Usred Hladnog rata, u palači u Beču sjele su dvije delegacije znanstvenika, jedna iz Sjedinjenih Američkih Država i jedna iz Sovjetskog Saveza. Oko njih diplomati i agenti plaćeni da čuvaju interese svoje političke opcije. Radi se o sastanku UN-ove Međunarodne agencije za atomsku energiju osnovane 1957.godine.
Tijekom stanke, ruski agent prilazi mladom talijanskom inženjeru i obraća mu se sa “Zalvatore.” Kako je ruski agent znao ime ovog inženjera koji je na sastanku prvi put i nikoga tamo nije poznavao? Vratimo se nekoliko godina unatrag.
Prijateljstvo sa svetim Josemarijom
Salvatore, rođen 1944.godine, bio je profesor Podzemne hidraulike na Fakultetu inženjerstva na Sveučilištu Calabria. Prije nego je postao profesor, radio je u istraživačkom laboratoriju Nacionalnog komiteta za nuklearnu energiju, koji je 1982.godine postao Komitet za nuklearnu energiju i alternativne energije.
Supernumerarij Opusa Dei od 1967.godine, 1970. ženi Francu, i dva dana nakon vjenčanja pruža im se prilika susresti svetog Josemariju. Nekoliko godina kasnije dobivaju priliku za još jedan susret s njim. Tom je prilikom Salvatoreova žena pitala svetog Josemariju kako se može moliti kada djeca plaču i vrište. Sveti je Josemaria odgovorio da Bogu plač djece zvuči kao glazba svirana na orguljama u katedrali.
Salvatore je pitao svetog Josemariju za savjet kako činiti apostolat u teškom okruženju istraživačkog instituta na sveučilištu koji je u to vrijeme bio teško pogođen ideologijom suprotnom kršćanskoj kulturi. Osnivač Opusa Dei savjetovao mu je da nastoji ne biti „propovjednik“, nego da svjedoči vlastitom radošću što je dijete Božje.
Nekoliko godina kasnije sveti je Josemaria primio Salvatoreovo pismo s vijestim ao smrti njegove prve kćeri. Salvatore mu je rekao da svu svoju bol prikazuje za ono što se tada nazivalo „posebnom nakanom“ Opusa Dei (dobivanje prikladnog pravnog statusa za Opus Dei unutar Crkve), a Osnivač mu je odmah odgovorio napisavši mu pismo.
Prijateljstvo s KGB agentom
Jednog se dana ruski istraživač pojavio u Salvatoreovom uredu, osoba s pristojnim profesionalnim značajkama, ali koja je, prema Salvatoreu, zapravo željela oformiti sovjetsku KGB ćeliju u gradu. Salvatore se prisjeća: „Odmah sam shvatio da mu je prvi i jedini cilj da svi istraživači u laboratoriju postanu aktivisti CGILa (Talijanske opće konfederacije radnika na koju je strašno utjecala komunistička stranka). Ali ja to nisam htio.“
Svakoga bi jutra otprilike mjesec dana ruski istraživač dolazio u laboratorij s čovjekom kojeg naizgled nije zanimalo znanstveno raspravljanje i koji je dan provodio čitajući novine. Radilo se o dužnosniku Sovjetske komunističke stranke koji je za zadatak imao pratiti istraživača kako ne bi tražio politički azil.
Salvatore ih je jednog dana obojicu pozvao na ručak. „Hvala Bogu da sam imao priliku s njima razgovarati o nekim kršćanskim temama.“ Ali činilo se da njegove riječi nisu ostavile neki dojam.
Ruski je istraživač, za kojeg je Salvatore mislio da je suradnik KGBa, svakoga dana s njim razgovarao o filozofskim temama vezano za marksizam. Bez obzira na sve, Salvatore i istraživač postali su dobri prijatelji, iako su nakon nekog vremena i istraživač i njegov „čuvar“ nestali.
Salvatore je kasnije postao talijanski predstavnik u UN-ovoj Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju za studiju o efektima černobilske katastrofe na vode. I ovdje se nanovo vraćamo u bečku palaču, na sastanak ruskih, američkih i europskih vodećih znanstvenika.
Bio je to prvi put da Salvatore sudjeluje na sastanku ove radne komisije. Nije poznavao nikoga od ostalih sudionika. Tako da kada mu se jedan od prisutnih Rusa obratio imenom, mladi talijanski inženjer ostao je iznenađen. „Iz načina kako me gledao i iz činjenice da me nazvao imenom, bilo je očito da on jasno zna tko sam ja. Gledao me svojim ledeno plavim očima. Mislim da je nastojao odlučiti ima li još uvijek prilike da prijeđem na njegovu stranu. Nakon nekoliko sekundi pružio mi je ruku, kao da mi čestita na mom odbijanju. Rukovali smo se bez riječi i nikada se više nismo vidjeli.“