Očeva priča

S obitelji Ballester prijatelji smo još od vremena kada smo Pedro, otac mu se također zvao Pedro – i ja zajedno studirali. Bili smo vrlo bliski s obitelji tijekom cijele bolesti mladog Pedra. Nakon njegove smrti, na poseban sam mu način povjerio brigu o naše četvero djece. Iznova sam se uvjerio s koliko ljubavi i vjernosti on izvršava taj „zadatak”. Također mu se obraćam kada nastupe „posebne situacije”, poput one koju napokon odlučujem zapisati. Moram odmah napomenuti da, s obzirom na proteklo vrijeme i emocionalni teret koji smo nosili, neki detalji u ovom opisu možda nisu posve precizni.

Bio je kolovoz 2022. godine. Moja supruga, naše četvero djece i ja provodili smo nekoliko dana na odmoru u kući mojih punca i punice. Osim što smo se odmarali, pomagali smo im i u održavanju imanja. Naš je boravak obuhvatio i suprugin rođendan, koji smo uvijek svečano proslavljali. Jednog vrućeg poslijepodneva djeca su otišla na bazen na imanju, dok smo supruga, njezina sestra i ja obavljali neke popravke i ličili zidove. Odjednom nas je nazvala jedna od naših kćeri, moleći nas da odmah dođemo do sportskih terena. Hitna medicinska pomoć već je bila na putu jer se naša najmlađa kći osjećala vrlo loše. Naš sin, koji je tada studirao medicinu, pružio joj je prvu pomoć i oživio je. Morali smo požuriti.

Stigli smo tamo za nekoliko minuta. Helikopter i vozilo hitne pomoći već su bili na mjestu događaja. Naša najmlađa kći bila je bez svijesti, intubirana i u konvulzijama na nosilima. Užurbano su je unosili u vozilo hitne pomoći. Situacija je izgledala vrlo loše. Sjećam se da sam, čim sam je ugledao, zamolio Pedra da pazi na nju. Izgubila je svijest u vodi. Brat i sestra izvukli su je iz bazena, a moj sin proveo je postupak oživljavanja.

Put do bolnice činio se beskonačnim. Liječnici su nam rekli da ne znaju što se dogodilo, da moraju obaviti pretrage te da je njezino stanje stabilno. Nakon nekog vremena, dopustili su mojoj supruzi i meni da uđemo u prostoriju za pružanje medicinske pomoći. Naša kći još uvijek nije bila pri svijesti – pretpostavljam zbog sedacije – bila je intubirana i hladna, užasno hladna. Ubrzo su je ponovno zahvatile konvulzije. Pozvali smo liječnika, koji nas je zamolio da izađemo van. U tom sam trenutku shvatio da bi mogla umrijeti. Srce mi se slomilo. Ponovno sam zamolio Pedra da pazi na nju, koristeći pritom riječi za koje smatram da ih je bolje ne navoditi. Od tog trenutka obuzeo me neopisiv mir.

Osjetio sam taj isti mir u svojoj supruzi i našoj djeci. Bila je to izvanredna milost. Bilo je to više od pukog prihvaćanja onoga što bi se moglo dogoditi – a čega sam se, zapravo, i bojao. Nekako mi se sve što se događalo činilo predivnim. Zahvalio sam Bogu na daru tih gotovo osamnaest godina s našom najmlađom kćeri, a Pedru sam zahvalio na tom unutarnjem miru.

Liječnici su nam tada rekli da je treba smjestiti na odjel intenzivne njege. Budući da u toj bolnici nije bilo slobodnih kreveta, prebacili su je u drugu bolnicu. Krenuli smo za njom. Medicinsko osoblje pružilo nam je izvanrednu skrb. U drugoj bolnici razgovarali smo s voditeljem odjela intenzivne njege. Naš je sin objasnio što se točno dogodilo, nakon čega je naša kći primljena na odjel. Ušli smo k njoj; još uvijek je bila bez svijesti. Liječnik nas je umirio, uzeo naše brojeve telefona i savjetovao nam da odemo kući i odmorimo se. Već je bilo kasno u noći, a rodbina je odjel intenzivne njege mogla posjetiti samo u određeno vrijeme.

