Dok promatra Krista mrtvog na križu, Ivan ne vidi samo Njegovu patnju; vidi sve načine na koje ga je njegov Gospodin ljubio. Naviru mu sjećanja na trenutke kada su zajedno plakali i smijali se. Bio je svjedokom Njegove radosti s prijateljima u Betaniji (usp. Iv 11, 5) i Njegova pravednog gnjeva prema onima koji su kuću Njegova Oca pretvorili u razbojničku špilju (usp. Mt 21, 13). Vidio je te ruke kako čine čudesa; ta stopala – umorna i prašnjava od puta – kako na nemoguć način koračaju po Galilejskom moru (usp. Iv 6, 16–21). Čuo je Njegov glas kako ga zove po imenu, pa čak se s njime i nježno šali, nazivajući ga „sinom groma” (usp. Mk 3, 17).
No, iznad svega, Ivan poznaje Isusov pogled. Doživio je ljubav koju je Učitelj mogao prenijeti jednim jedinim izrazom lica. Za vrijeme pashalne večere, te su se oči okrenule prema njemu dok je počivao uz Gospodinovu stranu, upravo u trenutku kada je Gospodin rekao: „Kamo ja idem, vi ne možete doći” (Iv 13, 33). Slomljena srca, apostol ne može shvatiti kako se i zašto sve toliko promijenilo otkako su Dvanaestorica slijedila Isusa u Jeruzalem. Ipak, on vjeruje u Njega i u Njegovu ljubav. Sada, kad je Isus mrtav, dao bi sve samo da ga On još jednom pogleda. Posljednji put kad ga je Isus izravno pogledao, izgovorio je one velikodušne riječi: „Evo ti majke!” (Iv 19, 27). Ivan se okreće prema Mariji. U njezinim očima – još uvijek vlažnima od suza – pronalazi onaj dobro poznati, ljubavlju ispunjen Kristov pogled.
Bol koja ujedinjuje
Ivana iz duboke zamišljenosti prene dolazak dvojice uglednih ljudi koji donose dopuštenje da se Isus skine s križa (usp. Iv 19,38–39). Njihov dolazak dolazi kao iznenađenje. Ivan nije očekivao nikakvu pomoć – a svakako ne od ljudi koji su mu bili gotovo potpuni neznanci. Čak i nakon što su se predstavili kao Josip i Nikodem, trebalo mu je trenutak da ih prepozna. Nadao se da će se na brdo Kalvariju uspeti Petar ili njegov vlastiti brat Jakov. Čeznuo je za tim da njima otvori svoje srce – ljudima s kojima je sam Isus dijelio jedinstvene trenutke. Oni su bili svjedoci čuda i povjerljivih trenutaka koji su ostali skriveni od ostalih apostola. Njih su trojica vidjeli kako Kristovo lice sjaji na gori Taboru te su bili pozvani da ga izbliza prate u Getsemaniju. Sada ih, međutim, nigdje nema.
Usred svoje žalosti, Ivan osjeća kako se njegov dobro poznati temperament počinje uzburkavati. Razmišljajući o drugim apostolima, pita se gdje bi mogli biti. Tada osjeti kako ga Marija nježno povlači za ruku, pozivajući ga da podigne pogled. Ivan primjećuje da druge žene pripremaju platna. Marija Magdalena spominje da imaju više nego dovoljno smirne i aloja za pomazanje tijela. Josip se pobrinuo za sve potrebno za Isusov ukop, a Nikodem nije štedio sredstava kako bi iskazao čast Kristovu tijelu. Promatrajući Josipa i Nikodema kako u ime skupine razgovaraju s rimskim vojnicima, Ivan shvaća da je okružen ljudima koji ljube njegova Gospodina. Pogleda Mariju i u tišini joj iskazuje svoju zahvalnost. Ona mu stisne ruku, a Ivan – shvativši da nije sam – ponovno usmjerava svoju pozornost na križ.
Bol nas često može navesti na osjećaj usamljenosti. Kada patimo, skloni smo misliti da nitko ne razumije kroz što prolazimo. Možemo upasti u zamku vjerovanja da se „naša sreća može postići samo ako uspijemo bez drugih” [1]. Svojom smrću Isus nam pokazuje drugi put. Njegovo tijelo, predano na križu, sada je povjereno brizi onih koji ga ljube. „Na ovoj zemlji bol i ljubav su nerazdvojni”; a oslanjajući se na Krista na križu, čak i u najtežim trenucima, možemo znati da smo „duboko praćeni, sretni, sigurni i snažni” [2]. Ponekad očekujemo utjehu od određenih ljudi, pa nam je teško prepoznati je kada ona dolazi od drugih. Ipak, Bog zna kako se poslužiti čak i onima od kojih smo najmanje očekivali podršku u teškim trenucima. Poput Ivana na Kalvariji, možemo otkriti da nismo toliko sami koliko smo mislili te da je Gospodin već postavio uz nas upravo one ljude koji su nam potrebni kako bismo nastavili dalje.
