Prelatovo pismo (siječanj 2011.)

Pomognite mi u zahvali Bogu i nastavite moliti za Crkvu i za Papu, vrlo sjedinjeni s mojim nakanama koje su brojne!

6.01.2011.

Predragi: Neka mi Isus čuva moje kćeri i sinove!

Od božićne noći i često kroz ove slijedeće dane liturgija nam na usta stavlja riječi psalma: Pjevajte Jahvi pjesmu novu! Pjevaj Jahvi, sva zemljo!Pjevajte Jahvi, hvalite ime njegovo! Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova[1].

Taj ponovljeni poziv na radost ima jasan motiv: rođenje Sina Božjega koji je postao čovjekom, a da nije prestao biti Bog, kako bi za nas postigao pravu slobodu. Kad je stigla punina vremena, Bog Otac poslao je svoga Jedinorođenoga Sina. Taj je poprimio tijelo po Duhu Svetomu iz Marije vazda Djevice kako bi ponovno uspostavio mir i ljude otkupio od grijeha, ut adoptionem filiorum reciperemus(Gal 4,5), da bismo mi postali djeca Božja, sposobna sudjelovati u božanskom životu. Tako je postao taj novi čovjek, taj novi ogranak djece Božje (usp. Rim 6, 4-5), koji treba sav svijet osloboditi od rasula i sve obnoviti u Kristu (usp. Ef 1, 9-10), koji je sve pomirio s Bogom (usp. Kol 1, 20)[2].

Otkupitelj nam je uz ostala bezbrojna dobra donio i veliki dar slobode, kako bismo mogli služiti Bogu iz ljubavi, potaknuti Duhom Svetim koji nas je učinio „djecom Božjom“[3]. Po našem zajedništvu s mističkim Tijelom Kristovim daleko od nas odbačen je strah od ropstva kojem smo bili podjarmljeni. Kao što napominje sveti Pavao: Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani!... Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva![4].

Sveti Josemaría, govoreći o riječima Evanđelja – veritas liberabit vos[5], istina će vas osloboditi – pisao je: Koja je to istina na kojoj cijelog našeg života počinje i završava put slobode? Ukratko ću vam ja prikazati, uz radost i sigurnost, koje proizlaze iz odnosa između Boga i njegovih stvorenja: saznanje da potječemo od ruku Božjih, da smo za Presveto Trojstvo objekt naklonosti, da smo djeca najuzvišenijeg Oca. Zato molim svoga Gospodina da se mi dan za danom odlučimo ovo zapaziti i okusiti: tako ćemo nastupati kao slobodne osobe. I ne zaboravite: Tko se ne osjeća sinom Božjim, taj ne poznaje svoju suštinsku istinitost, a u njegovom ponašanju nedostaje dostojanstvo i nadmoć onih, koji iznad svega ljube Gospodina[6]. Donosim tolike misli našega Oca, jer one su kao zlatnici koje nam Gospodin stavlja na ruku; pogledajmo na cijeli smisao koji im je davao kao netko tko nastoji gajiti nasljedovanje Isusa Krista i služenje svetoj Crkvi i dušama. Da, ponovno vam kažem: koristite često to blago koje će vas više sjediniti s voljom Nebeskom.

Sloboda da ljubimo Boga, a po Njemu i sve ljude, nastaje kao jedna od glavnih posljedica božanskoga sinovstva. Stoga je u svim životnim situacijama moramo braniti, respektirati i gajiti. To je određena tema za Svjetski dan mira koji se slavi danas na prvi dan siječnja. U svojoj poruci, pod naslovom Religiozna sloboda, put prema miru, Benedikt XVI upravlja živi poziv državnicima, religioznim liderima i svim muškarcima i ženama dobre volje da promiču i brane to najveće dobro, svojstveno onima koji su stvoreni na sliku i priliku Božju, što uz dobro života sačinjava najdublji temelj svih prava osobe. Papa piše: U stvari otvorenost prema istini i dobru, otvorenost prema Bogu, koja je u korijenu ljudske prirode, pridaje svakom čovjeku puno dostojanstvo i garancija je za puni obostrani respekt među ljudima. Stoga, religioznu se slobodu treba shvatiti ne samo kao odsutnost prisile, već prije svega kao mogućnost upravljanja vlastitih odlučivanja prema istini[7].

