Predragi! Neka mi Isus čuva moje kćeri i sinove!

Nastavimo moliti zajedno – kao što smo to činili na Misi 26. lipnja koja se emitirala preko web-stranice – za ljude koji su nas napustili zbog pandemije koja se u mnogim državama i dalje širi. Neka u našoj molitvi i dalje budu prisutni – i kada je moguće, u našem djelovanju – oni koji pate zbog posljedica na osobnoj, obiteljskoj, zdravstvenoj ili ekonomskoj razini. Zbog svega toga i dalje vidimo ljudsku ranjivost i nesigurnost kada se pouzdajemo samo u svoju vlastitu snagu. Te okolnosti nam omogućavaju da se još više prepustimo Bogu i Njemu upravimo svoj pogled kao i onima koji su nama blizu, znajući da svjesni pratnje možemo imati pravu utjehu.

Kroz ove kratke rečenice želio sam da također razmatramo i drugi tip ranjivosti koji na jedan ili drugi način pogađa sve nas. Odnosim se na osobnu slabost koju ponekad osjećamo u usporedbi s onim divnim stvarima na koje nam ukazuju kršćanska vjera i duh Djela. Taj nerazmjer između ideala i stvarnosti vlastitoga života ne smije nam biti uzrok obeshrabrenja ili razočaranja.

To nam može služiti da se sjetimo da Krist nije pozvao svoje učenike zato što su bili bolji od ostalih, nego ih je okupio poznavajući njihove slabosti i – kao što to poznaje kod svakoga od nas – dubinu njihova srca i svu njihovu prošlost; zato je također mogao računati na sve dobre stvari koje je svaki pojedini bio sposoban učiniti. Isus je znao da im nije nedostajala moć Duha Svetoga na njihovom putu ako su odlučili svaki dan ga početi ponovno. Kćeri i sinovi moji, iako ponekad osjećamo da smo neznatni, možemo zaista reći: «Dominus illuminatio mea et salus mea, quem timebo?» (Ps 27, 1).

Sa svom ljubavlju vas blagoslivlja

Vaš Otac

Pamplona, 20. srpnja 2020.