Zovem se Agnès. Odrasla sam u Nici, a sada živim u Parizu. Po struci sam odvjetnica i radim u izvršnom timu Opusa Dei u Francuskoj i Belgiji.

Prošlog studenog sudjelovala sam u Jubileju siromašnih putem udruge u kojoj volontiram pod nazivom Aux captifs, la liberation (Zarobljenicima, oslobođenje). Putovali smo u Rim s grupom ljudi koji žive na marginama društva. Nikada nisam mogla zamisliti da ću ovako proživjeti Jubilej nade.

Svaki tjedan idem s još dvije volonterke na "rundu" kroz Bois de Boulogne kako bismo provele vrijeme s ljudima uhvaćenim u prostituciju. Većina njih su transrodne osobe. Znala sam da udruga postoji, ali nikada nisam mislila da je to nešto za mene. Ono što sam zapravo željela bilo je približiti se ljudima koji žive na ulici. Godinama me siromaštvo oko mene tištilo, a još više način na koji svi samo gledaju preko toga. Iskreno, osjećala sam se neugodno zbog toga. Nisam željela biti jedna od onih osoba koje se jednostavno ne angažiraju, ali nisam imala pojma što reći ili kako to reći. Željela sam naučiti kako biti iskreno prisutna s ljudima pored kojih svaki dan prolazim u svojoj ulici, u metrou...

Pokucala sam na vrata ureda udruge iza ugla od svog stana i naletila na starog prijatelja koji me pozvao da se pridružim obilascima Bois de Boulogne. To me je istovremeno šokiralo i dirnulo. To su bili isti ljudi koje sam godinama prolazila. Molila sam se za njih, ali mi nikada nije palo na pamet da ih odem sresti. Podsjetilo me na one evanđeoske odlomke gdje Isus hoda prema gubavcima, ljudima koje svi ostali zaobilaze i skreću pogled. Imala sam jedno pitanje koje me mučilo: bih li ja to zapravo mogao učiniti?

Tada sam se sjetila nečega iz govora "Proširenje srca" koji je Otac održao na prvom okupljanju BeDoCarea u Rimu, i to je bio upravo poticaj koji mi je trebao: Bog ne traži izvanredne stvari od svakoga. Toliko toga je jednostavno nadohvat ruke. Ići prema ljudima i donijeti im nešto od radosti koju nosim u sebi... što mogu učiniti. Kao numerarija Opusa Dei, to je ono što pokušavam činiti svaki dan, na poslu, s prijateljima, s obitelji. I moje susjedstvo je dio toga; ljudi koje možda sretnemo samo jednom. Tamo me Gospodin čeka. Sve je kliknulo. Prihvatila sam to.

Svaki susret je nešto za sebe, jer svaka osoba jest. Približavanje strancima znači prihvaćanje da ne znate kako će vas primiti. Ponekad ne žele razgovarati, ali češće se nešto razmijeni. S vremenom počnete prepoznavati jedno drugo, učiti međusobna imena. Počinju paziti na nas kada dođemo. Tako počinje prijateljstvo. Obuka koju sam dobila preko udruge naučila me da stvarno slušam, da ljude prihvaćam onakvima kakvi jesu, bez ikakvog plana i pretpostavki. Ne dolazim s ikakvim razlogom za dokazivanje.

U ranim godinama Opusa Dei, sveti Josemaría je činio upravo to: išao je siromašnima i bolesnima u bolnice Madrida 1930-ih i tamo je pronašao snagu koja mu je bila potrebna da nastavi dalje. Snažno osjećam tu povezanost. Ti susreti postali su snažan izvor nadnaravne energije za moj unutarnji život i moj apostolat. To je kap u oceanu svjetskih potreba, da, ali kap koja nosi pravu duhovnu težinu.

Ti dani u Rimu su nas mnogo zbližili. Ono što me najviše pogodilo bila je njihova glad za nečim dubljim. Neki od njih su kršteni; drugi nisu. Jedna žena mi je rekla da se želi krstiti i naučiti moliti. Pokazala sam joj aplikaciju Carpe Deum. Druga me iznenadila u autobusu: usred noći jednostavno je počela moliti, tiho i dugo. Sljedećeg jutra mi je rekla da se svake noći budi i provodi dvadeset minuta moleći se za svoju obitelj.

Prije Jubileja siromašnih, posebno sam pročitala prvu apostolsku pobudnicu pape Lava XIV., Dilexi Te. U sjećanju mi ​​je ostala jedna rečenica: nijedan čin nježnosti, ma koliko malen bio, nikada neće biti zaboravljen, pogotovo kada je upućen nekome tko pati, sam je ili je u potrebi. Samo uhvatiti nečiji pogled - nekoga koga nikada niste upoznali - i reći "dobro jutro, kako ste?" dovoljno je da se obnovi nešto ljudsko među vama. To bi mogla biti iskra koja sprječava da se blijedeće svjetlo potpuno ugasi. To nije mala stvar.

Papa nastavlja nabrajati mnoga lica siromaštva: one bez sredstava za zadovoljavanje osnovnih potreba, one izgurane iz društva bez mogućnosti da ostvare vlastito dostojanstvo i potencijal, moralno i duhovno siromaštvo, kulturno siromaštvo, siromaštvo svakoga tko živi u situaciji osobne ili društvene krhkosti.

Toga se čvrsto držim. Toliko želim da se nitko ne osjeća odbačeno ili neželjeno; da svaka osoba nekako zna da je voljena, da je izuzetno važna Bogu i nama. Nadam se svime što imam da se ovaj plamen nade neće ugasiti ni za koga.