Toga poslijepodneva Josip, Nikodem, Marija Magdalena, druge žene i Ivan nisu mogli jedan drugome ukloniti bol; no mogli su je zajedno proživljavati, međusobno se podupirati, pripremiti Isusovo tijelo i pratiti ga do groba. „Ondje gdje je bol duboka, nada koja se rađa iz zajedništva mora biti još snažnija” [3]. Na taj su način otkrili – možda još ne shvaćajući to u potpunosti – da zajednička patnja može stvoriti tajanstvenu vezu. Od toga dana nadalje, Ivan je zasigurno gledao na Josipa, Nikodema i svete žene s posebnom zahvalnošću, a i oni na njega. Riječi koje je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri počele su se ispunjavati: njihova će se tuga pretvoriti u radost (usp. Iv 16, 22).
Skidanje Gospodina s križa
Ivan je taj koji uklanja čavao iz Isusovih stopala. On se dobrovoljno prihvaća tog bolnog zadatka, prisjećajući se kako je Krist, samo večer prije, kleknuo pred njega i svojim žuljevitim tesarskim rukama mu oprao noge (usp. Iv 13, 5). Apostol proživljava trenutak u kojem se Gospodin zaustavio kako bi obrisao prašinu s njegove pete i osušio mu prste na nogama. Sada, dok rukama obuhvaća glavu čavla, ljubi stopala svoga Gospodina. Osjetivši koliko su hladna, brizne u plač. Na trenutak posumnja hoće li moći dovršiti započeto. No, tada se prisjeti onih riječi: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13, 15). Ivan duboko udahne, pomoli se i povuče. Nakon nečega što se čini kao vječnost, čavao popušta – a novi val suza slijeva se niz Ivanovo lice.
Isusova bezuvjetna ljubav potiče nas na odgovor. Ipak, suočeni s Kristovom žrtvom – s neizmjernošću Njegove ljubavi prema nama – možemo ostati zatečeni, ne znajući što učiniti. Kako bi ono što ja činim uopće moglo biti važno? A ipak, „nijedan znak naklonosti, pa ni onaj najmanji, neće biti zaboravljen”[4]. Baš kao što roditelji slave djetetove nespretne pokušaje da pomogne u kući ili s nježnošću čuvaju jednostavan crtež nacrtan crticama, Isus s radošću prihvaća i najmanji izraz ljubavi. Kada prešutimo riječ koja bi mogla povrijediti, kada se odreknemo određene udobnosti kako bismo služili drugima ili kada posvetimo vrijeme i pažnju nekome tko je u potrebi, mi pratimo Krista u Njegovoj muci.
Ivan je za sebe odabrao najteži zadatak. Nadvladao je vlastitu bol kako bi služio Kristu, jer ljubav je jača od straha i vjernija od želje za udobnošću. Stoga ga nimalo ne iznenađuje kada ga Marija zamoli da joj doda čavao. Ona ga prima u ruke, brižno čuvajući svaku kap krvi svoga Sina. Zauzvrat, daje Ivanu platno kojim može obrisati Isusova stopala. Čini to s velikom pažnjom – s istom onom nježnošću kojom mu je Učitelj prethodne večeri oprao noge.
Marija je bila
Isus je skinut s križa. Marija odmah prilazi svome Sinu. Ovoga puta Ivan je taj koji je pridržava dok ona prima Njegovo tijelo u svoje naručje. Isusova glava počiva u pregibu njezine ruke. Ona Mu miče kosu s lica i ljubi Ga u čelo. Svi šute. Ivan promatra Marijinu tugu i pokušava se prisjetiti priča koje je ona nekoć, zajedno s apostolima, dijelila o Isusovu djetinjstvu. Teško mu je zamisliti mlađu, radosniju verziju ovog okrvavljenog Krista. Ipak, shvaća da je Marijino iskustvo posve drukčije: u Kristu ona i dalje vidi svoga malog dječaka. Sigurno Ga je držala na gotovo isti način dok je bio dojenče, razmišlja Ivan. Ne može ukloniti uzrok njezinih suza, niti može učiniti išta kako bi u potpunosti ublažio njezinu patnju. Osjeća se nemoćno pred tako golemom boli. No, toga dana mnogo toga uči od Marije. I tako prestaje usmjeravati pozornost na sebe. Ostaje uz nju, a kada se ostali spremaju uzeti Isusa iz njezina naručja, Ivan obgrli Mariju.
