oni osjećali duhovno uzdignutima. A Montse je bila presretna što je s njima mogla podijeliti dio svoga duha.

Njezini posljednji mjeseci također su protekli u ozračju svakodnevice mlade djevojke kojoj je fizička snaga kopnjela, dok je njezino unutarnje svjetlo postajalo sve sjajnije. Ta je radost postajala zrelija i dublja. Njezin je brat primijetio da Montse postaje svetica istovremeno dok postaje sve sretnija.

Preminula je u Barceloni 26. ožujka 1959. godine – na Veliki četvrtak. Imala je 17 godina.

Približavanje sljedećem koraku u procesu kanonizacije

U to vrijeme, mnogi su bili sigurni da je Montse u raju. Tako je započeo njezin proces kanonizacije, a njezin je život dotaknuo ljude iz svih društvenih slojeva. Mnogi ljudi diljem svijeta obraćaju joj se za zagovor. Neke od primljenih milosti dovoljno su značajne da se proučavaju u okviru kauze - iako nijedna još nije službeno priznata kao čudo - što sugerira da se trenutak kada Duh Sveti udijeli ovaj dar Crkvi možda bliži.

Zapanjujuće je da mnoge od tih milosti dolaze od ljudi koji su izgubili radost - bilo zbog bolesti, teškog životnog udarca ili težine običnih okolnosti koje ponekad mogu biti teže od specifičnih boli. Sve ove priče završavaju na isti način: "Hvala ti, Montse!" A druge idu korak dalje: osim zahvaljivanja, nastavljaju tražiti njezinu pomoć.

José Carlos Martín de la Hoz, savjetnik Španjolske biskupske konferencije i biskupijski postulator za kauzu kanonizacije Montse Grases