Bila je to večer uoči rođendana moje supruge. Dok smo se vraćali kući, nazvao nas je liječnik i rekao da je naša kći došla k svijesti, da su joj vitalne funkcije dobre te da je možemo posjetiti već sljedećeg dana. Ostali smo vrlo smireni, potpuno spremni prihvatiti sve što nas čeka.

Sljedećeg smo dana bili neizmjerno sretni kad smo je vidjeli budnu. Na zidu je stajao natpis s čestitkom za rođendan mojoj supruzi. Kad se probudila, naša je kći pitala koji je dan i rekla medicinskim sestrama da je njezinoj majci rođendan. Bilo je to iznimno dirljivo.

Iako je bila budna, glas joj je zvučao neobično, a ona sama djelovala je pomalo odsutno. Također je neprestano ponavljala ista pitanja i rečenice. Počeli smo strahovati da je možda pretrpjela ozbiljne, trajne posljedice, pa sam zamolio Pedra da nastavi paziti na nju i pomogne nam u njezinoj skrbi. Provela je još nekoliko dana na odjelu intenzivne njege, a stanje joj se postupno popravljalo, sve dok nismo primili dobru vijest da može biti premještena na običan bolnički odjel. Ondje joj se govor potpuno vratio u normalu i činilo se kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, ničega se nije sjećala iz tog događaja, a ni godinama kasnije nema nikakva sjećanja na njega.

Dijagnoza nije bila konačna. Liječnik je rekao da bi mogla biti riječ o epilepsiji. Nakon nekoliko dana na bolničkom odjelu, otpuštena je 22. kolovoza, uz propisane lijekove za epilepsiju i dogovoreni kontrolni pregled kod neurologa. Stalno smo molili Pedra da pripazi na nju i bili smo sretni što, čini se, nije pretrpjela nikakve trajne posljedice.

Nakon još nekoliko dana provedenih kod moje svekrve, vratili smo se kući. Između ostalog, naša se najmlađa kći trebala useliti u studentski dom i započeti studij. Činilo se da sve teče normalno. Vodila je sasvim običan život – trčala je, igrala nogomet i slično. Neurolozi su u potpunosti isključili epilepsiju, pa je prestala uzimati lijekove. I dalje nismo znali što je uzrokovalo njezin kolaps.

Nekoliko mjeseci kasnije, tijekom kontrolnog pregleda, liječnica je primijetila nešto neobično na elektrokardiogramu te uputila našu kćer kardiologu. Ondje su otkrili da ima vrlo velik broj abnormalnih srčanih ritmova. Ako se dobro sjećam, postavili su joj Holter uređaj za praćenje rada srca. Te su pretrage, uz ostale testove i specijalizirane analize, u veljači 2023. naposljetku potvrdile da boluje od jednog oblika Andersen-Tawil sindroma, koji je ujedno bio i uzrok njezina kolapsa. Riječ je o rijetkom genetskom poremećaju koji, među ostalim, karakteriziraju abnormalni srčani ritmovi koji mogu dovesti do iznenadne smrti.

Sasvim sam siguran da je Pedro intervenirao. Ne znam može li se to potvrditi kao čudo, ali siguran sam da je upravo zahvaljujući njemu naša najmlađa kći preživjela i da nije imala daljnjih epizoda prije početka liječenja. Prije svega, osjetio sam njegovu ruku u onom neopisivom miru s kojim smo se suočili sa situacijom. Danas, četiri godine kasnije, ona vodi gotovo sasvim normalan život.

Kćerina priča

Kao što je moj otac objasnio, ne sjećam se ničega iz tog poslijepodneva, ali željela bih vam ispričati kako sam doživjela sve što je uslijedilo. Bilo je ljeto i, kao i svakog kolovoza, boravili smo u selu. Bilo je vruće poslijepodne. Moje posljednje sjećanje je odijevanje crvenog kupaćeg kostima – tada mi je bio najdraži. Sljedeće čega se sjećam jest buđenje u bolničkom krevetu i primjećivanje da su svi prema meni bili osobito nježni te da su bili vrlo emotivni što me vide. Nisam baš razumjela zašto: mislila sam da sam u bolnici jer sam se „samo onesvijestila”. Dani su prolazili, obiteljski prijatelji neprestano su dolazili u posjet, a na kraju sam otpuštena iz bolnice.

