Prorok Ilija bio je na rubu očaja. Bog je spektakularno pokazao svoju moć na gori Karmel, ali sada mu je život bio u opasnosti: kraljica Jezabela, uz sudioništvo većine židovskog naroda, tražila ga je da ga uništi. „Sam sam ostao, a oni traže da mi oduzmu život“, kaže, oslobađajući se u molitvi dok bježi u špilju u gori (1 Kraljevima 19,10). „Tada prođe Gospodin, a velik i snažan vjetar razdere planine i lomi stijene pred Gospodinom, ali Gospodin nije bio u vjetru; a poslije vjetra potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; a poslije ognja tihi, lagani lahor“ (1 Kraljevima 19,11-12). Tamo, u tom blagom povjetarcu, Ilija ponovno prepoznaje Gospodinovu prisutnost i može nastaviti svoj dijalog. 

I naše svakodnevne živote ponekad potresaju vjetrovi s kojima se moramo suočiti, potresi u kojima moramo ostati čvrsti ili požari koje moramo ugasiti. U tim trenucima može biti teško pronaći mir i intimnost s Bogom, blagi povjetarac. „Božji glas se ne nameće; Božji glas je diskretan, pun poštovanja - dopustite mi reći, Božji glas je ponizan - i stoga proizvodi mir. I samo u miru možemo duboko ući u sebe i prepoznati autentične želje koje je Gospodin stavio u naša srca.“[1] Glazba je jedan od putova prema tom miru: ne zato što je sama Božji glas, već zato što ima moć voditi nas prema prostoru u nama samima gdje možemo, poput Ilije, susresti „povjetarac“ božanskog.

Vrata u dubine

Postoje melodije koje nas prate od početka našeg postojanja. Već u majčinoj utrobi osjećamo ritam majčinog srca, osjećamo njezine uspavanke i umirujuće pjesme, a možda čak i čujemo glazbu koju naši roditelji sviraju za vlastito uživanje. Od prvih mjeseci našeg života, zvuk je dio majčinsko-sinovske veze i identiteta koji stječemo. Kad se beba rodi, prvo što radi jest pjevanje, intenzivnim plačem, proizvodeći jednu notu. Taj plač je neophodan ako dijete želi početi disati. Glazba i osjećaji prirodno su povezani. Glazba budi naše emocije, prati ih, pojačava ih, pa čak nam pomaže da ih interpretiramo. „Glazba, sjajna glazba, opušta um, budi duboke osjećaje i, takoreći, prirodan je poziv da uzdignemo svoj um i srce Bogu u svakoj situaciji ljudskog postojanja, i radosnoj i tužnoj. Glazba može postati molitva.“[2] 

Nije iznenađujuće da se kroz povijest Izraela vjera naroda često izražavala pjesmom. Prilikom oslobođenja iz Egipta, židovski narod odgovorio je na Božje djelovanje glazbom. U toj su pjesmi počeli kovati svoje sjećanje i svoj identitet: „Tako je Izrael vidio veliko djelo koje je Jahve učinio u Egiptu... Tada su Mojsije i sinovi Izraelovi pjevali ovu pjesmu Jahvi i govorili: ‘Pjevat ću Jahvi, jer se proslavio’“ (Izl 14,31-15,1). Kasnije je kralj David svoje radosti i suze, tužaljke i ljubavi pretočio u psalme koji se pjevaju stoljećima, sve do naših dana, u kojima ih novi Božji narod ponavlja u svetoj Misi.

Svi oblici umjetnosti vrata su za spoznavanje, razumijevanje i ljubav prema svijetu, ali glazba, možda zbog našeg ranog kontakta s njom, jednostavnosti kojom je percipiramo sluhom i načina na koji stimulira naš mozak, izravno propituje našu unutrašnjost. Potiče nas da tražimo istinu koju intuitivno naslućujemo kroz zvuk. Glazba izražava „unutarnji dinamizam čovjekovog egzistencijalnog ja“; otvara vrata najdubljem dijelu nas samih. To se dogodilo svetom Augustinu, kako prepričava u svojim Ispovijestima: „Kad se sjetim suza koje sam prolio na pjesme Crkve u ranim danima moje obnovljene vjere i kako me čak i sada gane, ne pjevanje, već ono što se pjeva (kada se pjeva jasnim, vješto moduliranim glasom), još jednom priznajem veliku korist ove prakse.“[3]

