Najdraži moji: neka mi Isus čuva kćeri i sinove!
Tijekom božićnog vremena pogled nam se usmjerava također i prema Gospi, koja se potpuno brine za svoga nedavno rođenog Sina. Kojom li Ga je ljubavlju nosila na svojim rukama, u Betlehemu, i pazila na njega svakoga trenutka! Kasnije, tijekom nazaretskih godina, tražila je način kako da se ne udalji od Njega. Surađivala je sa svetim Josipom u ljudskom rastu Sina Božjega, prenoseći mu svoju ljubav, učeći od njegova ponašanja i njegovih riječi kao prva i najbolja Učiteljeva učenica. Sada se brine za nas – svakoga pojedinačno – s ljubavlju i predanjem koje je posvećivala i svome Sinu. Isus joj je Krist s Križa predao istinsko duhovno majčinstvo prema svim ženama i muškarcima u različitim razdobljima.[1] Od tada Marija nije prestala bdjeti nad cijelim čovječanstvom, te pogotovo nad svojom djecom koja su u najvećoj potrebi. Zbog toga, na početku nove godine, na svetkovinu Svete Bogorodice Marije, Crkva nas poziva na razmatranje o tome kako se Gospa brine o nama i na zahvalnost za sve njezine pažnje.
Utjelovljenje Riječi – kao što ispovijedamo u Vjerovanju – ostvarilo se djelovanjem Duha Svetoga, uz slobodnu i potpunu suradnju Djevice Marije. Tim Otajstvom, koje dosiže vrhunac na križu i u uskrsnuću, Bog nas je spasio od naših grijeha i darovao nam dar Božjega sinovstva. Tijekom prethodnih blagdana slušali smo riječi svetoga Pavla, velikoga glasnika Krista i Evanđelja, koje su usmjerene Galaćanima, a sadrže blago nauka. Piše Apostol kako «kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.»[2]
U ovoj godini svetoga Pavla „protresimo“, s ljubavlju, određene temeljne smjernice nauka koji nam je prenio Apostol pogana. Nalazimo se – rekao je Papa prije nekoliko mjeseci – pred velikanom, ne samo po njegovu konkretnom apostolatu, nego i po teologiji, koja je izvanredno duboka i poticajna.[3] On je bio taj koji nam je, uz svetoga Ivana, najviše govorio o Duhu Svetomu, o njegovu djelovanju u Crkvi i u kršćanima. U ovome smjeru želio bih se dotaknuti određenih aspekata tog nauka, kako bismo dublje zašli u temeljnu važnost Tješitelja (Paraklita) u intenzivnom razvitku kršćanske egzistencije, cilju prema kojemu i mi trebamo težiti.
Tekst Djela Apostolskih pokazuju nam kako je Duh Sveti vodio Crkvu od samih njezinih početaka. Njegovo djelovanje – kako nam kazuje ova knjiga – očituje se u životu svetoga Pavla: sve ono što je Apostol dovršio od svojeg obraćenja do mučeništva, bilo je obilježeno djelovanjem Tješitelja. Djelovanjem milosti Gospodin ga je izabrao i posvetio, zajedno s Barnabom, kako bi proširio kršćanstvo među poganima; vodio ga je tijekom njegovih apostolskih putovanja, potičući ga na evangelizaciju Europe; njemu je naložio kako treba svjedočiti Krista u Jeruzalemu i u samome Rimu.[4] Jednom riječju, njegova prisutnost i njegovo djelovanje dominiraju svime.[5] Toliko je očito djelovanje Posvetitelja na prvotno kršćanstvo da smo došli do toga da Djela apostolska nazivamo Evanđeljem Duha Svetoga.
Bez sumnje, puno ćemo više postići u kontemplativnosti i apostolskoj učinkovitosti ako Ga svakoga dana budemo sve više zazivali; ako Ga molimo da nas vodi svojom milošću. Do koje točke nastojiš dati nadnaravnu dimenziju svom djelovanju? Kojom pobožnošću ponavljaš Gloria Patri, et Filio, et Spiritui Sancto? Uviđaš li nužnost toga da se prepustiš u njegove ruke svaki put kada spomeneš njegovo ime?
Ali sveti Pavao se u svojim poslanicama ne ograničava na opis dinamične i djelotvorne dimenzije treće Osobe Presvetoga Trojstva, nego također analizira njezinu prisutnost u životu kršćanina.[6] Isus Krist je izjavio da će se u duši onoga koji čuva njegovu riječ i ljubi je Otac i On nastaniti. Također je bio dodao: To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj - Duh Sveti - koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.[7] Nadahnut Bogom, Apostol razmišlja o Duhu koji pokazuje svoj utjecaj ne samo u ponašanju kršćanina nego i njegovu bivanju kršćaninom. Zapravo, kaže kako Duh Božji prebiva u nama (usp. Rim 8,9; 1 Kor 3,16) i kako '(…) budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga (…)' (Gal 4,6)[8].
