Filmski stvaratelj, pjevač i plesač flamenca – takav je bio raznolik trio umjetnika koji je pratio papu Lava XIV. tijekom njegova susreta sa svijetom kulture za vrijeme posjeta Španjolskoj. Iako su se njihovi pristupi razlikovali, izjave gostiju odražavale su uvjerenje da povijest oblikuje trajni dijalog između vjere i umjetnosti. Papa je istaknuo različite doprinose zemlje koju je posjetio: saete iz Velikog tjedna, mističnu poeziju svete Terezije i svetoga Ivana od Križa, književno majstorstvo autora kao što su Lope de Vega i Calderón de la Barca te veličanstvenu arhitekturu bazilike Sagrada Família Antonija Gaudíja.

Tim izvanrednim djelima mogli bi se pridodati bezbrojni primjeri iz cijeloga svijeta. Papa je mogao nastaviti u tom smjeru, no umjesto toga otvorio je drukčiji, duboko smislen misaoni put: pozvao je nazočne da razmisle o tome „može li se vječnost – koja je utjelovljenjem Isusa Krista prodrla u vrijeme i prostor – ponovno pomiriti sa svakodnevicom”[1].

Doista, umjetnost je povlašteno područje za izražavanje i razumijevanje stvarnosti koje nas nadilaze. Ipak, ne bi li bila šteta ograničiti našu estetsku pozornost samo na ono izvanredno, propuštajući pritom ljepotu sadržanu u malim stvarima svakodnevnog života? „Daj da gledam tvojim očima, Kriste moj, Isuse duše moje!” – često je ponavljao sveti Josemaría[2]. Te oči kojima gleda Sin Božji – taj kontemplativni pogled – omogućuju nam da otkrijemo ono „nešto sveto, božansko, skriveno u najobičnijim situacijama”[3]. No, kako doći do tog otkrića? Kako prepoznati ljepotu gdje god nas okružuje?

"Otvoriše im se oči i prepoznaše ga"

Među izvještajima o susretima s uskrslim Isusom postoji jedan koji može rasvijetliti taj izazov. „I dok su s njima blagovali”, kaže nam sveti Luka, „uze kruh, izreče blagoslov, razlomi ga i dade im. Tada im se otvore oči te ga prepoznaše” (Lk 24, 30-31). Učenici su satima hodali s Isusom i cijelo ga vrijeme pozorno slušali, a ipak ga nisu prepoznali sve do trenutka kada je učinio gestu rukama: Isus je razlomio kruh. Tekst ne kaže da se Gospodinov izgled promijenio, kao što se dogodilo pri Preobraženju, već da su se učenicima otvorile oči. Oni svjedoče o tome da nam susret s uskrslim Isusom – baš kao i život Duha Svetoga u nama – omogućuje prepoznati Boga u stvarnosti naših života, i to na posve drukčiji način.

Ponovno pročitajmo, u svjetlu iskustva učenika na putu u Emaus, ulomak iz Knjige Postanka u kojem zmija napastuje Adama i Evu učincima ploda sa stabla spoznaje dobra i zla: „otvorit će vam se oči i bit ćete kao Bog” (Post 3, 5). Bila je to varka, laž: pokušaj da se prigrabi božanska vizija kako bi sami određivali što je dobro, a što zlo, kao da je moguće utažiti našu beskrajnu žeđ odvojeno od Boga. Još od te obmane ljudska je narav – naše oči, naš pogled, naša osjetila – ranjena na takav način da je sâm Bog odlučio utjeloviti se kako bi čovjek mogao ponovno zadobiti dubinu pogleda za koju ga je Bog stvorio. Od Isusova uskrsnuća možemo govoriti o „otkupljenju osjetila”. Emaus naviješta to iscjeljenje i možda upravo zato sveti Luka ponavlja isti izraz korišten u Knjizi Postanka: „otvoriše im se oči”. Nije riječ o tome da sada vide nove predmete; preobraženo je srce iz kojeg gledaju, čime je omogućeno opažanje usklađeno s istinom, dobrotom i ljepotom stvarnosti.