Neposredan pristup gotovo svakoj vrsti glazbe vrlo je nedavni fenomen koji omogućuje emocionalnu upotrebu glazbe. Možemo joj pribjeći kako bismo pojačali stanje uma, utješili se ili na trenutak pobjegli i tako se pozabavili stvarnom ljudskom potrebom. Međutim, takav pristup glazbi može je učiniti vrlo prolaznim iskustvom, svedenim na izazivanje kratkotrajnih reakcija. U stvarnosti, glazba je sposobna za puno više: može nas duboko dirnuti, bez manipuliranja našim osjećajima; može potaknuti emocije bez pojednostavljivanja; može otvoriti prostor za značenje koje nadilazi neposrednu reakciju. Ali ovo iskustvo zahtijeva vrijeme, pažnju i prisutnost: unutarnju spremnost da naučimo pustiti da djelo oduzme vrijeme i otvorenost za slušanje i onoga što ne razumijemo u potpunosti i što nas ne dirne odmah.

Nešto što se događa iznutra

Glazba je prisutna na različite načine u našem svakodnevnom životu: motivira nas na vježbanje, zabavlja nas dok putujemo, pomaže nam da se koncentriramo na određene zadatke i stvara posebnu bliskost koja proizlazi iz pjevanja s obitelji ili prijateljima. Također možemo pronaći glazbu koja nas inspirira kada želimo moliti, u liturgiji ili drugim kontekstima. U svim tim scenarijima, glazba nije nešto što se događa samo izvan nas samih, već se događa i unutar nas. 

Stoga je sasvim prirodno provesti vrijeme razmišljajući o tome koju glazbu odabiremo pustiti u svoju unutrašnjost. Glazba nije samo pozadinska pratnja: tekstovi koje slušamo i melodije koje nas obavijaju mogu oblikovati naše naklonosti, naš način gledanja na svijet, naš pristup odnosima s drugima, pa čak i našu percepciju Boga. „Glazba je također put do susreta s Bogom, jer ljepota proizlazi iz Božje ljepote i uzdiže dušu“, rekao je prelat Opusa Dei u Limi u Peruu, razgovarajući s članom rock benda na okupljanju s obiteljima. „U ljepoti glazbe dobivamo uvid u Božju beskonačnu ljepotu.“[4]

Tijekom stoljeća, crkvena tradicija razvila je obilno glazbeno bogatstvo koje pomaže kršćanima i mnogim drugim ljudima da se približe Bogu. To je „blago neprocjenjive vrijednosti, veće čak i od bilo koje druge umjetnosti. Glavni razlog za tu prevlast je taj što, kao sveta pjesma ujedinjena s riječima, čini nužan ili sastavni dio svečane liturgije.“[5] Pjesma je odavno temeljni element u liturgijskim slavljima, od Starog zavjeta do velikih djela koje su ostavili poznati skladatelji i golemog bogatstva gregorijanske tradicije. Crkva i dalje potiče svoju djecu da cijene ovaj način odnosa s Bogom.[6]

Ali ne moramo biti u liturgijskom kontekstu ili slušati eksplicitno duhovne pjesme da bismo pronašli Boga u glazbi. Zaljubljeno srce prepoznaje Boga u tekstovima koji se odnose na ljubav, razočaranje, patnju, nadu i novi početak nakon pada. Sveti Josemaría često je koristio popularne pjesme koje su se svirale na glazbenim festivalima njegova vremena čak i za molitvu, stavljajući se u ulogu zaljubljenog koji pjeva svaku strofu Bogu: „Kao što sam vam često govorio, i nije me briga tko to zna, koristio sam i riječi popularnih pjesama, koje gotovo uvijek govore o ljubavi, kako bih održao razgovor s Gospodinom. Volim ih, stvarno ih volim.“[7] 

Sveti Josemaría opisuje ideal života „sastavljenog od stihova ljudske ljubavi“ za Boga.[8] Ovaj ideal zahtijeva ne samo prekoračenje praga neposrednih emocija, već i praga neozbiljnosti. Ponekad, osim neizbježne izloženosti površnim pjesmama, nađemo se kako konzumiramo glazbu koja iskrivljuje vrijednost ljudi i odnosa. Stoga je važno razlučiti anestezira li glazba koju slušamo našu sposobnost povezivanja s drugima i iskrivljuje li naše dostojanstvo kao sinova i kćeri Božjih ili, naprotiv, pogoduje autentičnom zajedništvu s drugima. Slušanje dobre glazbe način je pripreme za dublje „slušanje života“, a ne zatvaranje u sebe, dopuštajući ljepoti da dotakne naše srce i održi ga u plamenu. Takvo slušanje dobar je trening za kontemplaciju.

