Isus je upravo stigao u grad Jerihon (usp. Lk 19, 1–9). Čim je prošao kroz gradska vrata, među stanovnicima se pronio glas: „To je Učitelj! Ovdje je!” Svi ga žele vidjeti i čuti. U mnoštvu se nalazi i Zakej. On je ugledan i bogat čovjek te nadcarinik. Zbog toga ne uživa velik ugled jer surađuje s okupacijskim vlastima pri ubiranju poreza. Ipak, i on je ondje, baš kao i svi drugi, i pokušava pronaći mjesto u mnoštvu kako bi barem nakratko ugledao Isusa. No suočava se s problemom: niska je rasta. Kamo god se pomakne prema naprijed, uvijek mu netko viši zaklanja pogled.

Suočen s tom preprekom, Zakej smišlja plan B. Nešto dalje uz cestu primjećuje stablo. S njega bi bez poteškoća mogao vidjeti Isusa. Iako obično mora održavati dostojanstvo primjereno svom položaju, ne oklijeva učiniti nešto što bi se moglo smatrati apsurdnim, jer zna da „podsmijeh ne postoji za onoga tko daje sve od sebe”[1]. Trči ispred mnoštva i penje se na smokvu. Tolika je silina njegove želje da susretne Učitelja. Ne pomišlja na to da dopusti preprekama da ga zaustave. Spreman je žrtvovati čak i vlastito dostojanstvo – dopustiti da ga vide kako bez daha trči, penje se i proviruje kroz grane. Njegovo zanimanje za susret s Isusom nadilazi puku ljudsku znatiželju; ono što Zakej traži, svjesno ili ne, jest istina. Ponajprije, traži istinu o vlastitom životu.

Nepristran pogled

Dolazeći do smokve, Isus podiže oči i upravlja pogled prema cariniku. Zakej susreće pogled Učitelja. Više nije bila riječ samo o promatranju Njega s drveta – kao da je riječ o predmetu proučavanja – već o uzajamnoj razmjeni pogleda. Možda netko iz mnoštva sarkastično komentira ponašanje tog čovjeka: „Gle, to je Zakej – glavni carinik – penje se na drvo poput djeteta.” No Krist ne mari za etikete. U Zakeju ne vidi izdajnika, već dušu koja žeđa za Bogom. I zato na njega upravlja svoj pogled. „Taj prelijepi Isusov pogled – koji drugu osobu, tko god ona bila, vidi kao primatelja ljubavi – označava početak evangelizacijskog žara”[2]. Zakej, ne mareći za to što bi drugi mogli misliti, osjeća Isusov pogled na sebi. Ne boji se dopustiti Gospodinu da vidi u dubinu njegove duše. Zakej je, dakle, duša koja želi moliti: vidjeti sebe Isusovim milosrdnim očima. To je početak njegova obraćenja.

Zatečen Isusovim pogledom, Zakej čuje ove riječi: „Žurno siđi! Danas mi je boraviti u tvojoj kući” (Lk 19,5). Njegova su očekivanja nadmašena. Samo trenutak ranije bio je zadovoljan time da tek vidi Učitelja; nije mogao ni zamisliti da će se Isus zaustaviti, pogledati ga u oči i izgovoriti njegovo ime. No, radost tu ne prestaje: On traži smještaj u njegovu domu! „Krist božanskom mudrošću vidi naše potrebe, a svojom svemoći može – i čini to – nadmašiti naše želje. Gospodin vidi dalje od naše ograničene logike i beskrajno je velikodušan!”[3] On zna za Zakejevu ustrajnu čežnju da Ga vidi te se stoga objavljuje. No, ne staje na tome: gleda ga, zove ga i govori da želi ući u njegov dom. Iskrena želja duše da Ga traži dovoljna je da joj se Isus približi: „Gdje je tvoja čežnja za Bogom? Jer vjera je upravo to: imati želju pronaći Boga, susresti Ga, biti s Njime, biti s Njime sretan”[4].

Zakejev odgovor na Isusov zahtjev trenutačan je. Silazi sa stabla što brže može i prima Gospodina u svoj dom „s radošću” (Lk 19, 6). Takva je radost logična reakcija nakon silne čežnje za Gospodinovom blizinom. Kako je samo žarko želio iskazati Mu gostoprimstvo! Zasigurno je iskazivao poštovanje i zahvalnost, stvarajući ozračje topline i radosti. Pozorno je slušao i riječi koje je Učitelj izgovarao. Jer samo je onaj tko traži istinu kadar prihvatiti Gospodinove pouke i prema njima preispitati vlastiti život. Nasuprot tome, oni koji su vođeni unaprijed stvorenim predodžbama – poput nekih Židova onoga vremena – usredotočuju se isključivo na činjenicu da je Isus učinio nešto neoprostivo: ušao je u dom glavnog carinika. Zato svi počinju mrmljati među sobom (usp. Lk 19, 7). „Bog se ne da ograničiti našim ljudskim predrasudama; naprotiv, u svakoj osobi vidi dušu kojoj je potrebno spasenje te ga posebno privlače one duše koje se smatraju izgubljenima – i koje same sebe takvima doživljavaju. Isus Krist, utjelovljeni Bog, očitovao je to neizmjerno milosrđe – milosrđe koje ne umanjuje težinu grijeha, već uvijek nastoji spasiti grešnika, nudeći mogućnost otkupljenja, novog početka i obraćenja”[5].