Znamo da Trojstvo prebiva u duši pravednika po milosti; ali ta se prisutnost u muškarcima i ženama koji hodaju u prijateljstvu s Bogom na poseban način pridaje Posvetitelju. Tradicionalan razlog tomu lako je shvatljiv: posvećenje je u biti učinak Božje ljubavi, pa je onda najlogičnije da se to djelovanje pripiše Osobi koja je – u okrilju Trojstva – samostojna Ljubav, Duh Sveti; na isti se način Ocu pripisuje stvaranje, a Riječi otkupljenje, iako cijelo djelovanje Boga u svijetu dolazi od nedjeljiva djelovanja triju božanskih osoba. Presveto Trojstvo ulazi u nas do najdubljeg dijela našega bića, ne samo zbog toga što smo stvorenja nego nam omogućuje, milošću, sudjelovanje u intimnosti božanskoga života kao sinovi Oca u Sinu po Duhu Svetomu.[9]
Drugi Vatikanski sabor precizira: Takvo je i toliko otajstvo čovjeka koje kršćaninu sviće po kršćanskoj objavi. Po Kristu i u Kristu, dakle, rasvjetljuje se zagonetka boli i smrti, koja nas izvan njegova evanđelja zastire. Krist je uskrsnuo; uništivši svojom smrću našu smrt, darovao nam je život da mi, sinovi u Sinu, kličemo u Duhu: Abba! Oče![10]
Dar božanskog posinjenja predstavlja nam se kao najveći dar koji možemo primiti od Boga. Naše veliko dostojanstvo sastoji se upravo u tome što ne samo da smo slika već i sinovi Boga. I ovo – komentira Sveti Otac – jest poziv na življenje našega posinjenja; da svaki put još ozbiljnije uzmemo u obzir da smo posinci u velikoj Božjoj obitelji. To je poziv da preobrazimo ovaj objektivni dar u subjektivnu stvarnost, koja je odlučna za naše mišljenje, djelovanje i naše postojanje.[11]
Koliko zahvalni trebamo biti prema svetome Pavlu, sredstvu koje je Bog odabrao kako bi nam u novom svjetlu pokazao tu temeljnu istinu o kršćanskoj vjeri! U Poslanici Galaćanima, nakon što podsjeća da je Riječ postala čovjekom u utrobi Gospe kako bismo mi postali djeca Božja, dodaje: A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: 'Abba! Oče!' Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.[12] Na taj se način ispunjava ono što naučava sveti Toma Akvinski: „Kao što je posljedica poslanja Sina bilo voditi k Ocu, tako je također posljedica poslanja Duha Svetoga voditi vjernike k Sinu.“[13]
Prepoznati taj dar i ponašati se u skladu s njim je – kako naučava sveti Josemaría -(…) najveća pobuna čovjeka koji ne želi živjeti kao životinja i koji nije zadovoljan i ne nalazi mira dok ne susretne i ne upozna Stvoritelja.[14] Zbog toga dodaje:Robovi ili djeca Božja – to je dvojba našega života. Ili djeca Božja ili robovi oholosti, požude, mučnog egoizma u koji su se očigledno uplele tolike duše.[15]
Bog je htio da svijest, aktualna i živa, o božanskom sinovstvu čini temelj duhovnosti Opusa Dei; tako nas je uvijek uvjeravao naš Utemeljitelj, koji se sjeća – to je ponovio puno puta – točnog trenutka kada je naš Gospodin pustio da se vatrom zapečati u njegovoj duši. Ta tipična osobina naše duhovnosti rodila se zajedno s Djelom i 1931. zadobila oblik: usred trenutaka koji su ljudski gledano bili teški, bio sam siguran u ono nemoguće – u ono što sada razmatrate kao stvarnost – osjetio sam djelovanje Gospodina koje je učinilo da u mom srcu i na mojim ustima nikne, snagom nečega što je zapovjednički nužno, ovaj nježni zaziv: Abba! Oče!Koju sigurnost, koji odmor i koji optimizam nam usred poteškoća daje svijest da smo djeca Oca, koji sve zna i sve može.[16]
Sveti Josemaría preporučivao je svima da često svakoga dana razmatraju tu istinu. Poticao je na razmatranje nauka svetoga Pavla: Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.[17]
Uvijek je prikladno ući dublje u božansko sinovstvo, a ovih nam je dana to olakšano: dovoljno je gledati dijete Isusa položenog u kolijevku, u rukama svoje Majke ili svetoga Josipa. Naš se Bog učinio stvorenjem – nezaštićenim i golorukim – kako bismo mi bili i osjetili se još više djecom Božjom, i kako bismo mu prilazili bez ikakva straha. Približimo se Gospi i svetom Josipu, moleći ih da nas nauče kakav treba biti naš odnos prema Bogu, pun pouzdanja i prisnosti koje su mu oni pokazivali. Zazovimo Tješitelja da se nastani u našoj duši, da u naše srce stavi uzvik: Abba! Oče! Tako ćemo darom pobožnosti moći uživati u stvarnosti svoga božanskog sinovstva.