Marija nas uči kako ljubiti. Ona je „uzor odgovora na milost”, a razmatranje njezina života baca svjetlo koje nam pomaže „naučiti kako pobožanstveniti našu svakidašnju egzistenciju”[5]. Podno križa ona pokazuje da ljubiti ne znači uvijek činiti velike geste. Ljubav sluša. Ljubav vjeruje. Ljubav ostaje. Čak i onda kada se čini da više ništa ne preostaje za učiniti, ljubav nastavlja darivati samu sebe. Marija ljubi onako kako ljubi Isus: ne zadržavajući ništa za sebe. Zato njezina prisutnost tiho preobražava one oko nje. Od nje Ivan uči da pružanje utjehe ne znači uvijek pronaći prave riječi ili izbrisati tuđu bol. Ponekad je dovoljno jednostavno ostati, pružiti podršku, posvetiti pažnju i učiniti onu jednostavnu gestu koja je drugoj osobi potrebna. Sve to nije nimalo beznačajno za onu koja je već odbacila svaku obranu – „odrekavši se očekivanja, pretenzija i sigurnosti, kako to majke znaju činiti, te bezrezervno posvetivši svoj život Sinu kojega je primila milošću, samo da bi Ga vratila svijetu”[6]. Na Kalvariji dio te ljubavi sada se vraća Mariji: učenik kojega joj je Isus povjerio kao sina grli je i podupire.
Sve do tog trenutka, Marija je u evanđeoskom prikazu ostala gotovo nezamijećena. Njezino posljednje izravno sudjelovanje seže do svadbe u Kani, kada je potaknula prvo čudo svoga Sina i dala poslužiteljima uputu: „Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 5). Tijekom cijelog tog vremena odlučila je ostati u pozadini, kako bi svi pogledi bili usmjereni na Isusa. Ipak, upravo onda kada joj je bio najpotrebniji – u najtežem mogućem trenutku – ona je „bila ondje” (Iv 19, 25). „Evo ponovno mlade žene iz Nazareta – s kosom koja je s godinama posijedjela – kako još uvijek drži Boga kojega se može samo zagrliti, suočena sa životom koji je stigao do praga najdublje tame. Marija je ‘bila ondje’, usred te duboke tame – ali ‘bila je ondje’. Nije otišla”[7].
Okupljanje raspršene braće i sestara
Kristovo tijelo leži na stijeni, umotano u bijela platna, u „novom grobu, u koji još nitko nije bio položen” (Iv 19,41). Nakon što je još jednom poljubila svoga sina, Marija mu oko glave omota platno. Žene, Josip i Nikodem odlaze jedan za drugim, sve dok u grobu ne ostanu samo Marija i Ivan. Ivan se, iscrpljen, naslanja na kameni zid. To je prvi put da je doista predahnuo otkako je Isus uhićen u Getsemanskom vrtu. Događaji toga dana vrte mu se mislima – mutna mješavina tuge i zbunjenosti. Istovremeno, budućnost se čini zastrašujućom i preteškom. Pogleda Mariju, koja kleči pokraj Isusa, i shvati da ona mora biti još iscrpljenija od njega. Sjene se pomiču po kamenu; vani sunce zalazi. Ivan zna da moraju otići. Svladavajući bol u udovima, prilazi ženi koja je sada njegova majka i pita je što joj treba.
Marija primjećuje Ivanove crvene oči i drhtanje ruku. Mora da je gladan, pomisli, i da treba sna. I ona je sama umorna do srži. Promatra Isusovo tijelo. Zna da će ga uskoro ponovno vidjeti, iako se čekanje već sada čini nepodnošljivim. Ipak, Isus joj je povjerio Ivana, a Ivanu je ona sada potrebna. Marija zna da u gradu ima i drugih učenika – muškaraca i žena – kojima je također potrebna podrška; da su svi oni jedni drugima potrebni. Zato kaže Ivanu da moraju pronaći svoju braću i sestre. On kimne i sagne se kako bi joj pomogao ustati.
Svaka osoba koju Bog stavlja u naš život konkretan je poziv na ljubav. Na kršćanski poziv ne možemo odgovoriti sami, jer Isus ne stvara izolirane učenike, već obitelj rođenu iz njegova darivanja samoga sebe. „U tom svjetlu, obraćenje se ne tiče samo savjesti pojedinca, već i načina na koji se odnosimo prema drugima”[8]. U noći Velikog petka, Marija i Ivan počinju živjeti tu istinu. Njihova povezanost ne proizlazi iz krvnih veza ili prirodne naklonosti, već iz Kristovih riječi: „Evo ti sina! Evo ti majke!” (Iv 19, 26–27). Zbog toga se, nakon odlaska od groba, ne mogu zatvoriti u svoju tugu. Moraju potražiti druge, okupiti raspršenu braću i naučiti jedni druge podupirati. I mi na isti način gradimo Kraljevstvo Božje: donoseći Isusa onima oko nas te u svakom odnosu pružajući dio one nježnosti koju su Marija i Ivan naučili pokraj Gospodinova tijela.
[1] Lav XIV., Dilexi Te, br. 108.
[2] Sveti Josemaría, U dijalogu s Gospodinom, br. 54.
[3] Lav XIV., Molitveno bdjenje, 15. rujna 2025.
[4] Lav XIV., Dilexi Te, br. 4.
[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 173.
[6] Lav XIV., Homilija, 1. siječnja 2026.
[7] Franjo, Audijencija, 10. svibnja 2017.
[8] Lav XIV., Poruka za korizmu 2026.