Nema ničega boljeg nego znati da smo Božji robovi – iz ljubavi. Jer u tom trenutku prestajemo biti robovi i postajemo prijatelji, postajemo djeca. I upravo je u tome razlika: s istom strašću i žarom kao i drugi suočavamo se sa životnim zadaćama, no s mirom u dubini duše – s radošću i spokojem, čak i usred protivština – jer svoje pouzdanje ne polažemo u ono što prolazi, već u ono što vječno traje; nismo djeca ropkinje, nego slobodne žene (usp. Gal 4,31) [1].

Paradoksalno, sloboda postiže svoju puninu kada odluči služiti. S druge strane, težnja za apsolutnom slobodom – neovisnom o Bogu i drugima te bez ikakvih ograničenja – vodi čovjeka u stanje u kojem pada ničice pred novcem, moći, uspjehom ili drugim idolima: idolima koji mogu djelovati blistavo, ali su u konačnici prolazni i bezvrijedni.

„Ljudska sloboda jest sloboda ograničenog bića te je stoga i sama ograničena. Možemo je posjedovati samo kao zajedničku slobodu, unutar zajedništva sloboda: sloboda može procvjetati jedino ako živimo – kako i treba – jedni s drugima i jedni za druge” [2].

Potrebni su nam drugi, ne samo zbog onoga što od njih primamo, već i zato što smo stvoreni da dajemo. Nema osobnog rasta u izolaciji od potreba onih koji nas okružuju: suprug pronalazi ispunjenje služeći svojoj supruzi i djeci, a isto vrijedi i za suprugu; odvjetnik obavlja svoju profesiju kako bi služio klijentu i općem dobru građana; bolesnik se prepušta u ruke liječnika, a liječnik se mora prilagoditi pacijentu... „Jer tko je veći: onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji poslužuje? Zar ne onaj koji sjedi za stolom? A ja sam među vama kao onaj koji poslužuje” [3].

Služba koju Krist traži od svojih učenika ne sastoji se samo od davanja nečega, već od darivanja samoga sebe – od radikalnog stavljanja vlastite slobode na kocku. Kako je papa Benedikt XVI. napisao u svojoj prvoj enciklici: „Duboko osobno sudjelovanje u potrebama i patnjama drugih postaje dijeljenje samoga sebe s njima: da moj dar ne bi ponizio drugoga, moram mu dati ne samo nešto svoje, već samoga sebe; moram biti osobno prisutan u svom daru” [4].

Potpuno darovati sebe – posve se predati – znači jednostavno predati vlastitu slobodu: predati je iz ljubavi. Predajom slobode iz ljubavi postajemo sposobniji za ljubav i darivanje sebe, a time i slobodniji; to je dinamika osobnog darivanja sebe: davanje bez gubitka – ili bolje rečeno, stjecanje darivanjem.

Kada se sloboda u potpunosti povjeri Bogu, bez ikakva jamstva osim traženja i vršenja Njegove volje, dobitak je sjedinjenje s Kristom, a sloboda se ponovno zadobiva na dubljoj razini: kao prisna sinovska sloboda koju nikakve okolnosti ni sila ne mogu podjarmiti. „Radi njega sve sam izgubio i smatram to otpadom, da Krista steknem i u njemu živim” [5].

Traženje Krista

„Svakoj je osobi povjeren zadatak da bude arhitekt vlastita života” [6]. Svatko može svoj život pretvoriti u remek-djelo ljubavi – usred uspjeha, pogrešaka i slabosti; to nije važno. Važno je ne izgubiti iz vida svjetionik, smisao, Onoga u kome srce pronalazi radost [7] – jedinoga koji može ispuniti našu sposobnost ljubavi i prema kome želimo radikalno usmjeriti svoju slobodu.

Konkretni izbori – izgradnja karijere, određivanje rasporeda, preuzimanje bilo kakve obveze, bilo velike ili male – u konačnici upućuju na dobro koje se želi radi njega samoga, a ne radi nečeg drugog. To dobro, koje ljubimo bezuvjetno, definira nas više od ičega drugoga.

Taj cilj daje konačni smisao malim djelima svakodnevnog života, usmjerava naše konkretno ponašanje i služi kao mjerilo koje u trenucima dvojbe pokazuje što je najbolje učiniti, a što ne.

Naposljetku, kako sveti Toma navodi u svojemu komentaru o svetom Augustinu, postoje samo dva dobra koja se čovjeku mogu ukazati kao apsolutna – te time usmjeravati sve ostale postupke: Božja slava ili vlastita izvrsnost. „Kao što je u ljubavi prema Bogu sâm Bog krajnja svrha kojoj su usmjerene sve stvari koje se ispravno ljube, tako i u ljubavi prema vlastitoj izvrsnosti postoji druga krajnja svrha kojoj su isto tako sve stvari usmjerene; jer onaj tko teži obilju bogatstva, znanja, časti ili bilo kojih drugih dobara, kroz sve to zapravo traži vlastitu izvrsnost” [8].

