Prošlo je nekoliko tjedana otkako sam započeo drugu godinu medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Nigeriji, kampusu Enugu - jednom od najkonkurentnijih medicinskih programa u zapadnoj Africi - i već sam osjećao pritisak. Novi školski zahtjevi i „rutine“ pritiskivali su me. Nisam mogao puno reći za ostale svoje prijatelje, ali bio sam na putu prema akademskom izgaranju. Znao sam da se s tim moram nositi kao i svi ostali. Samo sam se molio za predah.

U isto vrijeme, čuo sam za nadolazeću radionicu i program za studente. Pokazalo se da je Sveučilišni centar Hillpoint u Enuguu, gdje studiram, surađivao sa studijskim centrom Uhere u Nsukki, kako bi organizirao ovu radionicu o vodstvu i program. Nazvali su je „Vodstvo, utjecaj, prijateljstvo, susret“ (Leadership, Impact, Friendship, Encounter) ili jednostavnije „ŽIVOT“ (L.I.F.E.)

Radionica LIFE organizirana je kao medicinski terenski rad u lokalnoj klinici i školski terenski rad/podrška za javnu srednju školu u zajednici Iwollo, nekoliko kilometara od grada Enugua. Meni se ideja svidjela jer sam se namjeravo na tri dana osloboditi vrućine medicinskog fakulteta. Međutim, nisam bio siguran je li radionica prilika za koju sam se molio.

Nekoliko dana kasnije, u utorak navečer bio sam u autobusu s drugima iz Hillpointa, na putu za Iwollo. „Pa, bolje bi bilo da me ovo sve impresionira“, pomislio sam. Putovanje je uglavnom bilo mirno i ugodno. Činilo se da četiri kotača našeg kamp-busa klize, čak i po neravninama na cesti. Mislim da je i dobar klima-uređaj pomogao. Jedina presijecanja bila su „nečija dva centa“ o brojnim temama pokrenutim na putovanju, što je uključivalo rasprave o krajoliku, savjete za putovanja i osobne anegdote koje su doprinijele ukupnom užitku putovanja. Počeo sam dobro shvaćati cijelu situaciju. Ovo bi moglo ispasti dobro.

Jedva da sam i shvatio kad smo naišli na zelena ulazna vrata pored putokaza. Njihove su se šarke otvorile otkrivajući mjesto gdje ću sljedećih nekoliko dana živjeti. Dok smo se približavali glavnoj kući, izgledala je kao nešto što pripada časopisu. Doista, prizor koji treba cijeniti. Kompleks je davao osjećaj kao da ste u parku, s uredno pokošenom travom, kao za neku ceremoniju. „Konferencijski centar Iwollo, Ezeagu LGA“, pisalo je na putokazu. Ali zašto smo uopće bili ovdje? Pa, nije mi bilo previše važno. Bio sam četrdeset kilometara udaljen od nadolazećeg izgaranja, dovoljno daleko od vrućine. Bio sam i zadovoljan onim što sam vidio. Ostatak će biti u redu. Moj sljedeći plan bio je maksimalno iskoristiti ovaj odmor od života. Međutim, lekcije za ovu LIFE radionicu došle su mi prerano.

Te večeri prošetali smo se kompleksom i pokazali su nam groblje koje je tamo izgrađeno. Ispričali su nam o svakom članu Opusa Dei koji je tamo pokopan, o njihovom životu služenja i kako im je to pomoglo da sretno žive svoj poziv. U to vrijeme, u meni se počela buditi nova ideja. I ja sam bio tamo - ne na groblju, već na ovoj radionici - kako bih služio drugima.

Sljedeći dan bio je dan priprema. Pripremali smo se za medicinski terenski rad. Trebao se održati sljedeći dan u zdravstvenom centru Iwollo, ruralnoj ispostavi bolnice Niger Foundation u gradu Enugu. Vođeni dvama liječnicima, dr. Michaelom i dr. Onyedikom, koji su nas pratili na putovanju u konferencijski centar, vježbali smo aktivnosti jedni s drugima: kako provesti brze testove na malariju, provjeriti šećer u krvi, izmjeriti krvni tlak i obaviti osnovne preglede očiju. Također smo simulirali zdravstvena predavanja koje smo trebali održati seljanima. Znanje se međusobno dijelilo po prostoriji, neki od nas s medicinskom pozadinom, poput mene.

