Evanđelje je ispunjeno pitanjima upućenima Isusu. Poput kamenja bačenog u ribnjak, ona stvaraju valove koji privlače našu pozornost: dokle će doprijeti? Želimo čuti kako Bog odgovara na ljudske brige. „Zar ne mariš što ginemo?” (Mk 4, 38); „Kako se čovjek može roditi kad je star?” (Iv 3, 4); „Kako to da kažeš: ’Postat ćete slobodni’?” (Iv 8, 33); „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” (Lk 7, 19).

Među tim pitanjima nalazi se i ono koje je postavio učeni poznavatelj Zakona: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?” (Lk 10, 25). To je vjerojatno najvažnije pitanje svakoga života jer se tiče onoga za čime najviše čeznemo: da zauvijek prebivamo u Božjoj dobroti, istini i radosti. Pitanje obećava egzistencijalni odgovor koji donosi objavu – svojevrsnu tajnu formulu za sreću. Ipak, Isus ne odgovara izravno; umjesto toga, potiče proces razmišljanja. Poziva se na ono što njegov sugovornik, kao poznavatelj Zakona, naizgled već zna: „Što piše u Zakonu? Kako čitaš?” (Lk 10, 26). Gospodin vraća pitanje nama – vlastitim dvama pitanjima.

Usredotočimo se na drugo pitanje: „Što čitaš?” To je jednostavno pitanje, uobičajeno među prijateljima – pa čak i među ljudima koji se jedva poznaju – a služi za razbijanje leda ili za bolje upoznavanje sugovornika. „Što čitaš?” „Što voliš čitati?” „Što si pročitao?” To možemo upitati i sami sebe: „Što ja čitam?” „Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si” – tako je glasio naslov govora kojim je jedan slavni španjolski pjesnik otvorio knjižnicu[1]. Jer istina je: svi mi oblikujemo svoj način gledanja na život, svijet i druge ljude na temelju onoga što čitamo, čujemo i vidimo. Imajući na umu tu odgovornost njegovanja vlastitoga unutarnjeg svijeta – odlučivanja o tome što prebiva u nama – sveti Josemaría napisao je: „Zašto gledati izvan sebe ako 'svoj svijet' nosiš u sebi?”[2].

U književnosti čitamo vlastite živote

„Književnost je na ovaj ili onaj način povezana s onim što svatko od nas traži u životu, jer stupa u prisan odnos s našim konkretnim postojanjem – s njegovim bitnim napetostima, željama i značenjima”[3]. Tim je riječima papa Franjo, u svom pismu o ulozi književnosti u formaciji, istaknuo trajnu vrijednost čitanja. Te se riječi odnose na sve, no još i više na one koji druge vode kroz procese formacije. Poslanje osobe koja pruža duhovnu pratnju jest, riječima svetog Josemaríje, „otvarati obzore, pomagati u oblikovanju suda, ukazivati ​​na prepreke, naznačiti prikladna sredstva za njihovo svladavanje, ispravljati iskrivljenja ili skretanja s puta te uvijek pružati ohrabrenje”[4]. Gledano iz te perspektive, čitanje je ključno kako za voditelja tako i za osobu koju se vodi. Čitanje odgaja srce jer nam omogućuje povezivanje s tuđim životima, stvarajući prostor u kojem se možemo obogatiti različitim perspektivama. Ako se potpuno posvetimo tom procesu, možemo postati puni razumijevanja i puni suosjećanja: čitanje širi naše vidike o svijetu, o nama samima i o drugima.

Književnost je sredstvo osobnog sazrijevanja: uspoređujući se sa životima i mislima drugih, možemo promišljati o vlastitim životima; možemo prepoznati, bolje definirati ili osnažiti svoj unutarnji svijet: „Dok plačemo nad sudbinom likova”, piše papa Franjo, „zapravo plačemo nad samima sobom i vlastitom prazninom, vlastitim nedostatcima, vlastitom samoćom”[5]. Istodobno, bilo svjesno ili nesvjesno, čitajući priču „likovima udjeljujemo savjete koji će kasnije i nama samima koristiti”[6]. Iz toga proizlazi vrijedan unutarnji dijalog, koji se dodatno obogaćuje kada preraste u vanjski dijalog s drugim čitateljima. Doista, odjek pojedinog teksta kod svake je osobe drukčiji; riječ je o susretu djela i unutarnjeg svijeta koji je u svakom slučaju jedinstven. „Ja pripovijedam svoju životnu priču, a ti čitaš svoju”[7], primjećuje jedan pjesnik.