Samo Bog može našim nastojanjima i svakodnevnim aktivnostima podariti istinsko jedinstvo svrhe: „Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok ne počine u Tebi” [9]. Ta misao svetog Augustina otkriva podrijetlo i cilj stvorene slobode, koja je istodobno dar i zadaća. Bog nam je podario slobodu kako bismo postigli puninu; a ta je punina plod odabira Božje ljubavi i traženja Njegove volje, kako u velikim odlukama, tako i u malim pojedinostima svakodnevnoga života.

Jedan od primjera u kojima Evanđelje prikazuje kako je životni smjer plod osobnih odluka jest zgoda o bogatom mladiću. Nemir u njegovu srcu potiče ga da potraži put do istinske sreće.

Ne želeći se zadovoljiti nečim manjim, obraća se Onomu koji posjeduje konačne odgovore – Isusu: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” [10] Gospodinov odgovor nije ništa manje radikalan od samoga pitanja. Najprije ukazuje na putove koji su nespojivi s onim što mladić traži: ne čini preljuba, ne kradi, ne svjedoči lažno... [11]

Zatim pokazuje smjer koji vodi do istinskog mira i radosti: „Ako želiš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i slijedi me” [12].

Te su riječi stavile u pravu perspektivu važnost svega što je dotad zaokupljalo tog mladića. Njegova se sloboda našla pred neočekivanom alternativom – pozivom da proširi životne obzore.

Nije da je živio lošim životom; naprotiv, uživao je ugled i moralni status koji su zasigurno pričinjavali zadovoljstvo njegovim roditeljima i učiteljima. Ipak, to mu se činilo nedovoljnim; težio je nečemu većem – i zato se obratio Učitelju. No, suočen s novim obzorom koji mu Isus otkriva, on zanijemi; zna da je dobri Učitelj u pravu – osobito nakon što je čuo one tajanstvene riječi koje na neki način otkrivaju Njegovo božanstvo: „Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini.”

Unatoč svemu, on nije dovoljno slobodan da se stavi na raspolaganje Gospodinu. Ljudska razboritost, strah od gubitka nečega vrijednog te možda i težnja za sigurnošću navode ga da se zadovolji onim što već ima – prianjajući uz ispraznu nadu da bi mogao dobro proći i bez težnje za onim što Isus predlaže, te bez izlaganja riziku svog položaja, ugleda, novca ili, naposljetku, samoga sebe.

Kada se nastoji činiti dobro s malo ljubavi, teško je pronaći pravi put. Riječima svetoga Ivana od Križa: „tko traži Boga želeći pritom zadržati vlastite užitke, traži ga noću, a noću ga neće naći” [13]; razum se tada zapliće u razložnu nerazumnost [14], a dobro djelo ili ostaje neizvršeno ili se odgađa.

Ako je ljubav vrlo slaba, borba postaje nespretna – zapletena u mrežu mnogih sitnih veza i obilježena neodlučnošću: kada razlozi proizašli iz ljubavi nisu dovoljni da se učini ono što Bog želi, traže se drugi, iracionalni izgovori da se to ne učini.

Srce toga mladića ostalo je nezadovoljeno; nikoga ne zadovoljavaju polovična rješenja, a nijedno se ljudsko srce ne miri s osrednjošću – zato je otišao žalostan [15].

Povratak Kristu

Ustrajnost u ljubavi ne sastoji se od napete borbe da nikada ne pogriješimo. Obično nijedna jedrilica ne stiže u luku ravnom putanjom; umjesto toga, nastoji najbolje iskoristiti vjetrove na koje nailazi i neprestano ispravlja odstupanja koja bilježe navigacijski instrumenti.

Važno je poznavati svoje odredište i ostati budan. Nužno je iznova i iznova predavati svoju slobodu, osobito ako shvatimo da smo počeli služiti drugim gospodarima [16].

Kako ne bismo skrenuli s puta, moramo preispitivati ​​svoja konkretna djela u svjetlu svoga poziva; on služi kao božanski svjetionik koji usmjerava našu slobodu. Stoga je ključno biti spreman početi ispočetka – ponovno otkriti, usred novih životnih okolnosti, svjetlo i poticaj našeg prvotnog obraćenja. Zato se moramo pripremiti dubokim preispitivanjem, moleći Gospodina za pomoć kako bismo Ga bolje upoznali i bolje razumjeli sami sebe. Nema drugog načina ako se želimo iznova obratiti [17].

Nedostatak radosti jedan je od pokazatelja koji otkrivaju kada volja gubi svoju usmjerenost prema Bogu. U svjetlu Duha Svetoga možemo vidjeti kamo je usmjereno naše srce i unijeti potrebne promjene.