Do prepoznavanja Isusa dolazi putem geste njegovih ruku, pri čemu se slika zadržava na mrežnici učenika tek nekoliko trenutaka prije nego što odmah iščezne. Ipak, čak i nakon što gesta prestane i to „lomljenje kruha” završi, ostaje unutarnja preobrazba. Razmišljajući o onome što su upravo doživjeli, učenici više ne dvoje: „Nije li srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma?” (Lk 24, 32–33). To ih je iskustvo potpuno preobrazilo: sada su sposobni razumjeti ono što su proroci navijestili, smisao događaja koje su proživjeli, pa čak i vlastiti poziv. Upravo ih taj novi način gledanja – preobražen milošću – potiče da odmah ustanu i vrate se u Jeruzalem kako bi vijest podijelili s drugima.

Ta kršćanska preobrazba pogleda pronašla je izvanredan izraz u vjerskoj tradiciji ikone. Kada čovjek stoji pred ikonom, ne promatra tek nešto; naprotiv, otkriva – u određenom smislu – da je i sam promatran. Velike, otvorene oči prikazanih likova ne reproduciraju samo fizičku značajku, već simbolički predstavljaju otkupljenu osjetilnost – probuđenu, pročišćenu i jednostavnu sposobnost opažanja neslućene dubine unutar područja osjetilnog i materijalnog.

Neočekivane ljepote

Sveti Josemaría njegovao je pogled koji je prepoznavao važnost svakodnevnih stvari, nikada ne propuštajući priliku da dopusti čak i najbanalnijim pojedinostima da ga vode k Bogu. „Niste li primijetili”, jednom je upitao, „kako obitelji njeguju vrijedan, a ipak krhak ukrasni predmet – primjerice vazu – pazeći pritom da se ne razbije? A onda jednog dana dijete ga igrajući se sruši na pod i ta dragocjena uspomena razbije se u komadiće. Tuga je velika, no odmah slijedi popravak; predmet se ponovno sastavlja, pažljivo lijepi i – jednom obnovljen – postaje jednako lijep kao i prije. Ipak, kada je predmet izrađen od zemljanog posuđa ili obične pečene gline, obično je dovoljno nekoliko spojnica – onih željeznih ili metalnih žica koje drže dijelove na okupu. I tako popravljena posuda poprima jedinstven šarm”[4].

Ovo estetsko zapažanje odjek je japanske umjetnosti kintsugi: riječ je o predmetima kod kojih se pukotine nastale lomom ne skrivaju, već se ističu vidljivim materijalom – često pomiješanim sa zlatnim prahom. No, dok nas to učenje potiče da prihvatimo svoje rane na ljudskoj razini, sveti Josemaría prelazi s vaze spojene spojnicama na nutarnji život – i natrag: s nutarnjeg života na obnovljenu vazu. Božansko promatranje usred svakodnevnih predmeta.

Drugom je prilikom, govoreći o zdjeli za juhu popravljenoj metalnim spojnicama – daru koji je primio u Portugalu – rekao: „Molio sam se uz tu staru posudu jer i sam sebe takvim doživljavam: poput zemljane zdjele, slomljene i spojene spojnicama; i volim ponavljati Gospodinu: 'S ovim svojim spojnicama, toliko Te ljubim!' Možemo ljubiti Gospodina čak i onda kada smo slomljeni”[5]. Možemo se stoga zapitati: kako naizgled beznačajan predmet može u nama probuditi ljubav prema Bogu? Kako možemo živjeti životom molitve otkrivajući pritom ljepotu stvari i ljudi koji nas okružuju?

Od vanjštine prema dubinama stvarnosti

Umjetnička djela posjeduju izvanrednu kvalitetu koju ne možemo neprestano doživljavati. Čak ni među onima koji su razvili poseban umjetnički senzibilitet, ne uspijevaju svi cijeniti svaki umjetnički izričaj. I dok je njegovanje takve osjetljivosti vrijedno, možda je još važnije razviti senzibilitet sposoban prepoznati estetsku dimenziju svakodnevice – sklonost za koju smo rijetko pripremljeni.

Cjelokupna stvarnost posjeduje estetsku dimenziju jer se sve stvari predstavljaju našim osjetilima – određenim oblikom, teksturom, volumenom, bojom i tako dalje. Ta svojstva oblikuju prostore, predmete i geste te utječu na naše reakcije na njih. Prepoznavanje te estetske dimenzije u našem okruženju ne znači tvrditi da je sve lijepo; riječ je, zapravo, o uvažavanju činjenice da estetski aspekt naše okoline utječe na to kako prosuđujemo stvarnost – često i bez naše svjesnosti o tome.

