Nakon razmatranja raznih vidova vjere meditirajući o životu velikih ličnosti Starog Zavjeta (Abrahamu, Mojsiju, Davidu i Iliji), vidjeli smo da susret s Bogom daje novo značenje svim našim djelima i njeguje poslušnost, povjerenje i poniznost.

Sada želimo nastaviti pregledavajući povijest naše vjere u svjetlu likova Novog Zavjeta gdje, u Kristu, Otkrivenje dolazi do ispunjenja i punine: U mnogim i raznim načinima Bog od starine govori našim ocima kroz proroke, ali u ovim zadnjim danima govorio nam je kroz [svojeg] Sina. [1]

Savršenstvo vjere

Kada je došla punina vremena, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene, rođenog u zakonu, [2] Sve je iščekivanje dolaska Spasitelja u Starom Zavjetu bilo koncentrirano u vjeri naše Gospe: „U Mariji… je ispunjena duga povijest vjere Staroga Zavjeta, sa zaslugama tolikih vjernih žena, počevši sa Sarom: ženom koja je, uz patrijarhe, bila ona u kojoj je Božje obećanje bilo ispunjeno i u kojoj je cvjetao novi život.“ [3] Poput Abrahama, „našeg oca u vjeri,“ [4] koji je napustio svoju domovinu vjerujući Božjem obećanju, Marija se potpuno prepustila s potpunim povjerenjem u Anđelovo navještenje, te tako postala model i majka vjernika. Djevica Marija, „savršena ikona vjere,“ [5] vjerovala je da Bogu ništa nije nemoguće i tako Riječi omogućila da dođe i nastani se među ljudima.

Naša je Majka model vjere. „Vjerom je Marija prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala poruci da će postati Majka Božja u poslušnosti svojoj odanosti (usp. Lk 1:38). Posjećujući Elizabetu, uzdignula je himnu veličanja Svesilnog radi čuda koja čini u onima koji u njega vjeruju (usp. Lk 1:46-55). Radošću i strahom rodila je svojeg jedinog sina, i očuvala djevičanstvo (usp. Lk 2:6-7). Vjerujući Josipu, svojem mužu, povela je Isusa u Egipat kako bi ga sačuvala od Herodova progona (usp. Mt 2:13-15). Istom je vjerom slijedila Gospodina na njegovim propovijedima i ostala s njim cijelo vrijeme do Golgote (usp. Iv 19:25-27). Vjerom je Marija okusila plodove Isusova uskrsnuća i čuvajući u srcu svako sjećanje (usp. Lk 2:19, 51), prenijela ih na Dvanestoricu sakupljenih s njom u Gornjoj sobi kako bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1:14, 2:1-4).“ [6]

Naša je Gospa živjela svoju vjeru usred potpuno ljudskog života, onog obične žene. „[Bog] ju nije poštedio patnje, iscrpljenosti u poslu ili iskušenja vjere. Žena sa sela je jedan dan dala hvalu Isusu govoreći: Blažena utroba koja te je nosila i prsi koje si sisao! Isus joj je odgovorio: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! (Lk 11:27-28). Bio je to kompliment na fiat (Lk 1:38) njegove Majke, njeno 'neka bude'. Živjela ga je iskreno, neograničeno, ispunjavajući svaku njegovu posljedicu, ali nikada na sva zvona, već skrivenom i tihom svakodnevnom žrtvom.“ [7]

Naša Gospa je „u potpunosti živjela iz i u svojoj vezi s Gospodinom, bila je na raspolaganju za slušanje, budna za raspoznavanje Božjih znakova u putovanju njegovog naroda; bila je cjeloviti dio povijesti vjere i nade u Božja obećanja kojom je bilo protkano tkanje njenog života.“ [8]

Učiteljica vjere

Vjerom je Marija ušla u Otajstvo Jednog i Trojstvenog Boga na način koji nije bio dan niti jednom drugom stvorenju. I kao „majka naše vjere,“ [9] učinila nas dionicima te spoznaje. „Nikada se ne možemo nadati obuhvatiti ovo neobjašnjivo otajstvo; niti ćemo ikada biti u mogućnosti dovoljno zahvaliti našoj Majci što nas je dovela u takvu intimnost s Presvetim Trojstvom.“ [10]

Naša Gospa Učiteljica je vjere. Svaki vid vjere u kršćanskom životu pronalazi svoj prototip u Mariji: bila je vjerna Bogu i na okolnosti svakodnevnog života je gledala u svjetlu vjere, čak i u trenutcima nejasnoća. Naša nas Majka ući da budemo potpuno otvoreni božanskoj volji „iako je tajnovita i često nije u skladu s njihovim vlastitim željama, te je mač koji probija njihovu dušu, kako je stariji Šimun proročki rekao Mariji kada je Isus bio prikazan u Hramu (usp. Lk 2:35).“ [11] Njeno potpuno povjerenje u Božju vjernost i njegova obećanja nije nikada bilo uzdrmano, niti kada su Gospodinove riječi bile teške ili naočigled nemoguće za prihvatiti.

