„Ovi zidovi izgledaju kao da su od kamena, ali su od ljubavi“, govorio je sveti Josemaria govoreći o Villi Tevere.[1] Šetnja hodnicima ove kuće osjeća se kao putovanje kroz samu njegovu dušu, sve dok ga konačno ne pronađemo pred nogama Gospe od Mira. Za one od nas koji slijede Isusa Krista u duhu Opusa Dei, samo to nas može odvesti jako daleko. Hodočašće do mjesta gdje počiva tijelo našeg osnivača vodi nas da kleknemo pred Kraljicom Mira. S obje strane svetišta, anđeo drži otvorenu knjigu. Na jednoj su riječi Gaudium cum Pace; na drugoj Pax – In aeternum, kao što molimo svaki dan u Djelu.[2] Iste riječi krase i stražnji zid oratorija Duhova, gdje je sveti Josemaria molio svako jutro, očiju uprtih u Svetohranište koje je nazivao „srcem Djela“.

Ovi zazivi su u suprotnosti sa „zabrinjavajućim nedostatkom mira u našem vremenu. Mira nema u naslovima i među globalnim silama, ali i u malim, svakodnevnim stvarima; između rodbine, susjeda, prijatelja i kolega. Nedostaje ga i u ljudskoj savjesti, gdje često vladaju strah, sumnja, tjeskoba i briga.“[3]

Hvala Bogu, postoje mnogi ljudi, uključujući i nekršćane, koji promiču ljudske vrijednosti mira, suživota i sklada među ljudima. Mir, kako je napisao sveti Ivan Pavao II., također je „plod solidarnosti“[4] i muškarci i žene svih vjera moraju zajedno raditi na tom cilju. No, kršćanska savjest podrazumijeva dublju misiju: ​​to je misija „širenja evanđelja mira“ (Ef 6,15) jer „Krist Isus je naš mir“ i On je taj koji je obnovio mir po križu (usp. Ef 2,14-16).[5]

Kad je razmišljao o ljudima koji će dolaziti u Opus Dei kroz stoljeća, sveti Josemaria ih je zamišljao kako „brane Kristov mir (...). Pomoći ćemo društvu da prepozna prava osobe, obitelji i Crkve. Naši će napori pomoći u smanjenju bratoubilačke mržnje i nepovjerenja među ljudima. A moje kćeri i sinovi, jaki u vjeri (1 Pt 5,9), čvrsti u vjeri, znat će kako pomazati svaku ranu Kristovom ljubavlju, koja je najslađi balzam.“[6] Dakle, kada sveti Josemaria govori o tome da smo „sijači mira“, ne misli samo na humanitarnu srdačnost: poziva nas da budemo svjedoci Kristovi. Mir je dar, ali je i zadatak,[7] koji zahtijeva svjedočenje Isusovog križa u svijetu, čak i ako propovijedanje raspetoga Krista može biti „kamen spoticanja“ i „ludost“ mnogima (usp. 1 Kor 1,23).

Dvije logike

Nebo nad Jeruzalemom se smračilo. Oslobođenje je blizu. Isus je već gotovo tri sata pribijen na križ i tek se sada počinje otkrivati ​​značenje riječi koje je izgovorio davno prije: „Ako tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“ (Mt 16,24). U ovom ključnom trenutku, samom središtu povijesti, u kojem će Božja logika nadvladati logiku svijeta, Isus se suočava s posljednjim iskušenjem: „Neka sada siđe s križa i vjerovat ćemo u njega“ (Mt 27,42). Pokaži nam svoju moć i mi ćemo vjerovati u tebe. Naša je logika logika moći: pobijedit ćeš ako dominiraš moći. To je logika kojom đavao neprestano diše, ista kojom je pokušao zavesti Isusa u pustinji: „Dat ću ti svu ovu moć i slavu jer mi je predana“ (Lk 4,6). Isusovi učenici nisu bili imuni na ovaj mentalitet. U više navrata su se svađali oko položaja moći u ljudskom kraljevstvu koje su zamišljali (Lk 22,24-26).

