Vjerojatno ste se u nekom trenutku zaustavili i razmislili o svim onim ljudima koji ne poznaju Boga ili imaju potpuno pogrešnu predodžbu o tome tko On jest.

U ranoj Crkvi kršćani su kretali na duga putovanja kako bi širili Evanđelje. Apostol Jakov putovao je do ruba tada poznatog svijeta, sve do Finisterrea, mjesta koje se u to doba – sasvim doslovno – smatralo krajem svijeta. Stoljećima kasnije, sveti Franjo Ksaverski, Španjolac iz 16. stoljeća, prešao je mora i kontinente te preminuo pred vratima Kine. Sve to kako bi ljudi koji nikada nisu čuli za Isusa mogli upoznati Njega.

Obično zamišljamo misionare kao ljude koji prelaze oceane – poput velikih svetaca koji su putovali svijetom naviještajući Krista ili misionara koji to čine i danas. Tu je i sveti Karlo Lwanga, mladi dvorjanin na kraljevskom dvoru u Bugandi (današnjoj Ugandi), koji je odmah nakon vlastitog krštenja postao kateheta svojim kolegama dvorjanima; poučavao ih je vjeri, pa čak i sam krstio neke od njih kada nije bilo vremena čekati svećenika. Podnio je mučeništvo 1886. godine jer se nije htio odreći dijeljenja svoje vjere.

Ne moraš nužno ni sjesti na brod. Upravo ondje gdje jesi, u svojoj svakodnevici, susrećeš mnoštvo ljudi koji su jedva čuli za Isusa.

Kardinal John Henry Newman to je ovako izrazio: „Svako dijete, dobro poučeno u katekizmu, a da toga nije ni svjesno, pravi je misionar.” Govorio je i o tebi. Misionar nije samo onaj tko putuje u daleke krajeve; to je svatko tko prenosi vjeru ondje gdje se zatekne. To je pustolovina koja kuca na tvoja vrata. U praksi, ta pustolovina često poprima oblik kateheze: sjedenje s djecom iz tjedna u tjedan kako bi im se prenijele osnove vjere – često u župi, primjerice radi pripreme za primanje sakramenta.

Primi, živi... i izađi i daruj

Kada je sveti Josemaría započeo Opus Dei, učinio je to među mladima – običnim studentima koji su imali ispite, prijatelje i planove za budućnost. Dana 21. siječnja 1933. održan je prvi susret skupine „Sveti Rafael”. Već sljedećeg dana ti su mladići, potaknuti svetim Josemarijom, otišli u župu u siromašnom dijelu Madrida kako bi poučavali vjeronauk – temelje vjere – djecu koja su se pripremala za prvu pričest.

Nije bilo vremena za oklijevanje ili lagani početak. To nije bila skupina namijenjena samo pasivnom slušanju. Od samog početka, djelovanje skupine „Sveti Rafael” počivalo je i na razumu i na srcu, na primanju i davanju. Sudjelovali su na susretima, a zatim odmah izlazili kako bi dali drugima ono što su primili. Uvijek je riječ o oboje. Vjera koju se samo sluša, a nikada ne dijeli s drugima, s vremenom se hladi.

Taj isti poziv da darujemo ono što smo primili vrijedi i danas. Sveti Josemaría jednom je upitao Adolfa Rodrígueza Vidala (člana Opusa Dei koji je kasnije postao svećenik i biskup): „Bi li se usudio otići u Čile?” To je pitanje pokrenulo pustolovinu njegova života. I mi smo pozvani odgovoriti na Božje izazove; iako to za većinu nas obično ne znači putovanje u daleke krajeve, znači potpuno se posvetiti tome da Isusa učinimo poznatim u svojoj svakodnevici, u svom gradu i u svojoj četvrti.

Stoga pitanje postaje osobno: što je s tobom? Bi li se usudio potpuno posvetiti tome da Isusa učiniš poznatim? Bi li se usudio biti vjeroučitelj?

Formacija nije namijenjena tome da je zadržiš za sebe.

Kada je sveti Josemaría u knjizi Kovačnica napisao: „Hitno je potrebno širiti Kristov nauk. Izgrađuj se, ispuni se jasnim spoznajama i punoćom kršćanske poruke kako bi je kasnije mogao prenijeti drugima”, mislio je na ljude poput tebe. Možda se ne osjećaš osobito spremnim. Možda se ne sjećaš mnogo toga što si naučio prije prve pričesti. Možda postoje stvari koje ne razumiješ u potpunosti ili ih ne bi znao objasniti.

No, nitko ne počinje kao stručnjak. Počinje se time što kažeš „da”.

