Prelatovo pismo (listopad 2011.)

Uzmimo za zagovornicu Presvetu Djevicu Mariju, utecimo se svetom Josipu, anđelima i svecima, posebno svetom Josemariji koji nam je svojim naukom i primjerom pokazao način kako biti kontemplativan usred svijeta.

17.10.2011.

Predragi! Neka mi Isus čuva moje kćeri i sinove!

Sutra ćemo slaviti novu godišnjicu trenutka kada je Božje svjetlo u duši našega Utemeljitelja postalo jasno kao podnevno sunce. Domine, ut videam! Domina, ut sit! Tako je još od svoje mladosti postojano molio. Odgovor Gospodinov, po zagovoru Presvete Djevice, došao je 2. listopada 1928. Pozivam vas da se prisjetite prizora, onako kako je to sveti Josemaría u svojim duhovnim zapisima zapisao, kako bismo mogli izvući pogodnu pouku za svoj svakodnevni život. I pozivam vas također da svi zahvalite Presvetom Trojstvu za njegovu ljubav prema Opusu Dei.

Naš se Otac našao – svima nam je to poznato – na danima duhovne sabranosti. Trećeg dana ujutro, nakon slavljenja svete Mise, nastavio je s molitvom prelazeći bilješke koje je prethodnih mjeseci i godina bio zapisao: svjetla koja mu je Gospodin davao kako bi sagledao ono što ga je molio. Do tog trenutka u njegovoj su svijesti postojale samo fragmentarne ideje o onome što je Gospodin od njega očekivao, zrake svjetla koje nije znao točno interpretirati. U njegovu srcu rasla je predana spremnost za ispunjavanje božanske Volje, koju još nije poznavao. Tako su se ta djelomična svjetla, izrazi Božje volje, odjednom jasno otkrila. Dok sam čitao te papire, primio sam prosvjetljenje o čitavom Djelu. Bio sam ganut i kleknuo sam – bio sam sam u svojoj sobi u vremenu između dva predavanja – zahvalio sam Gospodinu i rado se sjećam zvukova zvona župe Naše Gospe od Anđela.[1]

Prva reakcija svetoga Josemarije bila je, kao što se vidi u tom autobiografijskom tekstu, duboko ganuće cijeloga bića i sasvim konkretna izvanjska manifestacija: pao je na koljena klanjajući se zbog božanske odredbe, jer – kao što kaže Benedikt XVI. – molitva ima jednu od svojih tipičnih izražaja u gesti klanjanja.[2] Takvim stavom stvorenje priznaje svoju potpunu ovisnost o Bogu, bez Njega ništa nije niti što može. U tom iskustvu osoba koju je Bog darovao milošću čitava se upravlja Biću pred kojim stoji, orijentira dušu prema Otajstvu od kojeg očekuje ostvarenje svojih najdubljih želja i pomoć za nadilaženje oskudnosti svoga života.[3]

Taj čin pokornosti kojim je naš Otac započeo put u Opusu Dei bio je pun poniznosti. Koliko puta je, sjećajući se tog trenutka, pokazao duboko uvjerenje da se Gospodin njime poslužio kao neprikladnim sredstvom kako bi bilo jasno da je Djelo došlo od Boga i nije bilo plod ljudske dosjetljivosti! To je kao kad bi čovjek uzeo nožicu od stola i pisao – upravo krasopisom – minijaturni i divni manuskript,[4] rekao je jednom prilikom. Sjećajući se te božanske intervencije u duši pričao je: Isus Krist nije od mene tražio dozvolu kako bi mogao ući u moj život. Došao je i smjestio se: učinit ćeš za mene to i to, a ja… kao magarčić. On je Gospodar svega stvorenoga.

Imate pravo ući u svaku dušu kako biste pomogli da se ona poboljša, poštujući pritom slobodu svakog pojedinca. Možda vas ponekad neće dobro primiti, ali drugom će vas prilikom potražiti. To je jasno: nije to samo pravo kršćanina, već je dužnost: idite i poučavajte sve ljude(Mt28, 19).[5]