Prispodoba o izgubljenom sinu služi kao istinski putokaz na putu obraćenja. Polazišna točka jest trenutak u kojem sin spoznaje svoju bijedu – kako materijalnu tako i, nadasve, duhovnu (nedostatak radosti) – dok postaje svjestan da je zlouporabio svoju sinovsku slobodu.

Tada počinje objektivno sagledavati svoju situaciju. Zagleda se u sebe – in se autem reversus [18] – bez straha od suočavanja s oštrom stvarnošću činjenica. Suočava se s prizorima gladi, samoće, tuge i nedostatka ljubavi... „Kako sam dospio u ovu situaciju?”, mogao bi se zapitati. Mogao je kriviti nesreću ili glad koja je zahvatila kraj. Umjesto toga, usuđuje se preuzeti odgovornost za svoje prijašnje odluke, ne bježeći od nje.

Upravo je on sam, vlastitom voljom, zamijenio vjernost ocu za privid nestvarne sreće. U njemu se postupno ukorijenila misao da bi dobra koja mu pripadaju – u ovom slučaju očeva baština – mogla zadovoljiti njegovu čežnju za blagostanjem i osobnim ispunjenjem. Njegova se volja okrenula prema unutra, usredotočivši se na njegovo vlastito malo blago: njegove ambicije, razonode, vrijeme, putenost i lijenost.

Upravo ga je živa spoznaja vlastite bijede potaknula na reakciju i uvid u to koliko malo vrijedi sam te u okrutne oblike ropstva na koje je spao bez oca: „Koliki najamnici moga oca imaju kruha u izobilju, a ja ovdje umirem od gladi!” [19]

Očev dom: Božja sveta Crkva, onaj mali dio Crkve koji je Djelo... Nestao je strah od nazivanja stvari pravim imenom, a susret s istinom o samome sebi vodi ga prema slobodi: „istina će vas osloboditi” [20]. Suočen sa stvarnošću, u njemu se rađa čežnja za očevom ljubavlju; to je put povratka kući.

Valja se vraćati kući – iznova i iznova tijekom života – jer je to mjesto gdje ponovno susrećemo sami sebe, gdje ponovno otkrivamo tko smo: djeca Božja. Dom je ujedno i savjest, intimno svetište osobe. A izgubljeni sin, koji je tako odlučno zahtijevao svoja prava, sada se odriče svakog prava suočen s golom istinom o sebi. „Ustat ću i poći k ocu svomu pa mu reći: 'Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Uzmi me kao jednog od svojih najamnika.'” I ustavši, krenuo je u očevu kuću [21].

Radost obraćenja započela je već samim činom povratka. Pokajanje je otvorilo vrata nadi, a u odluci za povratak sloboda je ponovno pronašla svoje usmjerenje prema ljubavi. Ipak, susret s ocem nadmašuje i najveća očekivanja.

Jadno ljudsko srce, ponizno zbog svojih posrtaja, bit će preplavljeno beskrajnim milosrđem Ljubavi: dok je još bio daleko, otac ga je ugledao i ganulo ga je suosjećanje. Potrčao mu je u susret, zagrlio ga i obasuo poljupcima [22].

Sloboda sazrijeva u Božjoj ljubavi; sinovska se sloboda ne mjeri zbrojem uspjeha i pogrešaka. Pogreške se pretvaraju u uspjehe – u prilike za veću ljubav – kada znamo ispraviti stvari i zatražiti oproštenje, polažući potpuno pouzdanje u Božje milosrđe.

Naučimo počinjati iznova, ruku pod ruku s našim Ocem. Možda si tijekom ispitivanja savjesti primijetio – to se i meni događa; oprosti mi što govorim o sebi, no dok razgovaram s tobom, razmišljam s Gospodinom o potrebama vlastite duše – da opetovano doživljavaš male posrtaje. Ponekad ti se oni čine golemima jer otkrivaju očit nedostatak ljubavi, darivanja samoga sebe, duha žrtve ili pažljivosti. Njeguj želju za ispravljanjem propusta, popraćenu iskrenim kajanjem, ali ne gubi duševni mir [23].

„Ne gubi mir”: taj dirljivi očinski vapaj popraćen je pozivom na skrušenost, koja je najvažniji dio ispitivanja savjesti. Sveti Josemaría otvorio je svoju dušu kako bi s nama podijelio plodove vlastitog iskustva zajedništva s Bogom.

Sada on uživa nebesko blaženstvo, a njegovo sudjelovanje u Božjem očinstvu još je dublje. Obratimo se njegovu zagovoru kako bismo postigli spokojnu, sinovsku skrušenost – kako bi nas naučio ispitivati ​​savjest uz iskreno kajanje, na način koji nam ne oduzima mir, već nam ga daruje. Svaki čin skrušenosti novi je početak. Kakav mir donosi spoznaja da, dokle god ima života, nema konačnih neuspjeha!

