Jeste li ikada vidjeli pticu – recimo vrapca – koja je ozlijedila krilo ili se nekako zapetljala pa ne može letjeti? Pokušava iznova i iznova sve dok je iscrpljenost naposljetku ne zaustavi. Minutu kasnije ponovno pokušava, ali bez uspjeha... Zaglavila je na tlu, bespomoćna, u panici i smrtnom strahu jer ne vidi izlaza. Stjerana u kut, pokušava barem pronaći kakav-takav zaklon, možda obližnji grm... Spominjem ovaj prizor – koji je, iskreno, pomalo srceparajuć – jer vam može pomoći da shvatite nešto na što je sveti Josemaría rado ukazivao: upečatljive riječi iz Knjige o Jobu koje opisuju nešto što je za čovjeka jednako bitno kao što je letenje za pticu. „Čovjek se rađa za rad, kao što se ptice rađaju za let”, govori nam sveti pisac, a citira sveti Josemaría (Job 5, 7; citirano u djelu Prijatelji Božji, br. 57).

Kad svatko od nas ne bi obavljao svoj posao (uključujući studente, jer učenje je vaš posao), završili bismo poput onog izmučenog vrapca. A ipak, često mislimo da bismo bili sretniji kad uopće ne bismo morali raditi... Istina je, međutim, da bismo – kad bismo život na zemlji proveli ne radeći ništa što nalikuje radu – potonuli u istu onu tugu kakvu osjeća ptica koja je izgubila sposobnost letenja. To se događa ljudima koji su dugo bez posla ili onima koje previše dokolice čini nemirnima i ispunjava dosadom.

Bog djeluje

Zanimljivo je da nam Knjiga Postanka govori kako je, još i prije pada, „Gospodin Bog uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva” (Post 2,15). Od prvog muškarca i žene tražilo se da skrbe o vrtu. Zašto? Zato što su muškarac i žena stvoreni na sliku Božju, a i sam Bog djeluje!

Kada se rad prvi put spominje u Bibliji (upotrebom hebrejske riječi melakhá, što znači rad ili djelovanje), to se uopće ne odnosi na ljude, već na Boga: stvaranje svijeta u sedam dana opisano je kao Božje djelo: „Sedmoga dana Bog dovrši djelo (melakhá) koje učini i počinu sedmoga dana od svega djela koje učini” (Post 2,2). Očito je da Božje djelovanje nije posve isto kao naše. Slično je, ali i drugačije. Ipak, ostaje činjenica da smo stvoreni, između ostaloga, da radimo i skrbimo o stvarima – a to nas vraća na činjenicu da smo stvoreni na sliku Boga, koji također djeluje. Štoviše, moglo bi se reći da nismo samo pozvani raditi, nego smo pozvani raditi poput Boga! No, kako?

Raditi poput Boga

Bog je odlučio otkriti što znači raditi poput njega kada je odlučio postati jednim od nas po utjelovljenju svoga Sina. Isus nam, među ostalim, pokazuje da Bog radi, kao i način na koji radi. Isus kaže: „Otac moj radi i ja radim” (Iv 5, 17). Želja da budemo kršćani – što znači uzeti Krista kao mjerilo i polazište našega života – podrazumijeva učenje iz njegova života rada u Nazaretu, tijekom mladosti i ranih odraslih godina, a kasnije i tijekom godina javnog djelovanja, kada se potpuno darivao kako bi dopro do svakoga, u danima ispunjenima intenzitetom i milošću – pa i, dakako, umorom.

Radeći s apostolima i učenicima, mnogima je donosio radost evanđelja. I umarao se; no činio je to radosno, jer je u taj rad ulagao svu ljubav koju je nosio u sebi, sve do polaganja života za svoje prijatelje. Čak je i njegova Muka bila rad: djelo otkupljenja duša.