Isus nam, nasuprot tome, predstavlja novi način gledanja i razmišljanja, logiku koja sve okreće naglavačke: „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas vrijeđaju“ (Lk 6,27-28). Možda, silom navike, čitamo ove odlomke s pospanom savješću i više nas ne čudi uznemirujuća gramatika koja se provlači kroz cijeli Isusov život i, prije svega, njegovu muku. Kad ga sveti Petar pokušava obraniti mačem, Isus govori o „više od dvanaest legija anđela“ koji bi mu mogli priskočiti u pomoć ako bi zazvao svog Oca (usp. Mt 26,53). Kad ga Pilat ispituje o njegovoj moći, Isus objašnjava: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36): kad bi bilo, njegovi bi „stražari“ došli i spriječili da bude predan.

Kada se suočimo s ovim referencama na anđeoske moći, mašta bi mogla odlutati: mogli bismo pomisliti da bi nebeske vojske doista mogle pružiti određenu mjeru reda i pravde našem svijetu. Čak i danas, put moći predstavlja se kao privlačan prečac do postizanja dobra, promicanja pravde, pa čak i mira u svijetu. Ali Isus nije došao donijeti mir svijetu, već svoj mir (Iv 14,27). A Isusov mir je plod križa, koji je, „kroz ljubav“, tajanstveno „prijestolje s kojeg On kraljuje“.[8]

Benedikt XVI. jednom je razmišljao o Kristovoj moći. On je Kralj Svemira, ali njegova vlast nije vlast „kraljeva i velikaša ovoga svijeta; to je božanska moć da da vječni život, da oslobodi od zla, da pobijedi moć smrti. To je moć Ljubavi, koja zna kako izvući dobro iz zla, omekšati otvrdnulo srce, donijeti mir u najžešće sukobe, zapaliti nadu u najdubljoj tami. Ovo Kraljevstvo milosti nikada se ne nameće i uvijek poštuje našu slobodu. (...) Odabir Krista ne jamči uspjeh prema svjetovnim kriterijima, ali osigurava mir i radost koje samo On može dati.“[9]

Isus nosi naše grijehe na svojim nevinim ramenima. On upire svoj milosrdni pogled u one koji mu nanose zlo. On moli Oca da udijeli oproštenje svojim krvnicima. Iako nema većeg zločina od mučenja i ubojstva nevinog čovjeka, Isus, čak i dok potvrđuje svoju nevinost, odgovara na tu krajnju nepravdu posredujući za nasilne, nemilosrdne, prezrive: „Oče, oprosti im“ (Lk 23,34).

Svojim sebedarjem i svojim milosrđem, Isus prekida logiku tog beskrajnog lanca nasilja i osvete koji je držao čovječanstvo zarobljenim od zavidnog bratoubojstva Kaina. Mržnja i nasilje neće imati posljednju riječ. U najmračnijem trenutku povijesti rađa se otkupljenje, plod ljubavi i žrtve: iz oprosta neoprostivih, nepovratno se počinje otvarati novi svijet. I u tom novom svijetu moguć je novi mir. Kao što je rekao Ivan Pavao II., s dubokim proročkim uvidom, „nema mira bez oprosta.“[10]

Biti prepoznati kao djeca Božja

Prvi plod Kristove smrti na križu bit će vjera poganina, stotnika Longina: „Zaista, ovo bijaše Sin Božji“ (Mt 27,54). Bazilika svetog Petra odaje mu počast: njegov kip, koji je isklesao Bernini, stoji blizu groba kneza apostola; a u jednom od stupova kupole, prema predaji, čuva se relikvija njegova koplja. Izjava rimskog vojnika odražava one po kojima je Šimun postao Petar, temeljni kamen Crkve: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Zajedno, ova dva ispovijedanja vjere odjekuju Isusovim obećanjem: „Blago mirotvorcima: oni će se zvati sinovima Božjim“ (Mt 5,9). Ako želiš biti prepoznat kao dijete Božje, sij mir oko sebe.