Stoga, „ako je naša vjera slaba, trebamo se okrenuti Mariji.“ [12] Usred tame Križa, vjera i fleksibilnost naše Gospe rađa neočekivanim plodom. „U osobi Ivana, Krist je povjerio sve ljude svojoj Majci, a posebno svoje učenike: one koji u njega vjeruju.“ [13] Marijino materinstvo se širi na cijelo Kristovo Mistično tijelo. Isus nam svoju Majku daje kao našu majku; stavlja nas pod njezinu skrb i nudi nam njezino posredovanje. Stoga Crkva stalno poziva vjernike da se sa posebnom pobožnošću obrate Mariji.

Naša slabost nije prepreka milosti. Bog ju uzima u obzir; zato nam je dao majku. „U borbi s kojom se učenici moraju suočiti – svi mi, svi Isusovi učenici se moramo suočiti s tom borbom – Marija ih ne ostavlja same: Majka Kristova i Majka Crkve uvijek je s nama. Uvijek hodi uz nas, s nama je… Marija nas prati, bori se s nama, pomaže kršćane u njihovoj borbi protiv sila zla.“ [14]

U školi vjere je naša Gospa najbolja učiteljica, jer je uvijek imala stav pun povjerenja, otvorenosti, nadnaravnog pogleda, bez obzira što se oko nje događalo. Marija je zadržala sve te stvari, čuvajući ih brižljivo u svom srcu. [15] Pokušajmo ju oponašati, govoreći našem Gospodinu, razgovarajući kao dvoje zaljubljenih ljudi o svemu što nam se događa, čak i najnevažnijim događajima. Ne bismo trebali zaboraviti ni da ih trebamo izvagati, uzeti u obzir njihovu vrijednost i vidjeti ih očima vjere, kako bi otkrili Volju Božju.“ [16]

Marijin put vjere, iako na mnogo načina različit, također je i sličan onome svakog od nas. Trenutci jarkog svjetla koji se, sukladno Božjoj volji, izmjenjuju s trenutcima tame. Kada su pronašli Isusa u Hramu, Marija i Josip nisu razumjeli što im je rekao. [17] Ako, poput naše Gospe, prihvatimo dar vjere i stavimo sve svoje povjerenje u Boga, sa svakom ćemo se životnom situacijom suočiti cum gaudio et pace – s radošću i mirom Božje djece.

Oponašajući Marijinu vjeru

U našoj je Gospi „putovanje vjere Starog Zavjeta tako bilo nastavljeno u slijeđenju Krista, koje je on preinačio, te ušlo u pogled prema utjelovljenom Sinu Božjem.“ [18] Marijin odgovor u Navještenju pokazuje njenu vjeru kao obvezu, samodavanje, poziv: Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi. [19] Kršćani bi, poput Presvete Marije, trebali živjeti „sa svojim očima uprtima u Gospodina, ponavljajući njene riječi fiat mihi secundum verbum tuum… O tim riječima ovisi vjernost nečijeg osobnog poziva – koji je uvijek jedinstven i neprenosiv u svakom slučaju – koji će nas sve učiniti suradnicima u spasenju koje Bog provodi u svakom od nas i u cijelom svijetu.“ [20]

Ali kako uvijek možemo odgovoriti vjerom čvrstom poput Marijine, nikada ne gubeći povjerenje u Boga? Oponašajući ju. Kada je suočena s Božjom prisutnošću, Marija odbija podleći strahu ili nepovjerenju. Radije „ulazi u dubok razgovor s navještenom Božjom Riječi; ne uzima ju u obzir površno, već meditira o njoj, dopušta da joj utone u misli i srce kako bi razumjela što Gospodin želi od nje, značenje navještenja.“ [21] Pokušajmo, poput naše Gospe, prepoznati Božju volju u svemu što se događa u našim životima. Marija duboko razmatra i proučava sve događaje u svojem životu iz perspektive koju samo vjera može dati. Uz pomoć naše Majke, nastojimo to učiniti i našim odgovorom.

