Poslije „Vodiča za kršćanski život“ i „Getsemanija“, Mons. Javier Echevarría obrađuje u svojoj zadnjoj knjizi temu Euharistije. Prelat Opusa Dei ovako definira svrhu svoga djela. „...nastojati ući u dubinu unutrašnje stvarnosti Utjelovljenja, u taj prolazak Isusa zemljom da bi razgovarao s ljudima. Ujedno je i poziv za učvršćenje zahvalnosti toj prekrasnoj stvarnosti da smo Djeca Božja.“

Donosimo u nastavku nekoliko odlomaka iz knjige.

„Tu imate Boga“

Kršćanstvo je blizina Boga čovjeku, vječno prijateljstvo, odnos, intimnost čovjeka s Bogom, izražena bliskost ljubljenoga djeteta, koje je prihvaćeno s neizrecivim veseljem, muzikom, zabavama i velikom gozbom.(cfr. Lk 15, 22-24). U stvarnosti sadržaj, naročito duhovni, ima ujedno i osjećajnu dimenziju, koja nalazi svoje uporište u tijelu Kristovom.

„Riječ je Tijelom postala“, piše sveti Ivan (Iv.1,14) saževši cijelu misao spasenja koju je Otac izveo po svojoj Riječi. Božja blizina ne podrazumijeva da sve pokreće i svime upravlja; Savez se ne ograničava na pravni pakt za koji se pohranjuju neki papiri kao dokazi, nego donosi sa sobom blizinu Božju, koja postaje osjetljivom, opipljivom. Sin Božji poprimio je ljudsku narav i od tada „ tijelo je osnova spasenja“, prema riječima Tertulijana.

Naučiti voljeti

Važno je iskreno gledati našu vlastitu nutrinu, ići u dubinu situacije odnosno reakcije, i priznati da se problem u konačnici svodi na problem odgovora.

Ljubav sadrži česticu sreće : voljeti i znati se dati voljeti sadrže jedini istiniti odgovor posljednim nemirima ljudskoga srca. I na kraju , tražimo svrhu u tome što nas obuzima: jedno «voljeti» koje ne umire, koje ne prolazi, koje ne izdaje, koje ispunja dušu.

Augustin iz Hipona napisao je kratku frazu: «Pondus meus, amor meus». Moja ljubav je moj teret, što mi daje čvrstoću, što me privlači i nadahnjuje, koji mi zrači visinom i dubinom, izvor je moga mira. Također je razmišljanjem došao do toga da je naše srce nemirno dok se ne smiri u Bogu jer se samo u Njemu nalazi istinita ljubav koja daje puninu i smisao svemu i oslobađa srce od površnosti i privremenosti.

Nazaret i Betlehem: s Kristom u svom domu

Zajednica života koju donosi brak nalazi svoje temeljno središte u misteriju Euharistije. Isus se nastavlja davati svojoj Zaručnici u Misnoj Žrtvi; i preko Euharistije, nastavlja predavati supružnicima svjetlo i snagu da se ljube kako je On ljubio svoju Crkvu, da svom Ocu daju novu Djecu Božju kroz svoju vjernu i plodnu ljubav. Za kršćanski brak, Svetohranište se ističe uvijek kao slikovit znak njihove ljubavi.

Krist ujedinjuje, ne razdvaja. U isto vrijeme, ljubav i toplina doprinose poštovanju drugog i mudro vrednuju njegove potrebe, na način da vlastito duhovno ponašanje ne predstavlja teret: izbjegava, na primjer, odvojiti se na molitvu kada je hitno popraviti vrata koja se ne zatvaraju, brinuti se o gostima, ili pripremiti večeru, jer sva ta djela postaju prilika susreta s Bogom, drugim riječima, mogu postati molitva.

Ono što razdvaja ljude, ono što dovodi do bračnog brodoloma, običava dolaziti od oholosti koja navodi na „svoje“ pravo i na taj način se opire Božjem daru i odvaja osobu od drugih. Ima jedan savjet supružnicima od svetog Josemarije: „Izbjegavajte oholost, to je najveći neprijatelj vaše bračne veze: u vašim malim nesuglasicama, nitko nema pravo. Onaj koji je prisebniji, treba se suzdržati od teških riječi, a kasnije – nasamo - raspraviti kako bi odmah došlo do pomirenja.“

Odmor i Božje sinovstvo: Isusova pouka

Govoreći o pravom odmoru, Isus nas poučava da se vladamo kao djeca Božja. Isto kako se zemaljski otac brine za prehranu, odjeću, harmonični razvoj svoje djece, tako i Bog postupa s nama, točnije rečeno, očinstvo na zemlji je odsjaj Božjeg očinstva.

Susrećemo se sa stavom koji ima glavni značaj za razumijevanje tko je naš Bog Otac i kako se odnosi prema nama. Grubo bi pogriješili ako bi ga zamislili kao biće strašno i daleko, koje boravi na beskrajnom nebu, koje napušta stvorenja koja je samo stvorilo. Iako se iskreno želimo ponašati kao kršćani, ova opasnost nas okružuje. «Potrebno je uvjeriti se da Bog stoji neprestano uz nas. - Živimo kao da bi Bog bio tamo daleko, gdje zvijezde sjaju i nemamo na umu da također stoji uvijek uz nas» (Put 267).

«Tko vas sluša, mene sluša“: razlog za apostolsko djelovanje

Tajna apostolskog djelovanja Kristovog učenika je u njegovoj ljubavi prema Učitelju: to potiče na davanje života za druge, trošiti ga pomažući drugima da nauče Riječ Božju i da žive prema nalozima Božje Ljubavi. Briga za duše rađa se iz ljubavi prema Kristu koja nastoji kao svaka prava ljubav poistovjetiti se s ljubljenim.

U to se usredotočuje smisao djelotvornosti, jer time se ispunjavaju Kristove riječi «Tko vas sluša, mene sluša» (Lk.10,16).

Kako se postiže to poistovjećivanje? Duh Sveti je taj koji sjedinjuje učenika s Učiteljem; stoga i Tješitelj upravlja i pokreće sva djelovanja Apostola i čini ih djelotvornim.

Bez posredovanja Duha Svetog osoba ne može primiti Riječ Božju, ne može vjerovati. Tako je Crkva uvijek učila, protivno raznim oblicima ljudske samodostatnosti koji su suprotni Božjim planovima.

I ne može se živjeti po Riječi ako nas Duh Sveti stalno ne podržava sa svojom milošću: ne može se ufati u Boga, ne može ljubiti kao Krist. Bez pomoći ovog Tješitelja ne koriste nam Učiteljeve lekcije ni primjer Njega kao Uzora: želimo se voditi njegovim poučavanjem, a ne možemo, nastojimo imitirati njegov primjer, a ne uspijevamo.

Sveti Irenej to objašnjava: „Gospodin je obećao da će nam poslati Duha Svetoga koji će nas približiti Bogu. Na sličan način ne može se bez vode samo sa suhim brašnom dobiti kompaktna masa za kruh, tako ni ljudi, kojih nas je mnogo, ne možemo postati jedno u Isusu Kristu bez te Vode koja dolazi s Neba. Tako ni suha zemlja ne donosi ploda ako ne dobije vodu. Mi koji smo prije bili suho drvo (Lk 23, 31), ne bismo donijeli plod da nije te kiše koja nam slobodno dolazi s neba.