To se neprestano događa u velikim književnim klasicima. Primjerice, u Jadnicima (Les Misérables) suočeni smo s moralnim rigorizmom inspektora Javerta – koji je strog i prema sebi i prema drugima – dok istodobno svjedočimo preobrazbi Jeana Valjeana, proizašloj iz iskustva milosrđa. U Grofovima Monte Cristo Edmond Dantès dopušta da ga otruje mržnja sve dok osveta ne postane jedini cilj njegova života; slično tome, u Ani Karenjinoj vidimo kako glavna junakinja podređuje svoj emocionalni i društveni život strasti koja je na kraju izolira i uništava. Moglo bi se navesti bezbroj primjera priča u kojima – bilo kroz privlačnost prema dobru ili kroz kontrast s njim – počinjemo shvaćati složenu unutarnju dinamiku koja oblikuje odluke likova te suosjećamo s njihovim sretnim ili nesretnim sudbinama. Na taj način spoznajemo aspekte ljudske egzistencije koji bi nam inače ostali nedostupni bez svojevrsnog uživljavanja u nečiju životnu priču. „Sposobnost da se uživimo u tuđi položaj i zaronimo u daleke vode obogaćuje ne samo naš unutarnji život već i naš privatni život, svakodnevne interakcije te društvene vještine kojima se služimo”[8].

Isus, pripovjedač, stvaratelj čitatelja

Isus je bio izvrstan pripovjedač; danas bismo mogli reći da je bio majstor umijeća pripovijedanja. Evanđelja nam pokazuju kako su se ljudi često okupljali oko njega ne bi li čuli njegove priče i pouke. U Novom zavjetu nalazimo četrdeset i tri prispodobe kojima se Gospodin služio kako bi prenio svoja učenja. S obzirom na mnoge načine na koje se mogao objaviti čovječanstvu, prirodno je zapitati se zašto je odabrao upravo taj oblik izražavanja. „Sam Isus nije govorio o Bogu putem apstraktnih izlaganja, već putem prispodoba – kratkih priča iz svakodnevnog života. Tu život postaje priča, a zatim, za slušatelja, priča postaje život: pripovijest ulazi u život slušatelja i preobražava ga”[9]. Ipak, preobrazba koju dobra priča može potaknuti uvelike ovisi o čitatelju. Govoreći o književnosti, C. S. Lewis nije pravio razliku između dobrih i loših knjiga, već između dobrih i loših čitatelja[10]. Učenje čitanja – odnosno otkrivanje punog bogatstva koje to iskustvo nudi – put je poniznosti koji se ne događa automatski niti preko noći.

Među Isusovim pričama neke su jednostavnije za čitanje – iako i one skrivaju duboke pouke – poput prispodobe o izgubljenom sinu (usp. Lk 15, 11–32) ili o izgubljenoj ovci (usp. Lk 15, 3–7). Obje nude živopisne prikaze Božjeg milosrđa koji se lako urezuju u naše pamćenje i srca. Ipak, bila bi šteta zadovoljiti se prvim tumačenjem – koje možda jest dobro, ali donekle površno – jer Bog na dubljoj razini otkriva istine koje su sve dublje i snažnije. U tim se prispodobama lakše poistovjetiti s likovima – osobito kada razmišljamo o trenucima vlastitih posrtaja – nego se upustiti u promišljanje o tome što nam tekst otkriva o Božjoj naravi. No, možda se upravo time bave najvažnije Isusove prispodobe: Kraljevstvom Božjim i logikom života s Njim ovdje na zemlji.