Razmatrajući Marijin život i oponašajući ju, dopuštajući joj da nas vodi za ruku, pomoći će nam da u onima oko nas, u našim rođacima i prijateljima, uzburkamo veću otvorenost svjetlu vjere. To ćemo učiniti primjerom našeg dosljednog života, osobnim razgovorima, prijateljstvom i povjerenjem, koje uključuje potrebnu doktrinu, kako bi olakšalo osoban susret s Kristom kroz sakramente i milosrdnu praksu i kada radimo i kada odmaramo. „Ako je poistovjetimo s Marijom i oponašamo njene vrline, moći ćemo dovesti Krista u život, milošću, u duše mnogih koji će se zauzvrat, djelovanjem Duha Svetoga, poistovjetiti s njim. Ako oponašamo Mariju, na neki ćemo način sudjelovati u njenom duhovnom majčinstvu. I sve to u tišini, poput naše Gospe, bez da budemo primijećeni, gotovo bez riječi, uz istinsko i iskreno svjedočenje naših života Kršćana i darežljivost neprestanog ponavljanja njezinog fiat, koji obnavljamo kao intimnu vezu između sebe i Boga.“ [22]

Obratimo se Mariji i zamolimo ju da nam pomogne živjeti po vjeri i prepoznati Isusa u našim životima. Trebamo vjeru koja nam potvrđuje da ništa nije usporedivo s Božjom Ljubavlju čiji smo dionici; vjeru da ništa nije nemoguće onima koji rade za i s Kristom i njegovom Crkvom; vjeru da se svi muškarci i žene mogu obratiti Bogu; vjeru da usprkos našim bijedama i padovima možemo ponovo postati cijeli uz Božju pomoć i onih oko nas; vjeru u sredstva svetosti koje je Bog dao svojoj Crkvi, u nadnaravnu vrijednost rada i malih stvari, vjeru da možemo preusmjeriti ovaj svijet Bogu ako se uvijek oslanjamo na njega. Ukratko, vjeru da Bog svakog od nas stavlja u najbolje okolnosti, bez obzira na zdravlje ili bolest, radno okruženje, itd., kako bi svi mogli postati sveci ako odgovorimo našom svakodnevnom borbom.

„Krist postavlja jedan uvjet: moramo živjeti po vjeri; tada ćemo moći pomicati planine. Tolikim je stvarima potrebno micanje… u svijetu, ali, prije svega, u našim srcima. Toliko je prepreka postavljeno na put milosti! Moramo imati vjere, stoga: vjera i rad, vjera i žrtva, vjera i poniznost. Jer vjera nas čini svemoćnima: I sve što zaištete u molitvi vjerujući, primit ćete (Mt 21:22).“ [23]

Potaknuti snažnom vjerom, recimo Isusu: „'Gospodine, vjerujem, ali mi pomozi da vjerujem više i bolje!' Usmjerimo isu molbu našoj Gospi, Božjoj Majci i našoj Majci i Učiteljici vjere: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od gospodina (Lk 1:45). [24] 'Majko, pomozi našu vjeru!'“ [25]

[1] Heb 1:1-2.

[2] Gal 4:4.

[3] Papa Franjo, Enciklika Lumen Fidei, 29. lipnja 2013., br. 58.

[4] Rimski Misal, Prva Euharistijska molitva.

[5] Papa Franjo, Enciklika Lumen Fidei, 29. lipnja 2013., br. 58.

[6] Benedikt XVI, Motu-Proprio Porta Fidei, 11. listopada 2011., br. 13.

[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 172.

[8] Benedikt XVI, Opća audijencija, 19. prosinca 2012.

[9] Papa Franjo, Enciklika Lumen Fidei, 29. lipnja 2013., br. 60.

[10] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 276.

[11] Benedikt XVI, Opća audijencija, 19. prosinca 2012.

[12] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 285.

[13] Isto, br. 288.

[14] Papa Franjo, Homilija, 15. kolovoza 2013.

[15] Lk 2:19.

[16] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 285.

[17] Lk 2:50.

[18] Papa Franjo, Enciklika Lumen Fidei, 29. lipnja 2013., br. 58.

[19] Lk 1:38.

[20] Sveti Josemaría, Razgovori, br. 112.

[21] Benedikt XVI, Opća audijencija, 19. prosinca 2012.

[22] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 281.

[23] Isto, br. 203.

[24] Isto, br. 204.

[25] Papa Franjo, Enciklika Lumen Fidei, 29. lipnja 2013., br. 60.