Vratili smo se kući i, nekoliko dana kasnije, započela sam studentski život kojem sam se toliko veselila. Sve se odvijalo uobičajenim tijekom: upoznavanje ljudi, pridruživanje nogometnoj ekipi u studentskom domu, stvaranje bezbrojnih planova, premalo spavanja – ukratko, stalni pokret. Mjeseci su prolazili, ispunjeni liječničkim pretragama. Nisam baš razumjela što rade, ali sam na sve pristajala.

Zatim je uslijedila pretraga koja je sve promijenila. Radilo se o neurološkom pregledu, no liječnik je primijetio određene nepravilnosti u mom srčanom ritmu. Nakon još jednog, naizgled beskonačnog niza pretraga, zaključili su da bolujem od varijante Andersen-Tawilova sindroma. O tome su me obavijestili telefonom i zakazali termin kako bi mi sve mogli detaljno objasniti. Na tom su mi sastanku rekli da to stanje uzrokuje nepravilan srčani ritam, da je upravo ono objasnilo moj kolaps u kolovozu te da ni pod kojim uvjetima ne smijem sudjelovati u sportovima koji uključuju kardiovaskularne napore. Ta me posljednja informacija istinski šokirala: kao što sam već spomenula, igrala sam u nogometnoj momčadi i redovito odlazila na treninge. Tada sam počela ozbiljno razmišljati o onome što mi se dogodilo. Pitala sam se jesam li možda primila neku „dodatnu pomoć” da sve to prebrodim bez trajnih posljedica.

Moja akademska godina nastavila se sasvim uobičajeno, no ta mi misao nije dala mira. Počela sam istraživati ​​koji se sveci slave oko datuma kada se incident dogodio, tražeći odgovor, ali nisam pronašla ništa. Nekoliko mjeseci kasnije, 7. srpnja 2023., otišla sam na misu sa svojom sestrom. Primijetila sam da ona moli molitvu ispisanu na sličici Pedra Ballestera. U to sam ga vrijeme doživljavala tek kao sina tatina prijatelja koji je preminuo od raka – mladića za kojeg sam se toliko molila dok je bio bolestan. Bez nekog posebnog razloga – budući da nisam znala ništa o svemu onome što je on učinio za mene – zamolila sam sestru da mi doda tu sličicu. Od 8. srpnja 2023. nije prošao nijedan dan, a da nisam izmolila tu molitvu. Od tog trenutka, onaj nemir koji me pratio – nestao je.

Tijekom sljedeće godine pročitala sam knjigu o njemu, pogledala dokumentarne filmove, pa čak i otišla na predavanje koje je održao njegov brat. Nisam mogla sasvim objasniti svoj iznenadni interes za Pedra, ali sam u njemu na neki način pronašla mir. Došlo je ljeto i otišla sam provesti nekoliko dana kod sestre. Jednog dana, dok smo šetali, pitala me – ne sjećam se točno zašto – o mojoj snažnoj privrženosti njemu. Sasvim prirodno, odgovorila sam: „Iskreno, ne znam. Jednostavno osjećam kao da mu mnogo dugujem.” Tada mi je ispričala sve ono što ste upravo pročitali.

Sestrina priča

Ja sam sestra koja je 16. kolovoza bila s njom na bazenu. Kao što je već rečeno, bio je to sasvim običan ljetni dan. Poslijepodne je bilo vrlo vruće, pa sam nagovorila mlađu sestru i našeg brata da odemo na bazen. Kad smo stigli, nas smo se troje prilično dugo zadržali plivajući i igrajući se u vodi. U jednom trenutku sestra je zaronila, a zatim izronila plutajući licem prema dolje. Mislili smo da se šali i rekli joj da to nije smiješno. No, ostala je nepomična. Pogledala sam brata i oboje smo znali da se nešto dogodilo. Nekako smo skupili snage da je, bez svijesti, izvučemo iz bazena. Vikala sam zovući spasioca, kojem sam duboko zahvalna – on i moj brat učinili su uistinu mnogo kako bi joj pomogli.