Značenje prispodoba nije uvijek odmah očito. Učenicima koji slušaju Isusa često je potrebno dublje tumačenje, kao što se vidi u prispodobi o sijaču (usp. Mt 13, 18–23). Ono što prispodobe čini zanimljivima jest to da od slušatelja zahtijevaju aktivan stav – čin tumačenja i uključivanje u igru ​​Isusovih riječi[11]. Ako dopustimo da nas pripovijest misaono privuče, nije rijetkost da se pojave nedoumice, pitanja i trenuci zbunjenosti; oni u nama stvaraju prostor za postupno sazrijevanje u razumijevanju Boga i Njegovih putova. Naposljetku, sposobnost dobrog čitanja prispodoba može nam pomoći da postanemo i dobri čitatelji književnosti općenito. Pobliže razmatranje jedne od Gospodinovih priča može to dodatno rasvijetliti.

Vježbanje našeg pogleda

Zatekli smo zakonoznanca pred dva Isusova pitanja. Sveti Luka nam prenosi da on točno odgovara, navodeći zapovijed o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ipak, želeći se opravdati, dodaje još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?” (Lk 10,29). Taj čovjek teoretski zna da treba ljubiti bližnjega, no ne prepoznaje ga u licima oko sebe; još nije otkrio Božju radikalnu ljubav prema čovječanstvu te se, zbog površnog čitanja, zadovoljio karikaturama te ljubavi. Tada Isus iznosi priču, nadajući se da će njegov slušatelj – kao i mi koji danas čitamo njegove riječi – biti spreman dopustiti da ga te riječi i slike obuzmu.

Prispodoba započinje ovako: „Neki čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon pa upao među razbojnike koji ga, pošto ga svukoše i izudaraše, ostaviše polumrtva” (Lk 10,30). Pred očima slušatelja ili čitatelja prolaze svećenik, levit i Samarijanac, nailazeći na umirućeg čovjeka koji leži na njihovu putu. Možda zbog naše sklonosti da ljude i situacije pojednostavljeno svrstavamo u ladice, svakog od tih likova prosuđujemo na temelju duboko ukorijenjenih stereotipa. Ipak, kako se priča razvija, naše se predrasude ruše. Na kraju, istinska ljubav prema bližnjemu dolazi iz najneočekivanijeg izvora: od dobrog Samarijanca.

Književnost nam omogućuje da – na mnogo dublji, istinitiji i manje karikiran način – proniknemo u srca vrlo različitih likova; pomaže nam shvatiti složenost ljudskih odluka. Kada se to dogodi, čitanje postaje „vježbalište u kojem se pogled uči tražiti i istraživati ​​istinu o ljudima i situacijama kao otajstvo”[12]. Tako izlazimo iz sigurnosti vlastitih misaonih okvira i učimo prihvaćati ljude i stvarnost na mnogo otvoreniji i milosrdniji način. Kako kaže papa Franjo, „književnost uvježbava pogled u sporosti razumijevanja, poniznosti izbjegavanja pretjeranog pojednostavljivanja te blagosti kojom se ne nastoji ovladati stvarnošću i ljudskim stanjem putem prosuđivanja”[13].

Razmišljajući o duhovnom čitanju kao hrani za molitvu, sveti Josemaría navodi ulomak iz svoje korespondencije: „Čitanjem – pišeš mi – stvaram zalihu goriva. Čini se poput nepomične hrpe, a ipak upravo iz nje moje pamćenje često spontano crpi građu”[14]. Zapravo, to vrijedi i za cijeli naš život: vrijednost naših razgovora, sadržaj naših misli i dubina našeg razumijevanja svijeta mogu se hraniti tom zalihom goriva koja ulazi kroz naše oči kako bi doprla do našeg uma i srca.

