Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!
Današnjim susretom započinjemo razmišljanje o pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, kojom je Drugi vatikanski sabor želio produbiti jednu temeljnu temu, odnosno odnos Crkve prema suvremenom svijetu. Sveti Ivan XXIII. već se u uvodnom govoru 11. listopada 1962. želio ograditi od „proroka nesreće“ koji, „premda gorljivi za vjeru […] neprestano govore kako su naša vremena, uspoređena s prošlim stoljećima, u svemu gora, te idu toliko daleko da se ponašaju kao da iz povijesti nemaju što naučiti“ (Govor Gaudet Mater Ecclesia, 11. listopada 1962., 4.2). Odatle zadaća povjerena saborskim ocima: „U sadašnjem tijeku ljudskih događaja, u kojemu se čini da čovječanstvo ulazi u novi poredak stvari, valja radije prepoznati tajanstvene naume Božje providnosti, koji se ostvaruju tijekom vremena ljudskim djelovanjem, često i iznad njihovih očekivanja, te mudro sve, pa i protivne ljudske događaje, usmjeravaju prema dobru Crkve“ (Gaudet Mater Ecclesia, 4.4).
Tri godine poslije, proglašenje Gaudium et spes prepoznalo je u takvom razlučivanju bitan element naravi Crkve, opisujući njezinu pastoralnu narav kao konstitutivnu: odatle i naziv „pastoralna konstitucija“. Nije riječ o naivnom optimizmu, nego o obnovljenoj vjernosti Kristovu otajstvu koji, utjelovivši se, izabire dijeliti naš život: On je postao „u svemu sličan braći“ (Heb 2, 17; usp. 4, 15) i uzeo je na sebe posljedice grijeha, umrijevši „kao otkupnina za sve“ (1 Tim 2, 6). Takvo dijeljenje života s čovječanstvom put je koji Krist traži od Crkve; zato saborska konstitucija Gaudium et spes započinje izjavom da Crkva kao vlastite osjeća „radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe“ (GS 1).
To je dijeljenje koje nas poziva izići iz svake pasivnosti i ravnodušnosti pred događajima, poviješću i životom ljudi, osobito pred brzom i dubokom promjenom koju danas doživljavamo. Nije moguće ostati nezainteresiranim promatračima, nego treba slušati srcem, dopustiti da nas se propituje, uključiti se. S Kristom i poduprti snagom njegova Duha, vjernici su pozvani preuzeti na sebe teškoće braće, osobito onih koji su pritisnuti nepravdom, diskriminacijom i nasiljem. Naime, samo je u dijeljenju života i zauzetosti moguće doći do primjerenih odgovora, uvijek poduprti sigurnošću da „patnje sadašnjega vremena nisu vrijedne usporedbe s budućom slavom koja će se očitovati u nama“ (Rim 8, 18).
U tom smislu, blizina čovječanstvu otvara put dubljem čitanju događaja i same Objave te, u istoj perspektivi, Gaudium et spes podsjeća na „trajnu dužnost Crkve da istražuje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja“ (GS 4). Ta je saborska konstitucija, dakle, pozvala Crkvu na trajno zauzimanje za obraćenje kako bi svjedočila da je ne pokreće „nikakva zemaljska ambicija“, nego da „teži samo za jednim: da pod vodstvom Duha Tješitelja nastavi samo Kristovo djelo, Krista koji je došao na svijet svjedočiti za istinu, spasiti, a ne osuditi, služiti, a ne da bude služen“ (GS 3).
Nije, zapravo, riječ samo o moralnom stavu. Papa Franjo podsjetio nas je da je za Crkvu „opredjeljenje za siromašne prije teološka nego kulturna, sociološka, politička ili filozofska kategorija. […] Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im svoj glas u njihovim zauzimanjima, ali i biti njihovi prijatelji, slušati ih, razumjeti ih i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju nam Bog želi priopćiti preko njih“ (apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 198).
Kršćansko dijeljenje života obvezuje nas preuzeti na sebe stvarnost, ali i razotkriti proturječja koja obilježavaju osobni i društveni život suvremenoga svijeta: primjerice, znanstveni i tehnološki napredak koji pruža uvijek nove mogućnosti, ali samo nekima, i koji čovjek ne uspijeva uvijek staviti „u svoju službu“; ili jasnije poznavanje „zakona društvenoga života“, koje ipak prate nesigurnosti „u pogledu smjera koji mu treba dati“; ili pak veća raspoloživost „bogatstava, mogućnosti i gospodarske moći“, koja, nažalost, danas kao i u vrijeme sabora, ostavlja „velik dio stanovnika svijeta […] još uvijek izmučen glađu i bijedom“ (GS 4); ili, također, zajednička svijest da je u pitanju budućnost planeta, a istodobno nesposobnost odreći se sebične potrošnje i zablude da je rat učinkovit put za izgradnju mira.
U vremenu obilježenom dubokim promjenama iz kojih proizlaze zabrinjavajuće neravnoteže, Crkva je pozvana služiti čovjeku, slušajući i prihvaćajući najdublja pitanja njegova srca i težnje koje u njemu prebivaju te pokazujući na Krista kao „ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti“ (GS 10). Zato se u Crkvi, na svakoj razini i u svakom vremenu, mora ostvarivati milosrdna Kristova kenoza, Krista koji „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge […] poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6 – 8).
Draga braćo i sestre, neka radost i nada – gaudium et spes – budu prepoznatljiva obilježja Crkve koja naviješta i svjedoči Evanđelje, postajući bliska ženama i muškarcima našega vremena.