Sveti Josemaría objasnio je potrebu za radom povezujući je izravno s radom Sina Božjega: "U Evanđelju ćete naći da je Isus bio poznat kao radnik, sin Marijin; pa i mi moramo, sa svetim ponosom, djelima dokazati da smo radnici, muškarci i žene koji doista rade!" (Prijatelji Božji, br. 62)

Ne možemo nalikovati Isusu ako ga ne nasljedujemo u svom radu, jer bi to za ljude koji teže svetosti usred svijeta značilo inzistirati na putu drugačijem od onoga kojim je on hodio. Ako iz jednadžbe našeg kršćanskog života izuzmemo rad, što bi preostalo? Posvećujemo li samo svoje slobodno vrijeme ili vrijeme provedeno u molitvi? U tom bismo slučaju bili poput „katoličke podmornice” koja cijeli tjedan plovi skrivena ispod površine, baveći se bilo čime, a na površinu izlazi samo nedjeljom radi mise, prije nego što ponovno zaroni sve do sljedećeg tjedna. Ne ostavljamo nikakav trag; nitko ne može prepoznati da smo kršćani u svakodnevnom životu, a kamoli na poslu. Potopljeni. U najboljem slučaju, možda bismo s vremena na vrijeme podigli periskop kako bismo zamolili Boga za nešto vezano uz posao, poput pomoći oko teškog ispita.

Nasuprot tome, sveti Josemaría učio nas je da su naš rad i profesionalni poziv „bitan i neodvojiv dio našeg kršćanskog identiteta. Gospodin želi da budeš svet ondje gdje jesi, na poslu koji si odabrao iz bilo kojeg razloga. Za mene je svaki posao koji nije u suprotnosti s božanskim zakonom dobar i plemenit te se može uzdići na nadnaravnu razinu, odnosno uključiti u neprestani tok Ljubavi koji određuje život djeteta Božjega” (Prijatelji Božji, br. 60).

Živjeti kao dijete Božje: to je ključ za rad poput Isusa, Sina Božjega koji sve usmjerava prema svome Ocu. Zato je tvoj posao – kakav god on bio – mjesto na kojem trebaš nastojati raditi onako kako je radio Isus. A koji je duh pokretao njegov rad? To bismo mogli sažeti u tri poznate fraze: „sveti se ime tvoje” (odavanje slave Bogu), „budi volja tvoja” (vršenje Božje volje) i „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi” (služenje drugima). Mogu li te tri fraze opisati i tvoj rad?

Čuvajte se! Babilonska kula

Prava opasnost leži u zamjeni tih stavova posve drukčijim stavom. Pogledajmo ambicije koje su stajale iza pomutnje kod Babilonske kule: „Hajde da sebi sagradimo grad i toranj kojemu će vrh sezati do neba i steknimo sebi ime” (Post 11, 4). Željeli su steći ime. Umjesto da slave Boga, nastojali su proslaviti sami sebe. Rezultat je bio pomutnja jezika, podjela i međusobna otuđenost ljudi. „Radi imajući na umu Boga, ne žudeći za ljudskom slavom. Neki ljudi vide posao kao sredstvo za stjecanje počasti, moći ili bogatstva koje hrani njihovu osobnu ambiciju, ili pak uživaju u ponosu što se osjećaju sposobnima”, no Božja su djeca pozvana gledati na posao kao na „priliku da služe svima, iz ljubavi prema Bogu” (Pismo 14, br. 18).

Hajde... Leti!

Ako primijetiš da tvoj rad nije dobro obavljen ili nije ispravno usmjeren, to je znak da trebaš početi iznova. Tvoj rad može biti poput krila koja te svakim danom uzdižu sve više, noseći tvoj svijet – zajedno s tobom – prema Bogu. Vlastitim se trudom možda uspinješ tek skromno, no uz pomoć milosti dospijevaš vrlo visoko, promatrajući Isusa u svojoj blizini u svemu što činiš, a ne samo na poslu.

Poput one sićušne ptice kojom se sveti Josemaría služio kao usporedbom za samoga sebe: „Vidim se kao jadna mala ptica, navikla letjeti tek s drveta na drvo ili, najviše, do balkona na trećem katu... sve dok jednoga dana nije skupila hrabrosti da dosegne krov jedne skromne kuće – nipošto nebodera... No tada se obrušava orao i grabi našu malu pticu – zamijenivši je za vlastitog ptića – te, nošena u njegovim snažnim kandžama, mala se ptica uzdiže, uzdiže vrlo visoko, iznad zemaljskih planina i snježnih vrhunaca, iznad bijelih, plavih i ružičastih oblaka, još više, sve dok ne pogleda ravno u sunce... I tada orao, puštajući malu pticu, govori joj: 'Hajde, leti!...'” (Kovačnica, br. 39).