Čitanje, put kontemplacije

U svijetu koji se brzo kreće – u kojem se vrtoglavom brzinom krećemo kroz slike i videozapise te jurimo za rezultatima i ostvarenim ciljevima – postoji znatan rizik da podlegnemo „načinu razmišljanja usmjerenom na učinkovitost koji banalizira razboritost, osiromašuje osjetljivost i pojednostavljuje složenost”[15]. U tom kontekstu čitanje postaje čin otpora, oblik unutarnjeg disanja; prilika da ljudski život promatramo usporeno; mogućnost da zastanemo i promislimo o gestama, riječima i motivima. Takvo pozorno promatranje omogućuje nam njegovanje promišljenog stava prema životnim iskustvima, pružajući nam mudrošću ispunjen pogled na postojanje – počevši od vlastitoga. Stoga je „nužno i hitno suprotstaviti se tom neizbježnom ubrzanju i pojednostavljivanju svakodnevice učenjem kako se odmaknuti od neposrednoga, usporiti, kontemplirati i slušati”[16]. Književnost nam nudi tu mogućnost, koja je u našem vremenu postala možda još važnija.

Dobra nam knjiga često pomaže „pronaći unutarnji mir”, „otvoriti nove prostore za introspekciju koji nas štite od zatvaranja u sebe” te „iscijeliti i obogatiti našu osjetljivost”[17]. Svatko od nas može pronaći knjige koje će nam postati suputnici na našem životnom putu. To ovisi o našim životnim okolnostima, interesima i otvorenosti prema onome što nam je nepoznato. Stoga „štivo moramo birati otvorena uma, uz osjećaj čuđenja i fleksibilnost – dopuštajući da nas vode preporuke – ali pritom ostajući iskreni i tražeći ono što nam je potrebno u svakoj životnoj fazi”[18].

U području duhovne pratnje – iako to jednako vrijedi za svaku vrstu prijateljstva – dobar čitatelj može biti otvoreniji, osjetljiviji i sposobniji slušati. Budući da je dublje radio na samospoznaji, takav pojedinac može spremnije prihvatiti drugoga u njegovoj posebnosti, prigrlivši jedinstvene značajke koje tkaju njegovu životnu priču; znat će sagledati prošlost drugoga i zamisliti njegovu budućnost s odgovarajućim odmakom – kao kroz dalekozor – jer svaki je život priča koja se može razumjeti tek u svojoj cjelini[19].

* * *

Taj je zakonoznanac smatrao da ne zna tko mu je bližnji. Što je s njim bilo nakon Isusova odgovora u obliku priče i izazova – „Idi pa i ti čini tako” (Lk 10, 37) – kojim je zaključio taj razgovor? Možda je – možemo se nadati – počeo drugačije iščitavati Sveto pismo i svijet; možda je u tom trenutku primio poticaj potreban za njegovanje jasnijeg pogleda, lišenog predrasuda – pogleda otvorenog za to da ga svaka osoba iznenadi. Pogleda koji je, u konačnici, kontemplativan: kakav zahtijevaju otajstvo života, svijeta i svakog pojedinca.

[1] F. García Lorca, govor održan u rujnu 1931. prigodom otvorenja javne knjižnice u njegovu rodnom mjestu Fuente Vaqueros, u pokrajini Granadi.
[2] Sveti Josemaría, Put, br. 184.
[3] Franjo, Pismo o ulozi književnosti u formaciji, br. 6.
[4] Sveti Josemaría, Pismo 26, br. 37.
[5] Franjo, Pismo o ulozi književnosti u formaciji, br. 7.
[6] Isto, br. 17.
[7] E. García-Máiquez, „El lector es un fingidor” [Čitatelj je pretvornik], u Casa propia, Renacimiento, 2004.
[8] I. Vallejo, Manifiesto por la lectura [Manifest za čitanje], Siruela, Madrid, 2020., str. 23.
[9] Franjo, Poruka za 54. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 24. siječnja 2020.
[10] Usp. C. S. Lewis, An Experiment in Criticism [La experiencia de leer], Alba, Barcelona, ​​2000.
[11] Usp., npr., C. Jódar, „Más allá de la trama” [Onkraj radnje], na opusdei.org.
[12] Franjo, Pismo o ulozi književnosti u formaciji, br. 32.
[13] Isto, br. 39.
[14] Put, br. 117.
[15] Franjo, Pismo o ulozi književnosti u formaciji, br. 31.
[16] Isto.
[17] Isto, br. 2, 31.
[18] Isto, br. 7.
[19] Usp. isto, br. 30.