Živjeti u Kristu

U Knjizi Otkrivenja sveti Ivan opisuje bezbrojno mnoštvo koje stoji pred prijestoljem i Jaganjcem, odjeveno u bijelo i s palminim grančicama u rukama [24]. Palma je simbol radosti i pobjede: radosti zbog iskazivanja časti Bogu i pobjede onih koji mu zauvijek daju slavu. Slijedeći tu sliku, mogli bismo reći da se palma slobode nalazi u čovjekovoj usmjerenosti prema Bogu, koja vodi do konačne pobjede postignute svetosti.

Kako postići takvo dragocjeno osvajanje? Drugi vatikanski sabor naučava da „čovjekova sloboda, ranjena grijehom, ne može djelotvorno ostvariti tu usmjerenost prema Bogu bez pomoći milosti” [25].

Zato je Bog poslao svoga Sina koji nam je pritekao u pomoć kako bismo postali dionici njegove pobjede na križu i kako bismo primili dar Duha Svetoga. Naša je sloboda oslobođena na Kalvariji: „Krist nas je oslobodio za slobodu.” U njemu smo dionici istine koja nas oslobađa. Darovan nam je Duh Sveti i, kako poučava Apostol, gdje je Duh, ondje je sloboda. Već sada se dičimo slobodom djece Božje [26].

Bog je svome narodu obećao novo načelo života, zakon upisan u srce koji neće samo pokazivati ​​smjer, već i davati snagu za hod putem ljubavi prema Bogu: Dat ću vam novo srce i nov duh udahnuti u vas! Izvadit ću iz vašega tijela srce od kamena i dati vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas i učiniti da hodite po mojim zakonima te da čuvate i vršite moje odredbe [27].

To se obećanje ostvarilo slanjem Duha Svetoga, jer je ljubav Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan [28]. Samo na tom novom načelu možemo izgraditi život oslobođen ropstva sebičnosti – život slobodne djece. Jer oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji [29].

Neka se volja oslanja na nadnaravnu stijenu božanskoga posinjenja, a ne na pomični pijesak vlastitih snaga. Tada je moguće nadvladati osobna ograničenja te svladati zapreke poniznošću i snagom Božjom.

Tako nadnaravno dobra volja živi pobožanstvenim životom, nastojeći u svemu vršiti volju Božju. Kako? Zaboravljajući na sebe, snagom Kristovom. Zato se – kako kaže sveti Pavao – još radije hvalim svojim slabostima da se u meni nastani snaga Kristova. Stoga sam zadovoljan slabostima, uvredama, nevoljama, progonstvima i tjeskobama radi Krista; jer kad sam slab, onda sam jak [30].

Osjećaj božanskog posinjenja pruža stvaran temelj slobodi; uči čovjeka da iznova započne oslanjajući se na istinu o vlastitoj malenosti – koja je ujedno i veličina toga što je silno ljubljeno dijete Božje – te služi kao izvor mira i optimizma u borbi.

Dijete Božje osjeća se poduprtim svemoći Oca koji ga ljubi unatoč njegovim manama, a istodobno mu pomaže u borbi protiv njih i potiče ga prema slobodi.

C. Ruiz

[1] Prijatelji Božji, br. 35.

[2] Benedikt XVI., propovijed, 8. prosinca 2005.
[3] Lk 22, 27.
[4] Benedikt XVI., enciklika *Deus Caritas Est*, br. 34.
[5] Fil 3, 8.
[6] Ivan Pavao II., Pismo umjetnicima, 4. travnja 1999., br. 2.
[7] Usp. Ps 33 [32], 21.
[8] Sveti Toma Akvinski, De Malo, q. 8, a. 2, c.
[9] Sveti Augustin, Ispovijesti 1, 1, 1.
[10] Lk 18, 18.
[11] Lk 18, 20.
[12] Mt 19, 21.
[13] Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 3, 3.
[14] Prijatelji Božji, br. 37.
[15] Mt 19, 22.
[16] Usp. Lk 16, 13.
[17] Susret s Kristom, br. 58.
[18] Lk 15, 17.
[19] Isto, 15, 17.

[20] Iv 8, 32

[21] Lk 15, 18-20.
[22] Isto, 15, 20.
[23] Prijatelji Božji, br. 13.
[24] Usp. Otk 7, 9-10.
[25] Drugi vatikanski sabor, pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 17.
[26] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1741; Gal 5, 1; usp. Iv 8, 32; usp. 2 Kor 3, 17; usp. Rim 8, 21.
[27] Ez 36, 26-27.
[28] Rim 5, 5.
[29] Isto, 8, 14.
[30] 2 Kor 12, 9-10.