Odluka iz ljubavi

Zakej osjeća duboku zahvalnost prema Isusu. Istina je tako jasna, a Gospodin je iskazao toliku milost udostojivši se ući u njegov dom – a da ga to nitko nije ni tražio – da Zakej proživljava duboko unutarnje ganuće. To je trenutak obraćenja. I u tom ozračju radosti on izjavljuje: „Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima, a ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko” (Lk 19, 8).

Nitko od njega nije tražio takav čin velike velikodušnosti. On to čini vlastitom voljom. Ne osjeća nikakvu prisilu; on je taj koji slobodno donosi tu odluku. Svoje postupke ne smatra suprotnima onome što istinski želi. Navikao na financijske izračune, ne spušta se na razinu sitničavog proračunavanja; ne osjeća obvezu udovoljiti nekom zahtjevu, već jednostavno preuzima inicijativu. Isto tako, svoju odluku ne smatra herojskom jer je ispunjen divljenjem prema Gospodinovoj dobroti te stoga osjeća da sve što daje nije dovoljno. Njegov cilj nije tek nešto dati, već dati samoga sebe, jer je odlučio ljubiti – to jest, uzvratiti na Gospodinovu ljubav. Zakej je nadišao puku velikodušnost; jednostavno je počeo živjeti iz ljubavi.

"Slobodno, bez ikakve prisile, jednostavno zato što tako biram, odlučujem se za Boga. I obvezujem se na služenje, na pretvaranje svoga postojanja u darivanje samoga sebe drugima iz ljubavi prema mom Gospodinu Isusu"[6]. Očito je da se čin takve naravi može izvršiti samo ako to činimo radosna srca: Zakej djeluje jer je radostan, zahvalan i ispunjen divljenjem, a to ga ispunja srećom daleko većom od svega što je stekao samim bogatstvom. S pravom je rečeno da radost "nije krepost odvojena od ljubavi, već njezin poseban čin i učinak"[7]. Zato nas spoznaja da smo slobodni ljubiti "vodi k doživljaju radosti u duši, a s njome i vedrine"[8]. Oni koji su odlučili darovati sebe radosni su: "Riječ 'sretan' ili 'blažen' postaje sinonim za 'svet', jer izražava da osoba koja je vjerna Bogu i živi po Njegovoj Riječi postiže istinsku sreću u darivanju samoga sebe"[9].

Radost donošenja radosti Gospodinu

Suočeni s iznenađujućom izjavom glavnog carinika, neki bi gosti mogli pomisliti da ono što je upravo rekao prkosi ljudskoj logici. No Isus, duboko ganut, potvrđuje: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov; jer Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti ono što je izgubljeno” (Mt 19, 9-10).

Gospodinov odgovor nije bio tek hladno iznošenje činjenica. Isus je pravi čovjek i kao takav posjeduje osjećaje. Evanđelja se u više navrata zadržavaju na njihovu opisu: suosjeća s mnoštvom koje je poput ovaca bez pastira (usp. Mt 9, 36); ogorčen je na trgovce u Hramu (usp. Iv 2, 14. 17); boli ga nesreća udovice koja je izgubila jedinca sina (usp. Lk 7, 11-17); ganu ga žena koja ubacuje dva novčića u hramsku riznicu (usp. Mk 12, 41-44); i plače nad smrću svoga prijatelja Lazara (usp. Iv 11, 35).

I u ovoj je prigodi Isus bio duboko ganut. Gospodin je vidio Zakejevu promjenu života i njegovu velikodušnost, ali je vidio i kako je Duh Sveti djelovao u duši toga grešnika. Ako je Zakej kadar donijeti takvu odluku, to je zato što ga je na nju potaknuo Tješitelj. Isus vidi čudo božanskoga djelovanja koje potiče i pomaže čovjeku, poštujući pritom njegovu slobodnu narav. Čini se da inicijativa dolazi od čovjeka koji se odlučuje obratiti, no u stvarnosti, božanski poziv na obraćenje došao je prvi; prethodilo mu je tiho djelovanje Duha Svetoga u Zakejevoj duši – poticaj da se popne na stablo.

Vidjevši sve to, Isus se silno raduje. To se zacijelo očitovalo na Njegovu licu, u tonu Njegova glasa i u Njegovim očima koje su sjajile od ganuća. I Zakej je to osjetio. Radosti što je vidio Isusa, što ga je slušao i što je svjedočio kako ga je Isus uvažio – štoviše, ušao u njegov dom – sada se pridružila radost što je mogao razveseliti Gospodina. Razveseliti Boga i radovati se s Bogom. Što bi čovjek više mogao poželjeti?

[1] Put, br. 392.
[2] Francisco, Audijencija, 11-I-2023.
[3] Kovačnica, br. 341.
[4] Francisco, Homilija, 12. ožujka 2018.
[5] Benedikt XVI., Anđeo Gospodnji, 31. listopada 2010.
[6] Prijatelji Božji, br. 35.
[7] Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, II-II, q.28, a.4.
[8] Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 9-I-2018, br. 6.
[9] Fransico, Gaudete et exsultate, br. 64.