Pročitajte razgovor na Prensa Libre (Guatemala)

Prelat Opusa Dei, monsinjor Fernando Ocáriz, stigao je u Gvatemalu 4. kolovoza, čime je započeo svoje pastoralno putovanje kroz Srednju Ameriku. Posjet, koji će trajati do 22. kolovoza, uključuje boravak u San Pedro Suli i Tegucigalpi (Honduras) te u San Salvadoru (El Salvador).

Tijekom posjeta – koji je organiziran uz pomoć lokalnog tima za podršku Opusa Dei – monsinjor Ocáriz pristao je pismenim putem odgovoriti na pitanja u ovom intervjuu, koji se tiče njegova posjeta toj zemlji i njegova pogleda na aktualne izazove.

Ovo je Vaš prvi posjet Gvatemali u svojstvu prelata Opusa Dei. Kakvo je značenje ovog putovanja i čemu se nadate od ovih dana provedenih u susretima s toliko mnogo ljudi?

Velika je radost doći i susresti toliko ljudi – slušati, učiti, moliti s njima i zahvaljivati ​​Gospodinu za sve dobro koje On čini u ovoj zemlji. Uvijek kažem da na ovim putovanjima primam mnogo više nego što bih ikada mogao dati. Nadam se da će nam ovi dani pomoći svima da obnovimo svoju nadu, da rastemo u prijateljstvu s Isusom Kristom i da otkrijemo kako svaka osoba – ma gdje se nalazila – može doprinijeti, kako nas podsjeća papa Lav XIV., tome da društvo postane humanije i bliže Bogu.

Opus Dei je dio Katoličke Crkve. Kako surađuje s biskupima, biskupijama i drugim ustanovama, redovima ili pokretima unutar Crkve? Što Opus Dei pridonosi životu Crkve?

Unutar velike obitelji Crkve, Opus Dei pridonosi svojom porukom i svojom karizmom: pomaže ljudima iz svih životnih sfera da susretnu Boga u svojoj svakodnevici – na poslu, u javnom životu, u obitelji, u životnim radostima i poteškoćama – te da time postanu aktivni sudionici u evangelizacijskom poslanju Crkve. Na taj način, Opus Dei postoji kako bi služio Crkvi. To je u samoj srži našeg duha – što je sveti Josemaría naglašavao na mnogo načina: jedinstvo s Papom, s biskupima i s drugim katolicima. To je temeljno dobro; po njemu, i Božjom milošću, možemo sijati jedinstvo u podijeljenom i razjedinjenom svijetu, donoseći Kristovo svjetlo i ljubav ondje gdje su najpotrebniji – u učionice, susjedstva, ruralne krajeve, bolnice, urede i obitelji; siromašnima i bogatima jednako... svima.

Crkva u Latinskoj Americi prolazi kroz razdoblje značajnih izazova, ali i velikih prilika. Koji su prioriteti za naviještanje Evanđelja na ovom kontinentu, koji je opisan kao kontinent nade?

U Latinskoj Americi vjera se živi kroz pučku pobožnost koja služi kao nadahnuće cijelom svijetu. Istodobno – kao što je slučaj i drugdje – svjedočimo promjeni razdoblja, što zahtijeva temeljitu formaciju prilagođenu posebnim okolnostima svake pojedine osobe. Stoga nas izazovi s kojima se susrećemo u poslanju evangelizacije ne bi trebali obeshrabriti; naprotiv, oni bi trebali biti poziv na intenzivniju molitvu, na zbližavanje s drugima i na služenje njima, pomažući im u njihovu susretu s Kristom.

Prije samo nekoliko mjeseci obilježili smo 50. obljetnicu putovanja svetog Josemaríje kroz Latinsku Ameriku, koje je završilo u Gvatemali. Tijekom susreta s ljudima iz tih zemalja, on je rekao: „Dok vas gledam, ispunjava me nada.” Djelo – mali dio Crkve – započelo je na američkom kontinentu s tek nekoliko ljudi, a danas broji tisuće. Ta se nada treba proširiti cijelim svijetom, popraćena radošću. „Radujte se u nadi!” (Rim 12, 12), kaže sveti Pavao. A to nije nikakva prividna nada; zato on dodaje: „Radujte se u nadi, strpljivi u nevolji, postojani u molitvi!” U Latinskoj Americi posjedujete tu radost, tu snagu i tu pobožnost – odlike koje mogu donijeti nadu ostatku svijeta.

U svojoj prvoj enciklici, Magnifica Humanitas, papa Lav XIV. poziva kršćane da promiču kulturu mira i ponovno otkriju dostojanstvo svake osobe. Što on smatra važnim za trenutačnu situaciju u Srednjoj Americi?

Papa Lav nas poziva da dobro pojedinca stavimo u središte društvenog i gospodarskog života: poštovanje ljudskog dostojanstva put je prema miru. Kako sam nedavno istaknuo na sveučilištu Universidad del Istmo, svatko od nas može razmisliti o tome što u našem vlastitom životu znači činjenica da je ljudska osoba važnija od tehnologije, novca ili struktura. U današnje se vrijeme govori o posthumanizmu i transhumanizmu. Crkva predlaže istinski humanizam, koji u središte stavlja ljudsko dostojanstvo, jer je svako ljudsko biće pozvano biti Božje dijete u Kristu.