"Ljudi imaju ravnu, zemaljsku, dvodimenzionalnu perspektivu. —Kada živite nadnaravnim životom, od Boga primate treću dimenziju: visinu, a s njom i reljef, težinu te volumen"[6]. Božja milost – djelovanje stvarateljskog Duha u nama – temeljni je vektor koji taj proces vodi prema njegovoj punini. Naime, opažanje estetske dimenzije stvarnosti – kao i njezinih simboličkih i sakramentalnih dimenzija – ne pretvara nas u estete; naprotiv, ono njeguje kontemplativni duh koji nam omogućuje da, malo po malo, otkrivamo nevidljivi svijet koji podupire onaj vidljivi te ga nadilazi svojom širinom i bogatstvom. Učimo prepoznavati, u svemu, prisutnost Boga koji nas traži; prihvaćamo stvarnost i druge ljude upravo onakvima kakvi jesu. Naposljetku, kako je primijetio Joseph Ratzinger, taj nas kontemplativni duh vodi k tome da "steknemo dublji pogled, sposoban prijeći s vanjštine u dubinu stvarnosti, sve dok ne ugledamo – unutar samoga područja osjetila – sjaj Božje slave, 'slavu Božju u licu Kristovu' (2 Kor 4,6)"[7].

Buditelji duše

Za taj izazov preobrazbe vlastitog pogleda mogu biti korisna ona mala sredstva koja je sveti Josemaría – oslanjajući se na klasičan izraz iz duhovne tradicije – nazivao „ljudskim sredstvima” (industrias humanas). Ti jednostavni podsjetnici tijekom dana dio su nastojanja da se pronađe ljepota u svakodnevici: oni nam omogućuju da održimo Božju prisutnost ili da obnovimo razgovor s Onim koji nikada nije prestao biti u nama i uz nas, čak i onda kada nam je pažnja odlutala.

Ta se „ljudska sredstva” tako nazivaju jer je riječ o osobnim inicijativama koje olakšavaju otkrivanje dubine poslova koje obavljamo. Sveti Josemaría nazivao ih je i „budilicama” jer nas bude za sjaj stvarnosti – za njezinu „vibraciju vječnosti”[8]. Zadržati u mislima određeni izričaj iz Svetoga pisma tijekom dana ili obavljati svakodnevne radnje – poput otvaranja vrata ili penjanja uz stube – s ljubavlju i mirom... „Te će te prakse, gotovo i ne primjećujući, dovesti do kontemplativne molitve. Iz tvoje će duše izvirati sve više činova ljubavi, zaziva, zahvala, zadovoljštine i duhovnih pričesti. I sve to dok obavljaš svoje dužnosti: kad podižeš slušalicu, ulaziš u prijevozno sredstvo, zatvaraš ili otvaraš vrata, prolaziš pokraj crkve ili započinješ, obavljaš i završavaš neki novi posao; sve ćeš to upravljati Bogu, svome Ocu.”[9]

Osim što je isticao božansku vrijednost koju može imati i naizgled najbeznačajnija gesta – sâm Krist govori o golemoj vrijednosti „pružanja čaše vode” (Mk 9, 41) – sveti Josemaría uočavao je „pozive na budnost” duše i u najobičnijim predmetima, onima bez ikakva vjerskog značenja.

U tom je duhu sveti Josemaría znao „igrati se” raznovrsnim predmetima: zemljovidom svijeta, figuricom magarca, fotografijom... Godinama je na svojem radnom stolu kao uteg za papir držao stakleni izolator – kakav se koristi na električnim stupovima radi sprječavanja gubitka struje te izbjegavanja požara ili strujnog udara. Taj ga je predmet podsjećao na njegovu „obvezu da ne bude izolator, već da prenosi duh Djela”[10].