U svojim katehezama Benedikt XVI. otkrivadrugi tipični aspekt Duha što nam ga pokazuje sveti Pavao: njegova povezanost s ljubavlju. Apostol piše: Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5) (…) Duh nas smješta u isti ritam božanskog života – to je život ljubavi – omogućujući nam osobno sudjelovanje u odnosu između Oca i Sina.[18]
Dobro razmotrimo značenje tih riječi. Zahvaljujući Tješitelju, koji nas čini djecom Božjom u Kristu, bivamo kao uvedeni u Život – blaženi i koji čini blaženim – Presvetoga Trojstva. Mi, slaba stvorenja, stvorena iz praha zemaljskog, možemo kucati u ritmu Srca Isusova. «Duh nas čini Kristolikima po svojoj posvećujućoj snazi. On je uistinu poput lika ili strukture Krista, našega Spasitelja, i On sam u nas utiskuje sliku Božju.»[19]
Svetkovina Bogojavljenja i blagdan Krštenja Gospodnjega govore nam o tom neprekidnom djelovanju Duha Svetoga: On je vodio tri kralja, mudraca, do Betlehema, te se na vidljiv način spustio nad našim Gospodinom na Jordanu – pokazavši da je Isus Krist očekivani Mesija. Naučimo se otvoriti svoje srce njegovoj posvećujućoj milosti. Razmotrimo češće ovaj poziv koji je odjeknuo kada je Ivan krstio Isusa: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina![20] I u trenutku preobraženja, nanovo inzistira: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga![21] Kako bismo se unijeli u taj dijalog, kako bismo izvukli konkretne zaključke iz Učiteljeva nauka – djela i riječi – trebamo se iznimnom poučljivošću ophoditi prema poticajima Duha Svetoga koje će nas dovesti do toga da otkrijemo – još potpunije - mogućnost i nužnost posvećivanja svakodnevnice; svjesni da se naše ponašanje može sažeti u ovo: razgovarati s Bogom i razgovarati o Bogu s dušama.
Godišnjica rođenja svetoga Josemarije, 9. siječnja, i njegova krštenja 13. siječnja, govore nam također o blizini Tješitelja. Iskoristimo zagovor našega Oca kako bi on u nama ražario potpuniju vjernost – onu kakvu je tražio sveti Josemaría tijekom svog života – prihvaćajući sve poticaje Duha Svetoga.
Već znam da mislite na to kako se 21. siječnja navršava jedna druga godišnjica: prvog Kruga svetoga Rafaela: među onih tri, tri tisuće, tristo tisuća, tri milijuna…nalazimo se i mi.O, da ne izgubimo iz vida kako, ako želimo, Gospodin također svakom od nas daje mogućnost da budemo učinkoviti apostoli ako budemo «bitno» euharistijski.
Sa svom ljubavlju blagoslivlja vas
vaš Otac
† Javier
Rim, 1. siječnja 2009.
[1] usp. Iv 19, 25-27.
[2] Gal 4, 4-5.
[3] Benedikt XVI, Opća audijencija, 15. XI.
[4] usp. Dj 13, 2-4; 16, 6-10; 20, 22-23; 23, 11; 27, 24.
[5] Sv. Josemaría, Susret s Kristom, 127.
[6] Benedikt XVI, Opća audijencija, 15. XI.
[7] Iv 14, 25-26.
[8] Benedikt XVI, Opća audijencija,
[9] usp. Ivan Pavao II., Enciklika Dominum et Vivificantem, 18. V. 1986., br. 32i 52.
[10] II. Vatikanski Koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 22.
[11] Benedikt XVI, Opća audijencija, 15. XI.
[12] Gal 4, 6-7.
[13] Sveti Toma Akvinski, Komentar Ivanovog Evanđelja, 14, 26.
[14] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, 38.
[15] Isto. [16] Sv. Josemaría, Pismo 9. I. 1959., br. 60.
[17] Rim 8, 16-17.
[18] Benedikt XVI, Opća audijencija, 15. XI.
[19] Sv. Ćiril Aleksandrijski, Sermo pascualis.
[20] Mt 3,17.
[21] Mt 17,5.