Odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta možda i nije tako jednostavan. S antropološkog gledišta, odgovor bi morao biti potvrdan jer je sloboda najveći dar koji čovjek posjeduje. Kao kršćanin, moram reći: sloboda postoji. Ipak, to nije svima sasvim jasno – ni u pogledu njezina ostvarenja kod pojedinca, ni njezine svrhe, ni njezinih granica – jer ne dijelimo svi isto shvaćanje o tome što je ljudsko biće, niti o našem podrijetlu i svrsi. S političkog gledišta, moglo bi se odgovoriti da živimo u demokratskoj zemlji te smo stoga slobodni. I to je istina. No, razmatramo li slobodu u njezinu najdubljem smislu? Postoje li možda ljudi koji uživaju veći stupanj slobode koja obogaćuje čak i unutar totalitarne države?

Naravno, potvrdan odgovor na to posljednje pitanje ne bi diktaturu učinio dobrom; poanta je, zapravo, razmisliti o onoj vrsti slobode koja potiče ljudsku zrelost. Sa sociološkog gledišta, moglo bi se, primjerice, razmotriti razumna ograničenja koja nameće društvo u kojem živimo – kao i ona manje razumna, ili ona koja bi trebala postojati, ali se zaobilaze ili potpuno izostaju.

Za razliku od onih koji oko svoje slobode podižu barikade – bilo da je žele zadržati samo za sebe ili je rasipati – Krist pokazuje kako se ona istinski osvaja potpunim i krvavim predanjem vlastita života.

Mnogi su od nas naučili voljeti slobodu putem vjere, osobito putem Novoga zavjeta. Moram dodati i da sam dublje razumijevanje slobode stekao uz pomoć crkvenoga Učiteljstva i određenih iznimnih osoba – među kojima valja spomenuti Augustina iz Hipona, Tomu Akvinskoga, Josemaríju Escrivu, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

Što je drugo Augustinovo nemirno srce doli čežnja za traženjem dobra koje oslobađa ili pak bol zbog njegova kasnog pronalaska – barem u očima onoga tko ljubi? Sveti Toma, proučavajući vječni zakon, naravni zakon i savjest, utjelovljuje potragu za istinom koja oslobađa; svoj snažni intelekt stavlja u službu te istine u djelima De Malo, De Veritate, Summa Theologica i mnogim drugim svojim spisima. Ta ista istina zrači iz Ivana Pavla II. kada, prkoseći svakom prolaznom trendu, potvrđuje da „Krist raspeti otkriva istinski smisao slobode, živi je potpuno u potpunom darivanju samoga sebe i poziva svoje učenike da sudjeluju u toj istoj slobodi”.

Za razliku od onih koji oko svoje slobode podižu zapreke – bilo da je žele zadržati za sebe ili je rasipati – Krist pokazuje kako se ona istinski osvaja potpunim i krvavim predanjem vlastita života. Sloboda se ostvaruje njezinim darivanjem. Kardinal Ratzinger opsežno je pisao o slobodi, no tijekom nezaboravnog Svjetskog dana mladih 2005. godine nastojao je njezinu dubinu dočarati jednostavno, promatrajući sam događaj Križa – koji je bio naviješten na Gospodnjoj posljednjoj večeri, a uprisutnjuje se u slavlju mise. Krist preobražava nasilje koje ga pribija na križ u ljubav koja se potpuno daruje. Kako je zapisao u djelu Stvaranje i grijeh, čovjekov veliki grijeh „sastoji se u želji da zaniječe činjenicu da je stvorenje, jer odbija prihvatiti mjeru i granice koje to podrazumijeva”. Takav čovjek neće biti slobodan jer – kako je rekao mladima u Kölnu – „sloboda ne znači jednostavno uživati ​​u životu ili smatrati sebe apsolutno autonomnim; ona znači usmjeriti se prema mjerilu istine i dobra kako bismo na taj način doista postali ono što jesmo – istiniti i dobri”.

Ove riječi potječu od utemeljitelja Opusa Dei: „Postoji dobro koje [kršćanin] mora osobito tražiti: osobna sloboda. Samo braneći osobnu slobodu drugih – uz pripadajuću osobnu odgovornost – može, s ljudskom i kršćanskom cjelovitošću, na isti način braniti i vlastitu.”

Drugdje izjavljuje da ne propovijeda tek svoju ljubav prema slobodi, već je glasno naviješta pred onima malodušnima koji u njoj vide opasnost za vjeru. Doista, pogrešno tumačenje slobode – slobode lišene svrhe, objektivnih normi ili zakona odgovornosti – upravo bi to i bilo.

Moglo bi se govoriti o nepodnošljivoj lakoći određenih površnih ili neozbiljnih sloboda, ili pak o slobodama koje porobljavaju jer – kako je to izrazio Toma Akvinski – drže čovjeka unutar tuđih okvira, okivajući ga.

No, uvijek imaj na umu da se Isus „ne želi nametati”. Upravo zato razotkriva prijevaru koja se krije iza ispraznih riječi: „sloboda” koja porobljava; „napredak” koji nas vuče natrag u džunglu; „znanost” koja prikriva neznanje... Uvijek je riječ o natpisu koji skriva neispravnu robu (usp. Brazda, 933). Jesmo li slobodni kada se usmjeravamo prema istini i dobru ili je naša sloboda tek slabašna? Drugi vatikanski sabor ponovno je istaknuo obvezu traženja istine i prianjanja uz nju. Možemo se zapitati kakvom dobru težimo, jer nedvojbeno težimo nekakvom dobru. Je li to dobro koje izgrađuje osobu? Je li to dobro koje nadilazi?

Parafrazirajući poznatu izreku, moglo bi se govoriti o nepodnošljivoj lakoći određenih površnih ili neozbiljnih sloboda – ili pak sloboda koje porobljavaju jer, kako je primijetio Toma Akvinski, vežu čovjeka za ono što mu je strano, zapravo ga okivajući. Kada do toga dođe, pojedinac biva umanjen, ranjava vlastitu narav te – kršćanskim rječnikom rečeno – vrijeđa Boga, druge i samoga sebe. To se može opisati kao ropstvo grijehu, zabludi, neozbiljnosti ili neispunjenom životu. U svakom slučaju, i u takvim okolnostima, osoba ne prestaje biti slobodna – jer je to nemoguće – već živi s bolesnom, manjkavom slobodom koja je neće daleko odvesti. Kako je istaknuo Akvinski, što više čovjek gubi od onoga što je najbitnije za njegovo biće – razum, volju i čestito srce – to postaje veće njegovo ropstvo.

Stoga je potreban velik odgojni pothvat – onaj koji otkriva istinu, dobrotu, ljepotu i jedinstvo; koji nas potiče da ih pronalazimo usred svakodnevnih aktivnosti prakticiranjem ljudskih kreposti – iskrenosti, vjernosti, marljivosti, vedrine, hrabrosti, ustrajnosti, jakosti, solidarnosti, pravednosti, umjerenosti, velikodušnosti, razboritosti, poniznosti, pristojnosti, poštenja, skromnosti itd. – te, za kršćanina, i bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Na taj će nam način biti lako živjeti „kao slobodni ljudi, a ne kao oni kojima sloboda služi kao izgovor za zlo”, kako piše sveti Petar.