Papa skreće pozornost na impresivan napredak u tehnologiji i umjetnoj inteligenciji, čak i dok se suočavamo s problemima kao što su siromaštvo, migracije, nasilje i polarizacija. Kako kršćanin može doprinijeti ujedinjenijem društvu punom nade?

Sveti Josemaría otvorio je kršćanima veličanstven obzor: postaviti Kristovu ljubav na vrhunac ljudskih djelatnosti. Svaki je čovjek – putem svoga rada, studija, društvenog i građanskog angažmana te suradnje s drugima koji dijele slične brige (bili oni kršćani ili ne) – pozvan tražiti odgovore na izazove našega vremena, kako bi sijao mir, dostojanstvo, pravednost i kršćansku ljubav. To je poput prispodobe o talentima: svi smo primili talente koje trebamo umnožiti služeći drugima – usmjeravajući inovacije etičkim načelima, rješavajući složene probleme na temelju evanđeoskih načela te doprinoseći stručnim znanjem prožetim perspektivom vjere.

Opus Dei se približava stotoj obljetnici svoga utemeljenja, koja obuhvaća dva ključna datuma: 2. listopada 2028. i 14. veljače 2030. Što ta obljetnica predstavlja za tu ustanovu i kakve plodove, prema njezinim očekivanjima, ona može donijeti Crkvi i društvu u Srednjoj Americi?

Stota obljetnica poziva nas da se sa zahvalnošću osvrnemo na prošlost te sa željom da razmotrimo kako bismo mogli djelotvornije služiti Crkvi i društvu. Svjesni smo da smo od Boga primili milost – milost koju treba dijeliti. Ne želimo da ova obljetnica bude tek organizacijsko ili institucionalno pitanje; naprotiv, ona je poziv svakom članu Opusa Dei – kao i mnogim suradnicima i prijateljima koji koračaju uz nas – da se vjernije uskladimo sa svjetlom koje je sveti Josemaría primio 2. listopada 1928. te da to svjetlo ponudimo drugima: svjetlo vjere, ljubavi, služenja i mira. Sveti Josemaría poticao nas je da promičemo važnost služenja u društvu koje je često izgubilo iz vida njegovu vrijednost. U Evanđelju nam Isus kaže: „Došao sam služiti.”

U Srednjoj Americi – kao i svugdje drugdje – pozivam one koji sudjeluju u našim apostolskim i formativnim aktivnostima da razmisle o pitanju koje i sami sebi postavljamo: Kako mogu obnoviti svoj duh služenja? Kako mogu bolje služiti u vlastitom okruženju – u svom susjedstvu, svojoj obitelji i na svom radnom mjestu?

U poruci poslanoj 19. ožujka ove godine napomenuli ste da pripreme za stotu obljetnicu uskoro počinju. Kako biste željeli da Opus Dei dočeka tu obljetnicu?

Želio bih da svi mi raspirimo Božji dar. Kao što sam spomenuo u toj poruci, riječi koje apostol Pavao upućuje Timoteju vrlo su poučne: „Podsjećam te da raspiriš Božji dar koji je u tebi.” To činimo tako što smo zahvalni, tako što ostajemo čvršće povezani s Papom i njegujemo veću želju za služenjem – kako bismo mogli biti sijači mira i radosti ondje gdje živimo.

U ovom povijesnom trenutku često se navodi jedna misao svetog Josemaríje: „Sve je učinjeno, a ipak sve tek treba učiniti.” S obzirom na to da je Opus Dei živi organizam, kako mirite vjernost s promjenom?

U životu Crkve sve je već ostvareno jer nas je Isus Krist otkupio, a Njegova beskrajna milost – Njegova Riječ i sakramenti – stoji nam na raspolaganju. Istodobno, otkupljenje se odvija unutar života i odluka svakog pojedinca; u tom smislu, sve tek treba učiniti.

U Djelu se danas osvrćemo na stotinu godina povijesti; mnogo toga je postignuto, a naš duh – koji je Crkva blagoslovila – utjelovljen je u tisućama ljudi. Što se tiče naše duhovnosti i temeljnih načina njezina življenja, sve je već postavljeno. Ipak, obzor evangelizacije more je bez obala: sve tek treba učiniti. Tijekom nedavnog Papina posjeta Španjolskoj, geslo je glasilo: „Podignite pogled.” Upravo tako mi kršćani želimo promatrati svijet – Isusovim očima – videći ga kao prostrano polje ispunjeno i pšenicom i kukoljem, kako bismo mogli biti oruđe u Božjim rukama, pomažući Mu sijati i žeti dobra djela: djela vjere i služenja, slobode, pravednosti i društvenog napretka.