Sjećamo se strastvene obrane božanskoga dara slobode koju je sveti Josemaría ostvarivao čitav svoj život. Vrlo jasno se to pokazuje u njegovom odgovoru na pitanje novinara. Rekao je naš Utemeljitelj: Od kada se Opus Dei utemeljio nikad nije pravio razlike: radi se i živi se sa svima, jer u svakoj osobi gleda se na dušu koju treba respektirati i ljubiti. To nisu samo riječi; naše je Djelo prva katolička organizacija koja autorizacijom Svete stolice pripušta kao Suradnike one koji nisu katolici, bili kršćani ili ne. Uvijek sam branio slobodu svih savjesti. Ne razumijem nasilje: čini mi se da to nije prikladno ni za uvjerenje ni za pobjedu; pogreška se nadilazi molitvom, milošću Božjom i učenjem; nikad silom, uvijek ljubavlju[8].

Nažalost, pravo građana da časte Boga i da Mu prema zahtjevima vlastite savjesti služe nailazi danas u mnogim državama na velike poteškoće. Nije malo mjesta, kako se bolno tuži rimski Prvosvećenik, kršćani su aktualno religiozna grupa koja zbog svoje vjere trpi najbrojnije progone[9]; progon koji, kao što smo to vidjeli u najnovijem slučaju, prerasta u mučeništvo. U drugim regijama – nastavlja sveti Otac – ima tiših i više sofisticiranih načina progona i protivljenja prema vjernicima i religioznim simbolima[10]. To se događa i u državama gdje su kršćani većinski dio i gdje imaju višestoljetnu kršćansku tradiciju. Pred tim zloupotrebama moći nijedan časni muškarac ili žena ne mogu ostati ravnodušni. Ništa se od toga ne može prihvatiti, jer to znači uvredu Boga i ljudskoga dostojanstva; osim toga to je opasnost za sigurnost i mir, te priječi realizaciju autentičnog integralnog ljudskog razvitka[11].

Ne smatrajte da je aktualna situacija nešto novo. Možda to dandanas vidimo jasnije i u novom ruhu, također jer su komunikacije lakše i brže, iako se religioznoj netoleranciji u javnom mnijenju uvijek ne daje značenje koje joj pripada. Ali to ne znači nešto novo u povijesti, kao što je i sam Isus primijetio: Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas… Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati[12].

Bilo je najavljeno već i u Starom zavjetu. Poslušajmo još jednom svetoga Josemariju: Sjetite se riječi drugoga psalma: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova(Ps 2, 1-2). Vidite li? Ništa novo: otpor prema Kristu još prije njegova rođenja; otpor protiv njega dok je miroljubivo hodao stazama Palestine; progoni onda, progoni danas, napadima na udove njegova mističnog i stvarnog Tijela. Zašto tolika mržnja, zašto to gaženje po čistoj bezazlenosti, zašto posvuda to potiranje slobode savjesti?[13]. To su se stoljećima pitali bezbrojni ljudi. Odgovor nam pruža Sveto pismo, posebno u Otkrivenju koje vrlo slikovito i simbolički opisuje borbe Crkve tijekom povijesti dok Isus Krist ne dođe u svojoj slavi kako bi konačno zauzeo prijestolje u svojem kraljevstvu.

A oni brojni koji ostaju u nepravdi? Da, ali Gospodin je uporan: Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske. Vladat ćeš njima palicom gvozdenom, i razbit ih kao sud lončarski(Ps 2, 8-9). To su čvrsta obećanja i ona dolaze od Boga: ne možemo ih prečuti. Nije Krist uzalud Otkupitelj svijeta; On vlada uzdignut s desne Ocu[14]. Molitva je prvi Papin zahtjev u njegovoj poruci: pozivam katolike da mole za svoju braću u vjeri, koja trpe nasilje i netoleranciju i budimo solidarni s njima[15]. Obratimo se Gospodinu, svaki dan, u istinskoj vjeri i pouzdanju, iskrenom molbom za sve one koji trpe progon – prikriveni ili otvoreni – zbog svojih religioznih uvjerenja. Pozivam vas da postupite tako služeći se onim Gospodinovim riječima koje je često izgovarao naš Otac i koje u Djelu recitiramo svaki dan: ut omnes unum sint![16]; da svi budu jedno, iz ljubavi prema Bogu i poštivanje onih koji su slika Božja. Tako možemo surađivati na izgrađivanju svijeta u kojem svi mogu slobodno ispovijedati svoju religiju ili svoju vjeru, te živjeti svoju ljubav prema Bogu iz sveg srca, sve duše i uma (usp. Mt 22, 37)[17].