Do jutra, pedesetak seljana već je čekalo u dvorištu. Kad smo stigli i počeli, vrijeme je prolazilo. Slušali smo i dijagnosticirali malariju kod djece i visoki krvni tlak kod odraslih te slušali starije kako oklijevajući opisuju svoje bolove u zglobovima. Savjete smo prenijeli na svakodnevni jezik o temama poput osobne higijene, upravljanja krvnim tlakom i prenatalne skrbi. U početku su se seljani činili rezerviranima. Ubrzo su se otvorili, izražavajući svoju znatiželju o nizu tema. Nekima smo objašnjavali, nekima bili potpora. Za mene je to pokazalo da ostavljamo trag.

Raditi od 10 do 15 sati, iako uz tri liječnika, i dalje je bilo teško. Do kraja dana, kao što se i očekivalo, bili smo iscrpljeni, nakon što smo se pobrinuli za više od stotinu pacijenata. U mom umoru osjećalo se duboko zadovoljstvo, isti osjećaj koji sam imao stojeći pokraj cvijeća na groblju.

Sljedećeg dana bili smo u Srednjoj školi Aguobu-Iwollo. Tamo smo razgovarali s maturantima o životu nakon mature, potičući ih da zamisle budućnost koja nije ograničena njihovom okolinom. Slušali su nas dok smo opisivali putovanje kroz školu, a zatim smo ih i mi slušali dok su dijelili neke od svojih nevolja. Unaprijed smo prikupili nešto sredstava kako bismo im dali darove i ponudili im određenu podršku. Dva učenika su od nas zaslužila stipendiju za jedan semestar. Drugi, Joel, s izvrsnim talentom, predstavio je svoj rad, a mi smo mu ponudili da mu kupimo set za crtanje kako bismo njegovali taj talent.

Za kraj smo odlučili iskoristiti njihovo školsko igralište za nogometnu utakmicu s njima. Kasnije te večeri zvižduk je odsvirao kraj, a ovi su dečki pokazali takvu otpornost i koordinaciju na terenu. Nije me čudilo što su nas pobijedili s impresivnom gol-razlikom, onom koju neću priznati pismeno. Sigurno je reći da pobjeda nije bila baš naš cilj. Igrali smo s njima ono što se činilo kao igra naših života kako bismo izgradili trajnu vezu, i to smo i postigli. Poraz je ovog puta bio je ispunjavajući, i opet sam dobio isto zadovoljstvo.

Naše posljednje jutro bilo je kratko. Snimili smo grupnu fotografiju i još jednom ušli u autobus. Kako se kompleks udaljavao iz mog vidokruga, shvatio sam da je radionica ponudila više od praktične obuke. Usred obroka, druženja i tematskih rasprava (od nogometa do vjere, života i poziva), bolje smo se razumjeli i više smo se brinuli o spoznaji istine nego o pobjedi u raspravama.

Volim reći da sam se zaljubio u seljane koji su stalno govorili „jisie ike!“ („samo tako nastavi!“) dok smo na njima provodili testove; u osmijehe školaraca dok su slušali bivšeg iscrpljenog studenta medicine kako ih ohrabruje na život; u njihove suze dok su se kotrljale niz lice kada smo im davali poklone; u njihove vještine na terenu; u ostale kolege s kojima sam dijelio prekrasan krajolik u Konferencijskom centru Iwollo; i u moju novootkrivenu bliskost s Isusom u Presvetom Sakramentu.

Radionica L.I.F.E. bila je više od odmora od života; bio je to početak novog života. Naučio sam da pauza, u svom najispunjenijem smislu, može značiti odvajanje vremena za služenje drugima. To mi je dalo novi osjećaj svrhe; onaj koji će me nositi kroz vrućinu medicinskog fakulteta i nakon njega.