Svakoga tjedna – u svom krugu, na susretima za formaciju, u duhovnom vodstvu, tijekom razmatranja – sudjeluješ u onome što je sveti Josemaría nazivao „velikom katehezom”: u samom Opusu Dei. Ta ti formacija pomaže živjeti kao dosljedan kršćanin usred svijeta. No, to ne smije stati na tome. Ona treba postati život, a zatim se i dijeliti s drugima. Držanje kateheze jedan je od načina kako to ostvariti.

Tko najviše daje, najviše i prima

„Nitko ne može dati ono što nema”, kaže se. To je istina. No, jednako je istinito i suprotno: onog trenutka kad pokušaš dati, shvaćaš koliko toga još trebaš primiti. Kako je sveti Josemaría zapisao u knjizi Put: „Apostolska dušo: najprije ti sama.”

Tko god se posveti poučavanju vjeronauka, počinje postavljati nova pitanja. Želi bolje objasniti stvari. Istražuje. Više čita. Više moli. Raspituje se o onome što ne razumije. Ozbiljnije shvaća vlastiti kršćanski život jer zna da drugi računaju na njega. I gotovo neprimjetno, njegov se odnos s Gospodinom učvršćuje, a s njime raste i njegov nutarnji život.

Isus je obećao stostruku nagradu onima koji ga velikodušno slijede. U katehezi se to obećanje ostvaruje na vrlo konkretan način: čini se da ti poučavaš, a zapravo najviše učiš ti; čini se da ti daješ, a na kraju najviše primaš upravo ti.

U katehezi svi dobivaju. No, kateheta dobiva najviše: postaje pravi Kristov apostol, radostan, sposoban osvijetliti put drugima samim time što živi jasan i dosljedan život.

Sadnja sjemena u nečijem srcu

Papa Lav XIV. istaknuo je da oblikovanje nekoga u vjeri ne znači samo utuvljivanje činjenica u glavu; riječ je o tome da se Riječ života položi u srce kako bi mogla donijeti plod. Upravo to jest kateheza: sijanje sjemena.
Poučiti dijete kako se prekrižiti. Reći mu da je Isus njegov najbolji prijatelj. Objasniti mu da ima Oca na nebesima i Majku – Djevicu Mariju. Poticati ga da razgovara sa svojim anđelom čuvarom. Moliti s njim njegove prve molitve. Pratiti ga sve do krizme ili prve pričesti, znajući da će taj dan zauvijek obilježiti njegov život.

Sve se svodi na to da drugima darujemo ono što smo i sami besplatno primili – a nije riječ o bilo kakvom daru, već o najvećem daru koji itko može primiti.
Prije uzašašća na nebo, Isus nam je rekao: „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje.” Nije se obraćao samo Petru, Jakovu, Ivanu i svima ostalima koji su se ondje zatekli. On to govori nama, danas. Crkva nas treba. Svijetu su potrebni kršćani koji ne ostaju samo na teoriji, već se doista prihvaćaju posla.

Kao kršćani, dio smo najveće revolucije koja je ikada postojala. Svatko od nas primio je vrlo poseban poziv – poziv koji nosi naše ime – da svoj život posvetimo služenju Crkvi i svijetu. A to služenje svodi se na zadovoljavanje konkretnih potreba Crkve u vašem gradu, u vašem susjedstvu, u vašoj župi.

Sveti Rafael: učenje radi izlaska u svijet

Kateheza nije tek još jedna stavka na popisu obveza u djelu svetog Rafaela. Ona je tu od samoga početka.

Ono što čuješ u svojoj skupini ne završava završetkom izlaganja. Ono zapravo počinje kada o tome moliš, kada to živiš... i kada to dijeliš s drugima. Formacija priprema srce, a kateheza ga širi.

„Apostolat je točno i nužno vanjsko očitovanje unutarnjeg života. Kad čovjek okusi Božju ljubav, osjeća teret duša”, rekao je sveti Josemaría. Toliko smo toga primili od Boga. Svjesni smo povlastice koju imamo i divimo se tomu što nam je Gospodin toliko toga darovao. Iz tog divljenja i zahvalnosti za sve što nam je Bog dao rađa se želja da dajemo drugima. Primaš i daješ. Daješ i rasteš. A u toj razmjeni Bog nikada ne dopušta da ga se nadmaši u velikodušnosti.

Možda za tebe sve počinje nečim tako jednostavnim kao što je pristanak da pomogneš u održavanju jednosatne pouke u nekoj župi. No, iza tog malog „da” krije se nešto puno veće: dopuštanje Bogu da se posluži tobom kako bi Evanđelje putem tvog života doprlo do drugih.