Dan mu počinje rano. Njegova smjena u pošti, gdje radi od 2002. godine, počinje u sedam ujutro, a završava u pola tri popodne. „Bilo da raznosim pisma i pakete ili sam na biciklu, shvaćam da svima nama treba netko tko će nas saslušati – doista saslušati”, kaže Fernando. „Naravno, kad dostavljam poštu tvrtkama ili na seoska gospodarstva, vezan sam rasporedom; no ponekad vas susjedi zaustave i vidi se da trebaju kratak razgovor. Cijene tih nekoliko minuta neopterećenog čavrljanja, makar samo zato da se nekome povjere ili osjete da ih netko doista sluša. I osmijeh puno znači. Zato nastojim dostavljati poštu na prijateljski način i unijeti malo vedrine. Ljudi to uvijek cijene, a susjedi su mi na tome zahvalili više puta.”

Nakon završetka radnog dana, rutina se nastavlja kod kuće: „Kad se vratim, ručam i čekam oca, o kojem se zbog njegove bolesti brinu u dnevnom centru. Popodne se obično sam brinem o njemu, izmjenjujući se sa sestrom koja dolazi određenim danima, osobito vikendom.”

Prijatelji na kotačima

Prije nego što se zaposlio u pošti, Fernando je radio kao osobni vozač ugledne dame iz visokog društva, vozeći je na obiteljska i privatna putovanja. S osmijehom se prisjeća kako je to razdoblje njegove karijere imalo šarm filma Vozeći gospođicu Daisy, no u njegovu se slučaju pretvorilo u odnos pun povjerenja i razumijevanja koji mu je ostavio mnoge lijepe uspomene.

Ponekad bi ga, primjerice, njegova „šefica” pitala za ideje kako organizirati posebnu proslavu ili rođendan nekog od njezinih unuka. Fernando se prisjeća kako je jednom prilikom na čaj pozvao prijatelja surfera koji je dizajnirao daske za surfanje, a drugom je predložio angažiranje mađioničara koji je bio bivši učenik njegove škole. Ti su događaji uvijek bili uspješni: „Unuci te dame bili su oduševljeni”, prisjeća se. „U tom su kućanstvu mislili da imam vrlo širok krug poznanika, što je i bila istina... iako bi bilo točnije reći da je riječ o vrlo raznolikoj skupini ljudi koje sam upoznao odlazeći u centar Opusa Dei.”

Taj se duh susreta prenosi i na njegove vikende, kada obično odlazi na vožnju biciklom s grupom prijatelja. „Prelazimo između 70 i 100 kilometara u okolici Bilbaa, nastojeći mijenjati rute. Kad netko od biciklista malo zaostane, primijetite da je možda toga dana umoran ili mu jednostavno treba društvo. Na pola puta također stajemo na piće, a to je savršeno vrijeme za nastavak razgovora i, prije svega, za slušanje.”

Korijeni poziva i kluba čitatelja

Fernando se školovao u školi Gaztelueta, koja ove godine obilježava 75. obljetnicu postojanja. Ondje se prvi put susreo s Opusom Dei. Nakon završetka srednje škole zatražio je prijam u Opus Dei kao pridruženi član. Sjeća se dana, još dok je pohađao školu, kada je netko iz centra došao u posjet njegovim roditeljima kako bi objasnio što je Opus Dei; majka ih je tada ležerno prekinula i rekla im da ona već zna za Djelo.

„Priča seže u vrijeme kada je majka brinula o mojoj baki u vrlo malom selu, desetak kilometara udaljenom od Aguilara de Campooa u pokrajini Palenciji”, prisjeća se Fernando. „U to je vrijeme u selo stigao novi liječnik i preuzeo brigu o mojoj baki. Činio je to iznimno brižno i profesionalno. Čak je organizirao njezin premještaj u bolnicu u pokrajinskom središtu kako bi dobila bolju daljnju skrb. Majka je čula glasinu da taj liječnik pripada Opusu Dei. Jednog ga je dana izravno pitala, a on je to potvrdio. Nikakva daljnja objašnjenja nisu bila potrebna.”

Danas se veza s bivšim školskim kolegama održava kroz još jednu njegovu veliku strast. „Prije nekog vremena skupina nas bivših učenika škole Gaztelueta pokrenula je klub čitatelja”, zaključuje Fernando. „Sastajemo se jednom mjesečno kako bismo predstavili knjigu koju smo pročitali, zajedno o njoj raspravljali i uživali u čašici domaćeg pića. To je sat vremena toplog, kulturnog razgovora i, još jednom, savršena prilika za slušanje.”