Jedna od središnjih poruka svetog Josemaríje bila je da rad može biti mjesto susreta s Bogom i služenja drugima. Što bi ta vizija mogla ponuditi u svijetu u kojem mnogi ljudi osjećaju teret besmislenog rada, nepravednih uvjeta ili nedostatka zaposlenja?

Sveti Josemaría želio je da rad bude „stožer” – odnosno središnja točka – oko koje se vrti kršćanski život vjernika Opusa Dei. On je rad shvaćao u širokom smislu, koji obuhvaća mnogo više od samog formalnog zaposlenja: uključuje podizanje djece, vođenje kućanstva, podnošenje bolesti, pa čak i napor uložen u traženje posla kada je osoba nezaposlena.

To golemo područje rada – kojem posvećujemo toliko sati i koje temeljno oblikuje našu osobnost – služi kao mjesto susreta s Bogom. Iz te perspektive, rad postaje prilika za služenje drugima, poticanje osobnog rasta i doprinos rješavanju problema s kojima se društvo suočava. Pitanja poput siromaštva, rata te nedostatka pristupa obrazovanju ili zdravstvenoj skrbi mogu se rješavati kroz društveni angažman, nevladine organizacije ili crkvene institucije. Ipak, te velike izazove možemo nastojati rješavati i kroz svoj svakodnevni rad. Svaki oblik rada pruža način da se doprinese pravdi i ljubavi prema bližnjemu; oni koji imaju veće mogućnosti snose i veću odgovornost.

Godine 2023. u Gvatamalu je stigla vijest da je Sveta Stolica priznala dr. Ernesta Cofiña, člana Opusa Dei, kao osobu koja je herojski živjela kršćanske kreposti – priznanje koje mu donosi naslov „časni” i predstavlja korak prema njegovu konačnom proglašenju svetim. Kakvo je značenje tog priznanja?

To je, prije svega, poziv da se svetost promatra kao stvarna mogućnost za svakoga. Ernesto Cofiño nije bio poznat po tome što je činio izvanredne stvari, već po tome što je obične stvari – svoj obiteljski život, profesiju, prijateljstva, služenje onima kojima je najpotrebnije te svoj odnos s Bogom – živio na izvanredan način.

Za Gvatemalu to predstavlja izvor nade, jer pokazuje da je ta zemlja Crkvi i svijetu podarila svijetli primjer kršćanskog života. Za Opus Dei to je također izvor radosti, jer još jednom potvrđuje da duh posvećivanja vlastitog rada i obiteljskog života može donijeti plodove od velike koristi za društvo u cjelini.

Ernesto Cofiño bio je uzoran liječnik, suprug, obiteljski čovjek i predan građanin. Koji su aspekti njegova života, prema vašem mišljenju, danas relevantni za stručnjake i obitelji?

Impresionira me dosljednost njegova života. Njegova vjera nije bila rezervirana samo za određene trenutke, a ni njegov profesionalni poziv nije bio odvojen od njegovih kršćanskih uvjerenja. Sve je bilo povezano u cjelinu: bio je dobar liječnik jer je volio ljude; bio je dobar suprug i otac jer je znao da se ljubav očituje u malim stvarima; bio je predan građanin jer je u svakom čovjeku vidio Božje dijete.

U društvu u kojem se ponekad čini da moramo razdijeliti svoje živote na zasebne dijelove, Ernesto nas podsjeća da su dosljednost, radost i služenje i danas duboko važni.

Živimo u kulturi koja često razdvaja vjeru od profesionalnog života. Zanimljivo je da je liječnik, toliko zauzet kao što je bio dr. Cofiño, svakodnevno pronalazio vremena za odlazak na misu ili molitvu. Kako netko s toliko profesionalnih obveza i zahtjeva može razmišljati o Bogu i povezivati ​​se s njime?

Ne radi se o tome da činimo izvanredne stvari, već o otkrivanju da nas Bog čeka upravo usred naših svakodnevnih aktivnosti. Sveti Josemaría govorio je o pronalaženju „nečega svetoga, nečega božanskoga, skrivenoga u najobičnijim situacijama”. Kada se čovjek trudi dobro raditi, služiti drugima, prikazivati ​​svoje napore te svakoga dana odvojiti vrijeme za molitvu, postupno otkriva da njegov odnos s Bogom nije u suprotnosti s njegovim obvezama; naprotiv, on im daje dublji smisao. Ernesto Cofiño živio je svoj život na taj način. Molitva mu nije oduzimala sposobnost ljubavi, već ga je, štoviše, poučila kako bolje ljubiti.

Koju biste poruku željeli uputiti narodu Gvatemale, a posebno vjernicima i prijateljima Opusa Dei u Srednjoj Americi?

Želio bih jednostavno izraziti zahvalnost za toplinu kojom sam dočekan, a prije svega za primjer vjere koji sam tako često vidio u ljudima ove zemlje.

Želio bih potaknuti sve Gvatemalce da nikada ne izgube nadu. Našem svijetu trebaju ljudi koji grade mostove, koji znaju oprostiti, koji rade pošteno i koji u svakodnevnom životu siju mir. To je put otvoren svima.