Minute su prolazile, a sestra nije reagirala. Povremeno bi udahnula, no u drugim trenucima lice bi joj poprimilo ljubičastu boju. Oči su joj bile otvorene. Sjećam se da sam u jednom trenutku čučnula, zagledala joj se u oči i rekla joj da je sve u redu, da smo tu i da ćemo joj pomoći. Nisam znala može li me čuti, ali taj mi je trenutak s mojom mlađom sestrom bio potreban. Tada sam shvatila da je situacija ozbiljna.

Stvari se nisu popravljale. Njezin me plač užasavao, no istovremeno mi je pružao određenu utjehu jer je značio da ona diše. Bio je to plač koji para srce, a neznanje o tome što joj se događa bilo je mučno. Nazvala sam hitnu pomoć. Osoba koja se javila nije djelovala osobito voljno pomoći, pa sam joj rekla da ne želim gledati kako mi sestra umire i da mora odmah nešto poduzeti. Naposljetku su stigla dva vozila hitne pomoći i helikopter. Uza sav taj metež, izgubila sam pojam o vremenu. Brat mi je gestom pokazao da nazovem roditelje. Rekla sam im da dođu do bazena jer se naša najmlađa sestra ne osjeća dobro, no nisam ulazila u detalje. Prije nego što su stigli, otišla sam pokupiti naše stvari. U tom sam trenutku zastala, pogledala u nebo i rekla: „Pedro, molim te.”

Kad su roditelji stigli, prišla sam im i rekla da je u teškom stanju te da će im prizor biti šokantan. Tek kad ju je majka pogledala, postala sam potpuno svjesna stvarnosti situacije. Dotad nisam razmišljala o tome što će za moje roditelje značiti vidjeti kćer u takvom stanju, znajući da bi je svakog trenutka mogli izgubiti. Odvezli su moju sestru. Sjećam se puta do bolnice, tijekom kojeg sam poslala poruke dvjema prijateljicama za koje sam znala da će provjeravati mobitele. Poslala sam im sličicu s molitvom Pedru i napisala: „Molite se Pedru za moju sestru. Razgovarat ćemo kad se situacija smiri.” Obje su odmah počele moliti.

Na putu do bolnice znala sam da će moja sestra preživjeti, ali bila sam gotovo sigurna da će joj ostati trajne posljedice. Zato sam zamolila Pedra: „Neka ostane upravo onakva kakva je bila.” Mislim da sam tog dana barem stotinu puta izmolila molitvu koja se nalazila na njegovoj sličici. Od tada je znam napamet. Osjetila sam snagu i mir koje ne mogu objasniti. Bila sam zabrinuta, ali istovremeno sam znala da je Pedro s nama. Pazio je na moju sestru, kao i na moje roditelje, brata i mene.

Kada sam posjetila sestru nakon što je premještena na bolnički odjel, činilo se kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je nevjerojatno, jer su posljednje slike koje sam imala o njoj bile posve drukčije. Osjećala sam duboku zahvalnost prema Pedru: ispunio je obje stvari za koje sam ga molila. Bila je dobro i nije pretrpjela nikakve trajne posljedice. No, budući da još uvijek nije bilo jasne dijagnoze, nastavila sam mu se svakodnevno moliti da bdije nad njom. Svaki dan bio je poput dara. Napokon, u veljači sljedeće godine, dobili smo dijagnozu. Svi smo mogli malo lakše odahnuti. Tada sam shvatila da je Pedro sve to vrijeme nastavio bdjeti nad mojom sestrom. I danas mu se svakodnevno molim, tražeći od njega da brine o njoj.

Sljedećeg ljeta moja je sestra došla provesti nekoliko dana u Madridu. Nakon mise, kao i obično, izmolila sam molitvu s kartice s Pedrovim likom, moleći ga da pazi na nju, a ona me zamolila da joj dam tu karticu. Kad smo izašle s mise, upitala me jesam li zamolila Pedra da je ozdravi 16. kolovoza. Rekla sam joj da jesam. Ispričala je kako je osjetila neku snagu koja ju je privlačila k njemu, a tada sam znala da je Pedro cijelo vrijeme bio uz nju.