Da ta težnja za univerzalnim bratstvom ne bi ostala nedjelotvorna želja, potrudimo se da se najvećim razumijevanjem obraćamo ostalim katolicima, svakom pojedincu, i ljubimo sve putove koji u okrilju Crkve vode k Bogu. Sjetimo se dijela Evanđelja koje govori o netoleranciji nekih Isusovih Apostola – još nije Duh Sveti bio sišao na njih – prema onima koji se nisu uračunavali u broj učenika: Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. A Isus reče: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je[18]. Naš je Otac taj odlomak obično ovako tumačio: djeco moja, nikad ne postavljajte zapreke apostolskom radu onih koji rade za Isusa Krista (…). Nama nitko ne smeta. Vrlo smo radosni kada svi rade: ovaj svijet duša beskrajno je more! Ljubite posao drugih! Nitko nam ne smeta[19].

Kao i uvijek aktualan je i od kapitalne važnosti zadatak sveopćeg poučavanja – posebno mladih generacija – u cilju takvog ponašanja. Na primjer: kako veliki posao može obavljati otac ili majka u obitelji sa svojom djecom, u okrilju doma, svojim primjerom i potrebnom poukom! Isto tako i u školi profesor ili profesorica mogu imati kršćanski kriterij. I prijatelj sa svojim prijateljima u apostolatu prijateljstva i povjerenja kojem nas je poučavao sveti Josemaría. To je vrlo djelotvoran način za odstranjivanje religioznog fundamentalizma i laicizma koji su prema naučavanju Pape promišljeni i ekstremni oblici odbacivanja legitimnog pluralizma i principa laikalnosti[20]. Kapilarnom i konstantnom akcijom, iako se čini da je to od manje važnosti, nastaje mjesto za fenomen kao onaj o kamenu koji padne u jezero i nastaju krugovi sve veći i sve dalji[21]. Odbacuješ li ogovaranja koja su nažalost uobičajena? Trudiš li se u razumijevanju i znaš li napraviti bratsku opomenu kada je to potrebno? Respektiraš li i ne ograničavaš karakter drugih?

Osim toga, dostojnim sredstvima koje ima na raspolaganju, svaki će pojedinac, koristeći svoju legitimnu građansku slobodu, utjecati na društvene običaje i zakone pozivajući na zalaganje u zadatku razumijevanja druge ljude koji, iako bez vjere, imaju dobru volju. Jer religiozna sloboda nije nasljedstvo koje pripada samo vjernicima, već čitavoj obitelji naroda na zemlji. To je neizostavni sastojak u pravnoj državi; ne može se negirati a da se istovremeno ne nanese šteta ostalim temeljnim pravima i slobodama, jer ona je sinteza i vrhunac[22].

Bliži se nova godišnjica rođenja našega Oca. Za taj dan možemo mu donijeti na dar svoju veliku vjernost prema njegovom poučavanju i taj dar širiti tako da njegova osoba i njegova djela budu više i bolje poznati. Mi koji smo s njim živjeli i poznavali ga osobno možemo posvjedočiti istinu riječi koje je zapisao: Vi možete potvrditi da sam cijeloga života propovijedao osobnu slobodu s osobnom odgovornošću. Posvuda sam je tražio i još je uvijek tražim kao što je Diogen tražio čovjeka. Svakoga dana sve je više ljubim, iznad sveg zemaljskog ljubim je: ona je blago neprocjenjive vrijednosti[23]. U zemaljskom životu i naučavanju tog svećenika koji je ljubio Boga – a stoga i slobodu – naći ćemo točke za dodir s težnjama tolikih prijatelja i kolega koji traže dobro i sreću, a ne nalaze je, jer nitko im nije pokazao gdje će je naći.

Prije završetka želim da se radujete sa mnom nakon putovanja u Bukarest, u Rumunjsku, prije Božića. Ljudi od Djela koji stanuju tamo rado se i radosno prilagođavaju u poteškoćama u stanovanju, gdje imaju minimum što je potrebno za udobnost, kao što je ponavljao naš Otac oslanjajući se na nauk svetoga Tome Akvinskoga; ta stvarnost sa sobom dušama donosi mnogo ploda. Tamo sam bio samo dva dana koji su bili intenzivni i može se još jednom kao opipati rukom kako duh Opusa Dei pušta korijene na mjestima koja su vrlo različita u kulturi i tradiciji. Pomognite mi u zahvali Bogu i nastavite moliti za Crkvu i za Papu, vrlo sjedinjeni s mojim nakanama koje su brojne!

Čitavom ljubavlju blagoslivlja vas i želi vam godinu 2011. punu duhovnih plodova

vaš Otac

+ Javier

Rim, 1. siječnja 2011.

[1] Ps 95 (96) 1-3.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 183.

[3] II vatikanski sabor, Const. past. Gaudium et spes, br. 22.

[4] Gal 5, 13 i 1.

[5] Iv 8, 32.

[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 26.

[7] Benedikt XVI, Poruka za Svjetski dan mira 2011., 8.12.2010., br. 3.

[8] Sveti Josemaría, Razgovori, br. 44.