U jednom od svojih posljednjih pastoralnih pisama, biskup Javier Echevarría prisjetio se vremena - kada je sveti Josemaria upitan o značenju pozdrava koji su rani kršćani koristili među sobom, a kojeg i mi koristimo u Djelu. A ovo je bio njegov odgovor: 'Pax! Ne proglašavamo ga naglas, već se trudimo donijeti mir sa sobom, gdje god se nalazili. Stoga, kada se valovi počnu dizati, izlijemo na svoje strasti i strasti drugih malo razumijevanja, malo zajedništva, jednom riječju, malo ljubavi. Donosimo mir sa sobom i ostavljamo mir za sobom.'“[11]

Prvi kršćani slijedili su primjer uskrslog Krista. „Mir vama“, Isus tri puta kaže učenicima, prema Ivanovom izvještaju (Iv 20,19-26). To je mir koji svaki dan molimo na misi, nakon Očenaša: „Izbavi nas, Gospodine, molimo, od svakoga zla, i mir daj nam u dane naše.“ Kristov mir plod je križa i molitve. I tako, promatrajući raspelo, učimo gledati na svijet s milosrđem.

Svjedoci raspeća vraćaju se kući udarajući se u prsa (usp. Lk 23,48). Prestaju optuživati ​​našeg Gospodina („raspni ga!“) i počinju optuživati ​​sebe; milost križa otvara put poniznosti i obraćenju.[12] Božja logika počinje lomiti kraljevstvo Sotone. I isto se događa i danas: svjetovna logika i božanska logika vode bitku u svakom srcu, u svakom trenutku. Mir i rat odlučuju se svakim otkucajem srca, svakim udahom.

[1] Sveti Josemaria, U dijalogu s Gospodinom, br. 3.
[2] Usp. “Preces of Opus Dei” na opusdei.org.
[3] F. Ocáriz, “Sijači mira i radosti,” 26-06-2025.
[4] Usp. Sveti Ivan Pavao II., Sollicitudo Rei Socialis, br. 39-40 (prikaz, ostalo).
[5] Usp. Sveti Ivan Pavao II., „Trajna obveza: Odgajati za mir“, Poruka za 37. svjetski dan mira, 2004. (12.8.2003.): „Kao kršćani, osjećamo da je karakteristična dužnost naše religije odgajati sebe i druge za mir. Doista, za kršćanina, naviještati mir znači naviještati Krista koji je 'naš mir' (Ef 2,14) i naviještati njegovo Evanđelje koje je 'Evanđelje mira' (Ef 6,15), pozivajući sve na blaženstvo da budu 'mirotvorci' (usp. Mt 5,9).“
[6] Sveti Josemarija, Pismo 4, br. 26.
[7] Papa Benedikt XVI., „Ljudska osoba, srce mira“, Poruka za 40. svjetski dan mira, 2007. (12.8.2006.).
[8] Sveti Josemaria, Križni put, 2. postaja.
[9] Papa Benedikt XVI., Angelus, 22.11.2009.
[10] Sveti Ivan Pavao II., „Trajna predanost: Odgoj za mir“, Poruka za 37. svjetski dan mira, 2004. (8.12.2003.).
[11] J. Echevarría, Pastoralno pismo, 1.3.2016.
[12] „Kad bismo svi mi, na svakoj razini, prestali optuživati ​​druge i umjesto toga priznali vlastite pogreške, moleći Boga za oproštenje, i kad bismo istinski ušli u patnju drugih i stali u solidarnost sa slabima i potlačenima, tada bi se svijet promijenio“ (Papa Lav XIV., Poruka Urbi et Orbi, 25.12.2025.).