Sveti Josemaría poticao je svakoga da pronađe vlastite predmete koji bi mu pomogli „vidjeti Boga u svemu na zemlji: u ljudima, u događajima, u onome što je veliko i onome što se čini malim, u onome što nam pričinja zadovoljstvo i onome što smatramo bolnim”[11]. Tako je, primjerice, José Esparza,
supernumerarij, u jednom pismu opisao kako je pronašao Boga putem svojeg glazbala – velikog bubnja: „Ja sam onaj koji podiže raspoloženje na zabavama; stoga sam uz taj veliki bubanj – sa svakim udarcem – uputio tisuće kratkih molitava, budući da ga sviram već sedamnaest godina”[12].

Dakle, cijeli je svijet Emaus

Kako je sveti Ivan Pavao II. rekao u svom Pismu umjetnicima, nisu svi pozvani biti umjetnici u profesionalnom smislu te riječi. Ipak, svakoj je osobi „povjeren zadatak oblikovanja vlastitog života; u određenom smislu, ona od njega mora učiniti umjetničko djelo, remek-djelo”[13]. Obzor estetike tako se širi daleko izvan područja umjetnosti, dopirući do same srži ljudskog postojanja. Svi smo pozvani nastaviti djelo stvaranja – svakako svojim radom, ali i svakom svojom odlukom kojom oblikujemo svijet. Svaki ljudski čin poprima određeni oblik i stvara načine življenja u stvarnosti koji utječu na druge, bilo nabolje ili nagore. Estetska dimenzija naših postupaka ističe važnost načina na koji nešto činimo, kako nas podsjeća Antonio Machado – kojeg citira sveti Josemaría: „Polako i pažljivim rukopisom: dobro činiti stvari važnije je nego ih samo činiti”[14].

Pažljivo djelovanje prožeto promišljanjem ne teži pukoj učinkovitosti niti se svodi na obavljanje minimuma ili mehaničko ispunjavanje dužnosti; ono je, naprotiv, prožeto besplatnošću koja je svojstvena ljubavi. Ta usredotočenost na stvarnost poprima golemu, novu dubinu kada se živi u zajedništvu s Kristom. Sveti Josemaría to je često izražavao pozivajući se na jednu staru priču: „Tako sam često govorio o mitu o kralju Midi, koji je sve što bi dotaknuo pretvarao u zlato! Mi možemo sve što dotaknemo pretvoriti u zlato nadnaravnih zasluga, unatoč našim osobnim slabostima”[15].

Zlato svakodnevice ne proizlazi iz nastojanja da činimo drukčije stvari, već iz ljubavi kojom ih činimo – ljubavi koja izvire iz odnosa što ih prožima i obasjava. Samo tako možemo u potpunosti shvatiti dubinu onoga što je naslutio sveti Josemaría kada je rekao da je „Emaus cijeli svijet, jer je Gospodin otvorio božanske putove na zemlji”[16]. Samo zahvaljujući novom pogledu – novoj osjetljivosti – kojom nas je obdario Uskrsli, možemo „svakodnevnu prozu pretvoriti u jedanaesterce, u herojske stihove”[17].

[1] Lav XIV., govor na skupu „Pletenje mreža sa svijetom kulture, umjetnosti, gospodarstva i sporta”, 7. lipnja 2026.
[2] Sveti Josemaría, bilješke s razmatranja, 19. ožujka 1975.
[3] Sveti Josemaría, Razgovori, br. 114.
[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 95.
[5] Sveti Josemaría, citirano u: J. Gil i E. Muñiz, Que solo Jesús se luzca, str. 181, na opusdei.org.
[6] Sveti Josemaría, Put, br. 279.
[7] J. Ratzinger, „Smisao stvari, promatranje ljepote”, poruka za Susret u Riminiju (Rimini Meeting), kolovoz 2002., na vatican.va.
[8] Sveti Josemaría, Brazda, br. 917.
[9] Prijatelji Božji, br. 148.
[10] A. Sastre, Tiempo de caminar, Rialp, 1989., str. 174.
[11] Sveti Josemaría, Razgovor s Gospodinom, br. 108.
[12] „José Esparza, supernumerarij Opusa Dei koji je 17 godina svirao veliki bubanj na svečanostima u svom mjestu”, na www.alfayomega.es, 6. ožujka 2026.
[13] Sveti Ivan Pavao II., Pismo umjetnicima, 4. travnja 1999., br. 2.
[14] Razgovori, br. 116.
[15] Prijatelji Božji, br. 308.
[16] Isto, br. 314.
[17] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 50.