Ne bi bilo ništa posebno kad bismo se mi, Isusovi učenici, promatrajući veličinu božanskoga naloga i svoju malu snagu, ponekad zapitali: kako je moguće da Bog u mene ima povjerenja za ostvarenje tog posla? Kako je moguće da je meni upravio svoj poziv, pošto sam tako neznatan i nedostaju mi kreposti i sredstva? U tim je trenucima sveti Josemaría savjetovao da otvorimo Evanđelje svetoga Ivana i razmatramo onaj dio u kojem se govori o ozdravljenju slijepca od rođenja. Vidite kako Isus priprema blato od zemlje i pljuvačke, te stavlja to blato na slijepčeve oči kako bi mu dao svjetlo (usp. Iv9, 6). Gospodin koristi malo blata za lijek.[6] I dodao je, obraćajući se svojim kćerima i sinovima u Opusu Dei, riječima koje se savršeno mogu primijeniti na sve kršćane: spoznajom svoje slabosti i pomanjkanja vrijednosti, ali uz milost Gospodinovu i dobru volju, lijek smo za vid; dok znamo da smo bezvrijedni ljudi, imamo božansku snagu za druge.[7]

Posebno u Misi i u vremenu molitve, dok se nalazimo pred Bogom bez prikrivanja svoje slabosti, ali također u uvjerenju da smo njegova predraga djeca, glina naše osobne slabosti pretvara se u lijek za ozdravljenje mnogih. Naša duša se nalazi u Srcu Kristovu kao u žarkoj pećnici ljubavi i po djelovanju Duha Svetoga sve više se identificira s Isusom. Molitva, što znači otvaranje i uzdignuće srca prema Bogu, pretvara se tako u osobni odnos s Njim. Makar čovjek zaboravio na svoga Spasitelja, živi i pravi Bog ne izostavlja inicijativu i zove čovjeka na otajstveni susret u molitvi.[8] Jesmo li točni i tim dvjema polusatnim molitvama kada neposredno razgovaramo s našim Gospodinom? Kako se trudimo da ne izgubimo ni jednu minutu vremena?

Ovih zadnjih mjeseci podsjećao sam vas na važnost da pripazite na to svakodnevno vrijeme razmatranja. Neću se umoriti ustrajati na tome, jer, slijedeći nauk našega Oca, sasvim prema crkvenoj tradiciji, uvjeren sam kao i vi da je to jedino oružje kojim mi kršćani raspolažemo kako bismo pobijedili u svakodnevnoj velikoj i maloj borbi za slavu Božju.

U svojim općim audijencijama Benedikt XVI. duže obrazlaže taj aspekt u jednoj od kateheza o molitvi. Kada se promatra tajanstvena epizoda noćne borbe patrijarha Jakova s nekim nepoznatim, prije prelaska puta koji ga je vodio u susret bratu Ezavu,[9] Papa kaže riječima Katekizma Katoličke Crkve da je „duhovna tradicija Crkve zadržala od tog izvještaja simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti“.[10] Zatim kaže:

Taj nam biblijski tekst govori o dugoj noći traženja Boga, borbi da se upozna njegovo ime i vidi njegovo lice; u noći molitve se blago i ustrajno traži od Boga blagoslov i novo ime, novu stvarnost koja je plod obraćenja i oproštenja.[11]

Dopustite da opet kažem: ustrajmo u borbi za molitvu i nikad i iz nijednog razloga ne zapustimo ili obezvrijedimo to vrijeme razgovora sa svojim Ocem Bogom; razgovarajmo s Isusom Kristom, svojim starijim Bratom, koji nas poučava u ophodu s nebeskim Ocem; otvorimo vrata Tješitelju koji želi zapaliti naše srce u ljubavi Božjoj. Uzmimo za zagovornicu Presvetu Djevicu Mariju, utecimo se svetom Josipu, anđelima i svecima, posebno svetom Josemariji koji nam je svojim naukom i primjerom pokazao način kako biti kontemplativan usred svijeta.

Vratimo se na riječi kojima je naš Otac opisao ono što se 2. listopada 1928. dogodilo u njegovoj duši. Nakon što je zapisao kako je pao na koljena, klanjajući se Bogu zbog božanske odredbe koju je u tom trenutku otkrio, dodaje da se njegova duša ispunila dubokom zahvalnošću: zahvalio sam Gospodinu i rado se sjećam zvukova zvona župe Naše Gospe od Anđela.[12]

Za onoga koji zna da od Boga dolazi sve dobro i da sam od sebe ništa nema zahvalnost se pokazuje kao druga strana klanjanja: to su lice i naličje kovanice. Zato je naš Otac htio da 2. listopada, kao i 14. veljače – druge godišnjice Božje intervencije u povijesti Djela – budu u Opusu Dei dani dubokih i neprestanih djela zahvale. Znate li kako je pokazao svoju zahvalnost? U velikim djelima pokore.

Uzdignimo, stoga, zahvalno svoje srce Gospodinu. Dan kanonizacije, 6. listopada, također je vrlo prikladan dan za iskazivanje istih osjećaja. On nas podsjeća da možemo doći do prave svetosti, kao i naš Otac, koji je iz dana u dan vjerno prelazio stazu koja se otvara unutar okolnosti svakodnevnoga života.