Tišina pravi mjesto za melodiju

Zamislite koncertnu dvoranu u kojoj, pri ulasku, čujemo ljude kako razgovaraju, neke kako kašlju, mnogo smijeha... Zatim zvono zvoni, signalizirajući da će koncert uskoro početi. Publika utihne u tihom iščekivanju, njihova osjetila se pripremaju primiti melodiju koju će orkestar izvesti. Ne pripremamo se samo čuti nešto, već otvaramo sve svoje sposobnosti iskustvu koje uključuje naše puno biće i kojim dotičemo najdublja vlakna srca. Na kraju koncerta Berlinske filharmonije, papa Benedikt XVI. primijetio je da „na neki način, kroz zvuk, glazba nas vodi u drugi svijet i harmonizira našu unutrašnjost. Pronalazeći tako trenutak mira, vidimo, kao s visine, tajanstvene stvarnosti koje čovjek pokušava dešifrirati i koje nam svjetlo vjere pomaže bolje razumjeti.“[9] 

Naše srce je poput te koncertne dvorane i potrebni su nam trenuci tišine da bismo mogli čuti zvukove svog života. Svaka nota i melodija su važne, ali moramo naučiti zastati kako bismo dešifrirali značenje koje ti zvukovi izražavaju; slušati ih u vezi s djelom kao cjelinom. Kao što glazba zahtijeva tišinu, i nama je potrebna da bismo iskusili, razumjeli i brinuli se za svoju unutrašnjost. Tišina stvara prostor za melodiju, a također i za razvoj našeg unutarnjeg života:[10] samo tišinom možemo pronaći svoju istinu, Božju oslobađajuću istinu. 

Nadalje, kada otkrijemo vrijednost tišine, glazba također postaje put slušanja. Ona ugađa naše srce da percipira ono što nam buka svijeta i naša vlastita unutarnja buka ponekad sprječavaju da vidimo. „Riječ govori, ali i šuti i sluša, poput novorođenčeta“, napisao je prelat Opusa Dei prije nekoliko godina. „Kao što je to učinio u hramu, postoje mnoge druge epizode u kojima Isus ponovno šuti i sluša: kada piše po tlu dok ga pitaju oni koji žele kamenovati grešnicu; na gori kada u tišini moli svog Oca; kada je pribijen na križ... I danas, u euharistiji, Isus nastavlja slušati naše riječi.“[11]

* * *

„Uvjeren sam“, jednom je rekao papa Benedikt XVI., „da je glazba (...) zaista univerzalni jezik ljepote koji može okupiti sve ljude dobre volje na zemlji i natjerati ih da podignu pogled prema visinama i otvore se Apsolutnom Dobru i Ljepoti čiji je krajnji izvor sam Bog.“[12] U svijetu u kojem se poznato brzo pretvara u rutinu, a algoritmi nas zatvaraju u uniformnost prikrivenu kao novost; u eri u kojoj nepoznato vodi do straha, glazba nas poziva da zastanemo, pažljivo slušamo i primijetimo ono što obično propuštamo: da uvijek postoji više ljepote koju možemo otkriti. Nešto u nama se budi pred novom melodijom ili dobro smještenom tišinom između nota. Glazba razbija oklop navike i uniformnosti i poziva nas da svijet pogledamo novim očima. To je sama bit čuđenja: unutarnja dispozicija koja nam omogućuje da se divimo najobičnijim stvarima i unutarnje uho koje nam omogućuje da razlikujemo „nježni povjetarac“ Božjeg glasa.

[1] Papa Franjo, Opća audijencija, 21. XII. 2022. 

[2] Papa Benedikt XVI., Govor na kraju koncerta, 17. X. 2009. 

[3] Sveti Augustin, Ispovijesti, X, 33. 

[4] Mons. F. Ocáriz, Okupljanje s obiteljima u Limi, Peru, 4. VIII. 2024. 

[5] Drugi vatikanski koncil, Sacrosantum concilium, br. 112. 

[6] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1156.

[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 184. 

[8] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 435. 

[9] Papa Benedikt XVI., Govor na kraju koncerta, 18. XI. 2006. 

[10] Usp. Sveti Josemaría, Put, br. 281, o tišini kao „čuvarici unutarnjeg života“. 

[11] Mons. F. Ocáriz, U svjetlu Evanđelja, „Slušanje: Tišina u djelovanju“, 20. II. 2020. 

[12] Papa Benedikt XVI., Govor nakon koncerta za njegov 80. rođendan, 16. IV. 2007.