Homilija prelata Opusa Dei mons. Fernanda Ocáriza

Blagdan svetog Josemarije, 26. lipnja 2026. 

„Izvezite na pučinu i bacite mreže za lov“ (Lk 5,4). Upravo smo čuli riječi koje je Gospodin uputio nekim ribarima na Galilejskom moru; riječi koje su označile početak njihova života kao apostola. Isus ih je pozvao usred njihova rada, a ne bilo kojeg dana. Bio je to kraj smjene obilježene neuspjehom: mučili su se cijelu noć i ništa nisu ulovili.

Možemo zamisliti kako su se ti ribari osjećali. I upravo u tom trenutku Isus ih je zamolio da zaplove na pučinu. Nije čekao da se odmore, steknu samopouzdanje ili ispune entuzijazmom. Ušao je u njihov čamac, u njihov umor i njihov rad, i odatle ih pozvao na božansku avanturu.

Sveti Josemaría, čiji blagdan danas slavimo, učio je da umor i iscrpljenost koji dolaze s radom također mogu biti mjesto susreta s Bogom. Ne zato što umor nestaje, već zato što imamo sigurnost da nas Gospodin vidi, prati nas i je uz nas. „Ako ikada osjetimo nedostatak mira ili tjeskobu ili nemir“, govorio je, „idemo k Gospodinu i kažemo mu da se stavljamo u njegove ruke, poput malog djeteta u naručje svoga oca“ (Pismo 2, br. 59). Svijest o božanskom sinovstvu duboko je obilježila njegov odnos s Bogom.

„Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“ (Rim 8,14), čitamo u drugom čitanju. Sigurnost da imamo Boga koji je Otac – koji se brine za nas i uzdržava nas – ispunjava naše svakodnevne borbe nadom, čak i kada nas umor od rada pritišće, kao što je to činio apostolima.

Upravo tamo, usred svijeta, u našim svakodnevnim zadacima i borbama, s njihovim uspjesima i neuspjesima, pozvani smo donijeti Kristovu poruku: u poštenom ispunjavanju našeg posla, u služenju onima oko nas, u brizi za našu obitelj i za one koji dijele naše živote, u načinu na koji se suočavamo s običnim poteškoćama… Kada sve to činimo iz ljubavi prema Bogu, sijemo Dobru vijest Evanđelja u svakom okruženju. Ispunjavamo, kako smo čuli u prvom čitanju, božanski nalog da obrađujemo zemlju i brinemo se za nju (usp. Post 2,15).

Jedan posebno važan način doprinosa ovoj preobrazbi svijeta - način koji posebno karakterizira one koji se znaju smatrati djecom Božjom - jest biti sijačima mira i radosti. Razlike u mišljenjima i osjetljivosti ponekad mogu postati gotovo nepremostiva prepreka među ljudima. Tijekom svog posjeta katedrali u Barceloni, Papa nas je pozvao da budemo „svjedoci i proroci jedinstva, dobrodošlice, sklada i mira, čak i po cijenu žrtve i odricanja“ (Homilija na slavlju Liturgije časova). Nikada se ne doživljavajmo kao neprijatelje bilo koga. Oni koji se znaju smatrati djecom Božjom ne mogu na druge gledati kao na protivnike, jer ih vide kao braću i sestre i prepoznaju ljubav koju Gospodin ima prema njima.

U enciklici Magnifica Humanitas, papa Lav XIV. podsjeća na lik Nehemije i obnovu Jeruzalema. Grad se ponovno rađa „kada svaka osoba preuzme svoju ulogu i prepozna da joj snaga dolazi od Gospodina“ (br. 8). Ta slika može pomoći i nama danas. U često fragmentiranom svijetu, svi kršćani su pozvani obnoviti veze sa svojom braćom i sestrama, počevši od onih najbližih. A to se može učiniti prepoznavanjem, prije svega, da je ono što nas ujedinjuje daleko odlučujuće od svega što bi nas moglo razdvojiti.

Život prvih kršćana, prema kojima je sveti Josemaría osjećao tako veliku naklonost, može nam poslužiti kao primjer. Bili su zlostavljani, progonjeni i ubijani. Ipak, postoje bezbrojna svjedočanstva ljubavi ne samo među njima, već i prema svojim progoniteljima. I tako su, kroz milosrđe, kroz ljubav koja može dosegnuti čak i neprijatelja, pomogli u preobrazbi struktura društva.

Zamolimo Djevicu Mariju da nam pomogne pustiti Isusa u naš brod. Neka nas nauči živjeti s pouzdanjem djece Božje, zaploviti na dubinu kad god Gospodin to od nas zatraži i sijati mir, radost i ljubav Isusa Krista usred svijeta.