Zasigurno taj napor zahtijeva postojanu borbu protiv svega što bi nas moglo odijeliti od ljubavi Božje; to je borba koja u svakom trenutku, koji je posvećen osobnom ophodu s Gospodinom, vraća snagu i energiju. Jakovljeva noćna borba

postaje tako za vjernike referentna točka da se shvati odnos s Bogom (...). Molitva traži vjeru, blizinu, gotovo neko simbolično hrvanje ali ne s Bogom protivnikom i neprijateljem, već s Gospodinom koji daje blagoslov, koji ostaje uvijek tajanstven (…). Zbog toga sveti pisac koristi simbol borbe, koja podrazumijeva snagu duše, postojanost, ustrajnost u postizanju onoga što se želi. A ako je predmet te želje odnos s Bogom, njegov blagoslov i njegova ljubav, tada će ta borba imati svoj vrhunac u samopredanju Bogu, u prepoznavanju vlastite slabosti, u kojoj se pobjeđuje upravo kada prispijemo k tome da se predamo u Božje milosrdne ruke.[13]

U određenom trenutku u kojem je sveti Josemaría 2. listopada 1928. vidio Djelo, čuo je i zvuk zvona crkve Naše Gospe od Anđela koja su zvonila u čast svoje Zaštitnice. Nikad nisu prestala zvoniti u mojim ušima,[14] mnogo puta je rekao naš Otac. Pred kraj svoga života u jednom od pisama koja je nazvao „zvukovi zvona“ poticao nas je da se zadržimo u bdijenju ljubavi prema Bogu: želio bih da ovi zvukovi zvona u naše srce zauvijek umetnu istu radost i duhovno bdijenje koje su ostavila u mojoj duši – prošlo je skoro pola stoljeća – ona zvona Naše Gospe od Anđela.[15]

U mjesecu kolovozu morao sam se vratiti u Pamplonu kako bih završio liječnički pregled koji sam prekinuo zbog putovanja u Afriku; 23. ovog mjeseca „skočio“ sam u Torreciudad. Tamo se nalazi jedino zvono hrama Naše Gospe od Anđela koje se sačuvalo. Želio sam biti u svetištu koliko god je to bilo moguće i činio sam poslijepodnevnu molitvu u kapeli Svetoga Krista. Dok sam svih vas imao na umu, molio sam Gospodina – kao što nam je savjetovao naš Otac – da uzmognemo gledati njegovo predanje kako bismo poboljšali svoje. Budite sasvim sigurni da to možemo!

Presveta Djevica Marija uvijek je bila prisutna u svim presudnim trenucima u Opusu Dei; zato je logično da po Njoj naša djela zahvale dođu do Boga. Utječimo se njezinom zagovoru u svako vrijeme, a posebno na njezine blagdane. Ovaj mjesec imamo neke: Naša Gospa od Krunice, 7. listopada; 12. listopada je Majka Božja Pilar prema kojoj je naš Utemeljitelj od kada je bio dijete imao veliku pobožnost i svakodnevno ju je posjećivao dok se spremao na svećeništvo moleći – Domina, ut sit! Gospo, neka bude! – da se ostvari ono što je u duši ćutio. Ne zaboravimo također da je 11. listopada 1943. – tada je također bio marijanski blagdan, Marijino božansko Materinstvo - Djelo primilo prvo odobrenje koje je dala Sveta Stolica.

U sjećanju na blaženog Ivana Pavla II. – ove godine možemo 22. listopada liturgijski slaviti njegovu uspomenu – recimo puni pouzdanja Majci Božjoj: totus tuus, želim biti sav tvoj, kao što je to bio ovaj sveti Papa i kao što je to bio naš predragi Otac. Možemo koristiti taj dan i moliti na zagovor Ivana Pavla II. za Crkvu i Opus Dei, te moliti za Papu. Preporučite mu također moje nakane.

Sa svom vas ljubavlju blagoslivlja

vaš Otac

+ Javier

Rim, 1. listopada 2011.

[1] Sveti Josemaría, Privatne bilješke, br. 306 (2.10.1931.)

[2] Benedikt XVI., govor na općoj audijenciji, 11.5.2011.

[3] isto.

[4] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog skupa, 31.12.1973.

[5] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog skupa, 18.5.1970.

[6] Sveti Josemaría, Pismo 29.9.1957., br. 16.

[7] isto.

[8] Benedikt XVI., govor na općoj audijenciji, 11.5.2011.